Dosta se u posljednje vrijeme govorilo i pisalo o lošim rezultatima Plenkovićeva HDZ-a na izborima za Europski parlament, no nitko, čini mi se, nije primijetio da je Plenković na ovim izborima izborio čak nekoliko pobjeda. Rekoh Plenković, ne nužno i HDZ. Naravno, ne mislim pri tomu na relativnu pobjedu na samim izborima, koja je toliko tanka da je svi tumače kao svojevrsni poraz, nego mislim na Plenkovićevo uspješno demontiranje mrskih ''populista'' Živog zida i Mosta te strateško očuvanje Bernardićeva SDP-a od potpunog urušavanja, koje bi uništilo mogućnost velike koalicije ako se za tim pokaže potreba.

Raspad Živog zida, prenošen manje-više uživo, najdojmljiviji je reality show koji se mogao gledati na našim televizijama ove sezone. Tri mušketira i fatalna Vladimira predložak su za ludo zabavan film. Koji u Hrvatskoj, na žalost, nema tko režirati ni snimiti. Nema veze, stvarnost je ionako najbolji režiser. Oni dramatični trenutci kada je Vladimira umrla u Bunjčevu srcu ili kada je Pernar pozvao Sinčića da se odrekne vlastite žene ostat će zapamćeni u hrvatskoj političkoj povijesti. Kao prvi nagovještaj budućnosti političkog zanata, koji se od ozbiljna posla pretvara u zabavljački, a po potrebi i striptiz. To Pernarovo razotkrivanje carske golotinje Plenkovića je živciralo možda i više od njegova takozvanog populizma.

   Druga je Plenkovićeva pobjeda polagano i sustavno demontiranje Mosta, koje je započeo još onoga dana kada je onako s visoka naložio tajnici da Mostovim ministrima ispiše razrješenja. Zašto je Most uopće nastao, teško je znati, ali činjenica je da su jedine dvije stvari koja je ta čudnovata skupina uspješno uradila u politici: politička eliminacija Tomislava Karamarka koji je nešto nasijecao o lustraciji i orbanizmu na hrvatski način te guranje Plenkovićeva HDZ-a u koaliciju s Pupovcem i HNS-om. Poslije potonuća Budišinih liberala Most je učinio najveću štetu hrvatskoj politici s domoljubno-moralističke pozicije. Budiši i Gotovcu stranku je osnovao Slavko Goldstein, a Most je, navodno, okupio Ivica Relković, no tko je uistinu pravi tvorac tih projekata, teško da ćemo ikada saznati. Budiša nam je u amanet ostavio Jozu Radoša, a od mostovaca najperspektivniji je kadar, čini se, onaj mladi ''zvezdaš'' iz Vrgorca.

   Treća Plenkovićeva pobjeda, koliko god to neobično zvučalo, jest opstanak ,,neslanog'' Bere na čelu SDP-a. Kada bi SDP pao ispod nekog minimuma od petnaestak posto, ugrožena bi bila dominacija dviju stranaka u zemlji, a susljedno i ''velika koalicija'' ako bi se za njom ukazala potreba. Zanimljivo je, primjerice, da jedan od apologeta Plenkovićeva HDZ-a na jednom desnom portalu zagovara u Hrvatskoj politički duopol po uzoru na Sjedinjene Američke Države i Veliku Britaniju. Bez oporavljenog SDP-a taj duopol teško bi bilo uspostaviti. S druge strane, čini mi se, u hrvatskom društvu već se okupila kritična masa onih koji upravo u dominaciju sviju velikih stranaka vide glavni problem suvremene Hrvatske. Tako da bi rečeni dupol mogao biti očuvan jedino u formi velike koalicije. Po svoj prilici jednokratno.

   Iako su brojni komentatori opravdano isticali da je glasove HDZ-u preotela oporba s desna, ne može se jednoznačno konstatirati da je ta oporba s desna dobitnik ovih izbora. Naime, ako uzmemo zajedno sve četiri liste s tog dijela političkog spektra (Suverenisti, NHR, Marijana Petir i Most jer su svi oni deklarirali desnije od Plenkovićeva HDZ-a, npr. glasovanjem protiv Istanbulske konvencije), one su dobile glasova gotovo koliko i HDZ, a izborile su samo jedan mandat prema četiri HDZ-ova. Već postoje prve naznake da se kreće u rebrendiranje ideološkog imidža HDZ-a. To se radi na pomalo neobičan način, okretanjem pile naopako i tvrđenjem da je HDZ podjednako nacionalan, domoljuban itd. kao i u Tuđmanovo vrijeme. No, to verbalno peglanje imidža ne prate nikakva djela, pa tako – da nije galamu iz nekih svojih razloga podigao Bandić – naredne školske godine samo udžbenici iz vjeronauka ne bi bili besplatni. Što je skandal za vladajuću stranku koja se prigodno voli kititi svojim demokršćanstvom, a njezini čelnici u Katedrali sjedati u prvi red.  

  

Damir Pešorda