kukuriku-dosjeŽeljko Primorac, Kukuriku dosje, Matica hrvatska, Vrgorac, 2015.

Godine 2.000, na početku novoga tisućljeća, završi 10 mračnih godina u hrvatskoj povijesti. Tako rekoše. I navijestiše svijetle godine. Danas znamo ishod. Kroz onih prvih 10 godina obranili smo državu, nismo se bezglavo zaduživali, standard je bio na određenoj razini, postojala je i srednja klasa. Danas nakon novih bajkovitih svijetlih godina nazočimo urušavanju države, osloboditelji su napadači, a napadači su osloboditelji, zaduženi smo preko glave, standard je nisko pao, srednje klase gotova da i nema. Što sad? Promotriti nam je gdje su nas to varali i kako, da se ne bi ponovilo.

Primorac, kao vrstan novinar i politički komentator, pod svoje povećalo stavlja trenutno najodgovornije, Kukuriku koaliciju, odnosno SDP. Hajde, na početku im se nekako i moglo oprostiti da se zanose namišlju kako su Bogom dani, oprostite, oni Boga ne priznaju, da su povijesno poslani voditi hrvatsku državu. Ali da to trube i nakon svega, e, to im se ne može oprostiti. Nije tu govor o stranačkom nadmetanju, nego je govor o umijeću i poslanju vladanja. Primorac im tako pristupa i zbog toga mu ne mogu prigovoriti pristranost. Pusti stranke kad si gladan i kad ti država, za koju si se krvavo borio, nestaje ispred očiju.

Teme o kojima, dakle, Primorac govori nisu ideološke nego praktične naravi. Kukuriku koalicija zavila nas je u crno i treba pronalaziti put kako iz svega toga izići. Naravno, potezi im ne padaju s neba. Dolaze iz njihove ideološke pozadine koju uporno ne žele prilagoditi vremenu u kojem živimo. Viču da su bili i da jesu u pravu, a drugi su neprestano u krivu. Primorcu je to dasadilo pa na jednom mjestu stavlja naslov svoga ogleda »Partiju na sud«. Nije mu se omaklo, svjestan je kome tim uzvikom baca rukavicu u lice. Kamo sreće da su i mnogi drugi toga svjesni. Nepojmljivo je da jugokomunistička prošlost nastavlja živjeti u nekoj od sadašnjih hrvatskih stranaka. Pisac bi ovako rekao i ukratko nam ocrtao sadašnje naše stanje. »Svakim danom postaje sve jasnije i jasnije kako Hrvatska ne će doživjeti lustraciju u obliku u kakvom je ona provedena u Poljskoj ili Bugarskoj. Slučaj Perković još je jednom zbunjenoj javnosti pokazao tko je stvarni gospodar Hrvatske, njenog društvenoga, gospodarskoga, financijskoga i svekolikoga javnoga života. Sudionici i kreatori vlasti iz vremena komunizma toliko su srasli s državnim sustavom RH da ih ni najvještiji kirurg ne bi uspio razdvojiti.« Zar je negdje pogriješio? Pa nastavlja. »Međutim, javnost, barem onaj nacionalno senzibilni dio, zahtijeva razračunavanje s vremenima krvave komunističke prošlosti, razračunavanje s plaćenim ubojicama, nalogodavcima, političkim procesima hrvatskim domoljubima i kreatorima represivnog sustava uključenim u javni život moderne hrvatske države.« (str. 95.) Ne ćemo dalje navoditi, radije to u miru pročitajmo. No, zapamtimo misao da ne možemo kao nojevi gurati glavu u pijesak. Nije moguće ne govoriti o jugokomunističkoj prošlosti, odnosno zauzvrat govoriti o prošlosti devedesetih, o onih famoznih 10 godina. Pobornici takvoga postupanja očito nesvjesno kažu da cijene vrijeme jugokomunizma, jer im je to jednostavno u podsvijesti. Ali ga hrvatski narod u cjelini ne cijeni. On je njemu nametnut, dok je devedesete godine na jedan način sam sebi odabrao, ili drukčije rečeno, borio se za slobodu čim se mrvicu ukazala na vidiku.

