Taman sam mislio prestati pisati o trenutnom hrvatskom predsjedniku Josipoviću, kad eto ti njega ovamo. Dalo mu neku nagradu. Nije u srednjoj Bosni, nije u Mostaru, već, odmah pogađate, usred Sarajeva.

Nazvaše ga »velikim skladateljem mira«. A on na to, između ostaloga uzvrati, da je BiH jedna prelijepa simfonija. Kao da čuh negdašnje drugare, a i sadašnje: BiH je Jugoslavija u malom. Gdje li nam je samo predsjednik učio svirku? Očito ne u Zagrebu, sve miriše na »region«. Izvodi je još od predizbornog vremena kad reče da će zacrveniti Hrvatsku, a kasnije to potvrdi onom svojom čuvenom izjavom da je partizanska kapa (ona s tri roga, što se bori protiv Boga, tako su pjevali) simbol mira i ljubavi. Za ne povjerovati. Uz to što nema sluha (bez obzira što ga drže glazbenikom), izgleda da nema ni vida, o osjećajima da ne govorimo.

Je li dosta Josipovića i njegovih bisera? Mislim da jest, jedino ćemo ga još malo spomenuti u dvojstvu s Jelenom Lovrić. To je ona novinarka što lupa po Hrvatskoj iz petnih žila. A živi u njoj, radi, možda i ostari ako joj se ne bude nekamo drugdje išlo, mislim ako zaključi da to podneblje nije za nju kad ga toliko progoni. Mnogo toga je njoj i Josipoviću zajedničko, posebno to da su komunistička djeca. Naravno, ne bi to trebalo ništa smetati, jer imaju svoj put, ali on je sličan putu roditelja i tu je nesporazum.

Pročitamo li što ovih dana portal hrsvijet.net piše o ustrojavanju komunističkih postrojbi oko Vrgorca i Makarske puno toga nam je jasnije. Pogledamo li usput još i životopis Josipovićeva oca, ostajemo bez riječi. I jedno, i drugo, i mnogi treći školovali su se, razvijali svoje darove, Božje, oni bi rekli prirodne, živjeli u prostranim stanovima, hm, neka netko drugi o podrijetlu, dok su njihovi vršnjaci sastavljali kraj s krajem, razmišljali o svojim ubijenim očevima i stričevima, čekali da im se netko vrati iz tamnice ili iz tzv. »privremenog rada« u inozemstvu. Kako da onda imaju vremena učiti svirku, oni su se učili boriti pa su devedesetih godina prošlog stoljeća goloruki otišli na bojišnicu i pobijedili. Josipovića i Lovrićke nekako ne bi u toj borbi.

>>EKSKLUZIVNO: Ratni zločini u Vrgorcu – uzroci, glavni protagonisti i imena svjedoka

Davno sam rekao da u ovakvom svom pisanju ne ću o imenima, važne su pojave, ali sad sam morao. Josipović izjavi što izjavi, a Lovrićka usporedi iskapanje žrtava koje pobiše komunisti s kopanjem po kantama za smeće. E, pa sad... Bolje da ovdje stanem.

U Sarajevu se dogodi još nešto. Tzv. Hrvatsko narodno vijeće (HNV) osta bez nekoliko svojih uglednih članova. Istupiše iz njega prosvjedujući protiv politike novog-starog predsjednika fra Luke Markešića (što će on u politici?, no dobro). Niti sam razumio razloge zbog čega su tamo ulazili, niti zbog čega sad izlaze. Ako je na tragu stvaranja trećeg entiteta, zaštite hrvatskog puka u BiH, zbijanja hrvatskih snaga..., u redu. Međutim, nisam uvjeren. Radije se pitam za čije je uši ta glazba, kao i ona Josipovićeva (opet ga moram spomenuti)? Ako je za hrvatske, ispričavam se na svakom slovu kritike koju sam izrekao. Ako nije... Povijest ide dalje i s njom svi čestiti, ostali će nestati u zaboravu.

Lako je nama ovako govoriti, kad još nije ustrojena vojska »regiona«. Pripisaše Amerima da oni to misle napraviti, zamislite, u Afganistanu. Krenula je svirka tko zna za čije uši. Ispipava se bilo naroda, ako to već nije napravljeno. Pitam se samo hoće li u toj vojsci biti oni naši dečki što se sjećaju Domovinskog rata ili oni koji će se napušiti afganistanske trave i krenuti svojim čizmama kamo već bude zapovjeđeno? Zebe me i sama pomisao na sve što će se možda događati. Tako je to kad kolo razvuku komunistička djeca, pa djeca cvijeća, pa mirovnjaci, pa nevladine udruge, pa njihove uhode, pa masoni, pa Bilderbergovci, pa... Zvoni na sve strane.

Staložen čovjek stane, promotri i kaže: Dosta! Nije to za moje uši!

Miljenko Stojić