Tko je to rekao velika koalicija? U političkim ciklusima redovito je priziva Nikica Valentić, bivši HDZ-ov premijer iz tzv. tehnomenadžerskog krila. Ali posljednjih je tjedana dobio pojačanje.

I prije nego što su se u svojevrsnoj velikokoalicijskoj probi HDZ&Partneri i SDP&Partneri uspjeli riješiti nepoćudnog i nemilog im premijera Oreškovića, plasirani su probni baloni za buduću veliku koaliciju.

Na tragu stalnih Valentićevih prijedloga, njegov prijatelj i bivši predsjednik ratne Vlade nacionalnog jedinstva Franjo Gregurić je još prije velikog saborskog performansa u intervjuu Jutarnjem listu pozvao na veliku koaliciju HDZ-a i SDP-a i političku suradnju svih sa svima, koja bi uključila i opozvanog premijera Oreškovića na mjestu potpredsjednika vlade. Ako se želi uključiti i prilagoditi.

Odmah u nastavku, iz Dubrovnika se s istom tezom javio HNS-ov gradonačelnik Andro Vlahušić. Poznavatelji lokalnih prilika ukazuju da gospar Andro već dugo vremena tajno živi tu veliku koaliciju (s HDZ-om) na lokalnoj dubrovačkoj razini.

A onda, vidi čuda: i Zoran Milanović, da onaj naprzni, eksplozivni, bahati Zoran Milanović sa saborske govornice u raspravi o opozivu premijera Oreškovića, odjednom umiljat kao janje praktički otvoreno priziva veliku koaliciju. Najavio je kako će za sljedeće izbore „pokušati okupiti najširu koaliciju, ići po povjerenje za narodnu vladu“, nije realno da to narodnjaštvo može ostvariti samo koalicijom s HDZ-ovim izopćenicima. O.K., poziv na širinu je i taktički potez. U trenutku kada HDZ praktički ruši svoju Vladu i izvanredne izbore čini izvjesnim, prije ili nešto malo kasnije, Milanoviću je u interesu pokazivati širinu.

Računica je neumitna: u sadašnjem odnosu snaga velika koalicija SDP-a i HDZ-a je jedini model stabilne vlade. Dakako pod uvjetom da se Most ne uspije pretvoriti u iskonsku stranku ili pokret trećeg puta, a ne pokret za rušenje (poput Živog zida). SDP i HDZ će činiti sve da se to ne dogodi. I onda ostaju sami, uz nekoliko proizvedenih i kontroliranih satelita, bez mogućnosti da sami s vlastitim satelitima naprave stabilnu vladu.

Ostanu li odnosi snaga u političkoj areni manje-više isti, gotovo i nije pitanje je li velika koalicija, već kada? Je li ona moguća bez novih izbora? Bilo bi to jeftinije, ali politički neprilično, čak i za našu nevisoku razinu političke kulture. Ali čak i ako HDZ uspije u idućim danima ili tjednima „presložiti“ i „posložiti“ neku saborsku većinu, takva vlada zbog krhke većine i političke raznovrsnosti ne može biti dugog vijeka.

Kada se priziva velika koalicija, obično se ukazuje na njemački primjer. Dvaput se aktualna kancelarka Angela Merkel našla na čelu velike koalicijske vlade kršćanskih demokrata i socijaldemokrata (CDU/CSU i SPD). Prvi put je to bilo 2005. godine, slijedom izbornih rezultata, dok je uoči posljednjih izbora 2013. godine aktualna velika koalicija bila izvjesna i prije izbora. Političke stranke u njoj uglavnom nisu zadovoljne: u velikoj koaliciji gube politički profil, osobito slabiji partner (u ovom slučaju SPD) i osobito slabiji partner loše prolazi na sljedećim izborima. Ali za poduzetništvo i biznis velika se koalicija, koja podrazumijeva lakše postizanje suglasnosti oko gospodarskih reformskih mjera, bildanje nacionalnog jedinstva i rada za zajednički interes, pokazala vrlo uspješnom.

A ni biračima, barem onima koji nisu politički aktivisti, nije bila mrska. I nije im smetalo što se prije posljednjih izbora unaprijed znalo da zbog odnosa snaga, glasajući da CDU/CSU ili SPD unaprijed glasaju i za veliku koaliciju.

