Oni koji čitaju moje tekstove već su mogli uočiti da nemam baš visoko mišljenje o konceptualnoj umjetnosti, osobito prema suvremenim hrvatskim performerima. No, nema ljudske djelatnosti s umjetničkom nakanom ili čak bez nje koja ne bi mogla rezultirati ostvarenjem od iznimne umjetničke vrijednosti, pa takvo što moguće je, naravno, i u konceptualnoj umjetnosti.

U predvečerje pred najveći hrvatski blagdan dvoumim: pisati o kraljevcima ili o lešinarima. Kraljevci tuguju zbog obljetnice Oluje, a lešinari oblijeću u sve užim krugovima gdje god osjete krv i nesreću. Dvije važne teme iz hrvatske društvene i političke stvarnosti, dostajale bi barem za dvije kolumne…

Turist po naravi nisam. Ne gorim od želje da šalabajzam dalekim, nepoznatim gradovima s mobitelom na selfie sticku, a ni da se izležavam u kakvoj Jadranskoj uvali okružen sličnim ležačima i ležačicama. Ipak, toliko neprilagođen nisam da ne bih barem naslućivao kako u tim aktivnostima ima stanovite čari.

Dajući izjavu prije prikazivanja filma general u Puli jedan od glumaca u filmu, Tarik Filipović, ponašao se, blago rečeno, čudno. U filmu je igrao admirala Davora Domazeta Lošu i na pitanje novinarke o svojoj ulozi on se, umjesto da se izvuče s dvije-tri fraze ako mu se ne da govoriti o ulozi, stao napadno smijati, sipati neke neprimjerene aluzije na osobu koju je u filmu glumio.

U prošloj kolumni rekoh da ću skinuti kapu Plenkoviću ako zajedno s Kuščevićem pokaže izlazna vrata i svojim koalicijskim partnerima iz HNS-u jer mu postavljaju ultimatume. Međutim, ništa od toga! Potuljeni HDZ poslušno je prihvatio HNS-ov ultimatum i smijenio Kuščevića, premda je za javnost prodana priča da je Kuščević sam dao ostavku.

''U dubini duše ostao sam socijalist'' – veli poznati glumac Rade Šerbedžija, ovogodišnji dobitnik Nazorove nagrade za životno djelo, u velikoj ispovijesti za Globus, ali raspreda Rade tu na dugo i na široko i o mnogim drugim stvarima, politici, kulturi, ideologiji, Partiji, Bibliji, nacionalizmu, Plenkoviću, Hasanbegoviću… Kako je Šerbedžijin deklarirani sustav vrijednosti paradigmatičan za ovo vrijeme totalitarizma tzv. političke ispravnosti, pozabavit ću se malo nekim naglascima iz njegova intervjua. Ne toliko zbog Šerbedžije, koliko zbog vremena.

Udario zvizdan, a ljeto nekako još ne počinje. Ja još radim, a rade i političari. Od Nerežišća i Svetog Martina na Muri, preko Zagreba do Bruxellesa radi se punom parom. U dobra stara vremena, a takva su sva vremena kada prođu, s početkom ljeta sve bi se ozbiljne aktivnosti svele na minimum, a pošten bi se svijet prepustio čarima ljeta.

Dugo sam, kao i većina običnih Hrvata, odbijao prihvatiti evidentnu činjenicu: oni ne namjeravaju prihvatiti ruku pomirenja. Oni nas mrze i učinit će sve da nas unište iako bez nas ne mogu ni oni postojati. Tko su oni? Prostodušni domoljubi ih s ogorčenjem nazivaju ''mrziteljima svega što je hrvatsko'', a oni se sve češće cinično tako i međusobno nazivaju.

Dosta se u posljednje vrijeme govorilo i pisalo o lošim rezultatima Plenkovićeva HDZ-a na izborima za Europski parlament, no nitko, čini mi se, nije primijetio da je Plenković na ovim izborima izborio čak nekoliko pobjeda. Rekoh Plenković, ne nužno i HDZ. Naravno, ne mislim pri tomu na relativnu pobjedu na samim izborima, koja je toliko tanka da je svi tumače kao svojevrsni poraz, nego mislim na Plenkovićevo uspješno demontiranje mrskih ''populista'' Živog zida i Mosta te strateško očuvanje Bernardićeva SDP-a od potpunog urušavanja, koje bi uništilo mogućnost velike koalicije ako se za tim pokaže potreba.

U HDZ-u se situacija ne smiruje. Mudro vrhovništvo, naoružano proračunima stručnjaka za crne labudove, zaključilo je da određenim sredinama nisu dobili onoliko glasova koliko su očekivali, to jest koliko su nekada dobivali, što je pouzdan znak, drže oni, da je bilo opstrukcije u stranačkim redovima – netko mora da je nagovorio ljude da ovaj put ne glasuju za HDZ.