Ali to je Njemačka. Iako političkih igara, političkih podmetanja i eliminacija ni tamo ne nedostaje pa se i velika kancelarka pokazala kao pravi specijalac za eliminaciju konkurenata i političkih neistomišljenika, Njemačka je dosljedno pravna država, s tržišnim gospodarstvom i razvijenom demokratskom tradicijom, bez obzira na to kakva bila aktualna vlada. Hrvatska sve to nije. Zato je Hrvatskoj prispodobiviji primjer grčke velike koalicije.

U Grčkoj se velika koalicija deklarativno konzervativne Nove demokracije i deklarativno socijalističkog PASOK-a dogodila 2011. godine, kada je Grčka već bila financijski razvaljena, a politički iscrpljena i inficirana novim virusima: neoboljševičkom Syrizom koja je označila početke Putinovih utjecaja na europsku politiku i njezinom desnom nacionalističkom inačicom Zlatna zora. Dotad su dvije velike dinastije: Karamanlis (Nova demokracija) i Papandreu (PASOK) politički i gospodarski upravljale Grčkom na gotovo istovjetan način. Živjeli su na europskim fondovima i kreditima lažirajući sve što se dalo lažirati, razvili političku korupciju do neslućenih razmjera, pravna država i tržišno gospodarstvo ostali su u rudimentima, demokracija je glumljena formalnim višestranačjem – sve dok nisu stigli do bankrota.

EU je dugo žmirila zbog strateškog značaja Grčke, a kad su pitali za račune, uslijedili su nemiri, demonstracije, jačanje Syrize i Zlatne zore. I onda se sklopila velika koalicija Nove Demokracije i PASOK-a, kao matematička činjenica i trenutačna brana političkoj radikalizaciji.

No iz nje nije izrasla nova kvaliteta, novi gospodarski zamah, kao u Njemačkoj. Poslužila je tek kao prijelazni korak za dolazak revolucionarne Syrize na vlast. Stare, od sadržaja ispražnjene i do grla korumpirane Nova demokracija i PASOK nisu znale kako vratiti dugove i Grčku postaviti na zdrave gospodarske osnove. Nova energetski nabildana Syriza svoju je politiku zasnivala na tezi da to nije niti potrebno, jer oni su zapravo opljačkani, jer je kapitalizam u svojoj biti pljačkaški sustav.

I svoje su revolucionarne teze proširili na ostale države europskog Mediterana tradicionalno sklone revolucijama, a nesklone štednji i plaćanju poreza - od Italije i Španjolske do Portugala pa i Hrvatske u kojoj su mnogo simpatija osvojile u bivšoj Milanovićevoj vladi.

Po svojoj strukturi i načinu upravljanja državom HDZ i SDP su mnogo sličniji grčkoj Novoj demokraciji i PASOK-u, nego njemačkim kršćanskim demokratima i socijaldemokratima. I po tipu gospodarstva, po korupciji kao vezi između politike i biznisa, koja politiku dovodi u poziciju apsolutnoga gospodara, a biznis u poziciju sluge, Hrvatska je sličnija Grčkoj nego Njemačkoj. Po putu prema bankrotu također.

Mala je razlika u odnosu na Grčku što su se vremena promijenila pa Hrvatskoj političkoj klasi nije dopušteno krasti iz europskih fondova. Bivšeg ministra Tihomira Jakovinu, uhvatili su, eto, odmah na početku. Zato je teško i nerealno očekivati da bi se hrvatska velika koalicija ponašala kao njemačka velika koalicija. Po načinu rada i perspektivi rezultata, mnogo je bliža grčkoj velikoj koaliciji. No za razliku od grčkog slučaja, vjerojatno bi potrajala dulje. Jer u tom slučaju, nema potrebe za Syrizom.

SDP je već usvojio njihove temeljne postavke. A HDZ bi se samo vratio u krilo Partije. Za HDZ-ove prvake, koji su odigrali ključne uloge u rušenju Oreškovićeve vlade, bio bi to i doslovni povratak.

 

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Share
0