Iz rečenoga nije teško izvući zaključak da je Primorac, nažalost, hrabar novinar, publicist i politički analitičar. Kažem, nažalost. Još smo u strahu od onih koji su stvarali jugokomunističku prošlost. I zbog toga Primorca doživljavamo kao hrabroga, a on je samo u biti profesionalan. Dotiče se pravih tema, traži općeljudske vrijednosti. Daleko je to od govora profesionalnih navjestitelja mira i pomirenja. Oni trpaju stvari pod tepih, prave nas derištima koja se ne znaju vladati kako treba pa im to netko drugi mora obrazložiti. A u pozadini je zapravo njihovo špijunsko poslanje, traženje probitaka za njihove matične države. Primorac to razumije jer razmišlja svojom glavom, Kukuriku koalicija i njezini sljedbenici ne razumiju jer oni služe i najgori su do sada, za nas, za njihove gospodare najbolji.

Pogledajmo sada malo i zanatski dio knjige pred nama. Nastala je »slučajno«, na nagovor prijatelja. Primorac je, gonjen željom da pomogne svome narodu u ovom povijesnom vremenu, na različitim stranama, poglavito na portalu HRsvijet-a, objavljivao svoja zapažanja o tome što nam se događa i tražio rješenja. Obavio je to odlično. Kod njega ne možemo naći prepisivački stil. Ono što je pročitao, što je čuo od drugih, u sebi je itekako promislio i onda se izrazio na samo sebi svojstven način. Zbog toga se počesto iznenadimo temama kojima se bavi. Upitamo se zapravo kako mu je to palo na pamet. I mi smo to čuli, ali u fragmentima, nismo jednostavno sve povezali u ideološku cjelinu. Ono što želi reći počesto nam sažima u naslovu. Na taj način možemo shvatiti knjigu i pisca samo ako prelistamo kazalo i u njemu 99 donesenih ogleda. Sve to slijedi i stil koji nije lišen načitanosti, ali jest govora u teškim terminima i riječima da bi se ispalo učenije. Kao ishod svega imamo da ovu knjigu mogu čitati i profesori na sveučilištu i piljarice na tržnici. U svima nama bi, naime, trebala pulsirati domoljubna, bogoljubna i čovjekoljubna svijest. Ali ne kao otrcani izraz, nego kao nešto što smo usvojili.

Vratio bih se na početak. Primorac je svjestan kamo se zapućuje pa govori o informacijskom ratu u našem dvorištu. Sažima to sljedećim rečenicama. »Silna moć novca iz medijskih agencija, koje su se prethodno obračunale s nacionalističkim težnjama te ih kompromitirale do srži, stvorila je niz kolumnista i novinara koji danas provode informacijski teror u Hrvatskoj. Svatko, tko ima nešto protiv Dežulovića, Jergovića, Butkovića, Tomića ili J. Lovrić vrlo brzo će biti etiketiran kao ognjištar, nacionalist, fašist ili nazadnjak. Ova udarnička ekipa EPH-a grupe pod krinkom liberalizma i slobode govora provodi najbrutalniji obračun sa svima koji ne dijele njihovo mišljenje.« (str. 9. - 10.) Istina, neki su igrači zamijenjeni, ali namisao ide dalje. Preživjet će ona i izbore, jer u pitanju je prava vladavina nad državom Hrvatskom. Tu bitku možemo dobiti ne ako u vatru pomoću izbora gurnemo određene naše političare, nego ako im se i mi na svoj način priključimo u borbi za naše bolje sutra.

Kukuriku vlast itekako zna što je i zbog čega uradila. Prala je sebe i svoje očeve, a s državom Hrvatskom što bude, odnosno za njih je nepojmljivo da bude sama, da ne bude utopljena u »region«. Zbog toga su na samom početku svoje vladavine raskrstili s Bleiburgom i onda nešto kasnije počeli navaljivati na Domovinski rat. Jedno su vrijeme te namjere zamagljivali pričama o Hercegovcima. Kako su se samo veselili kada im se učinilo da bi 6 Hrvata iz Herceg Bosne moglo biti osuđeno na duge tamničke godine zbog tzv. udruženog zločinačkog pothvata. Ma milina jedna koju samo kvari to da su iz haške tamnice pušteni naši generali i da je time u vodu pao govor o tzv. udruženom zločinačkom pothvatu s te druge strane granice. Eh, što ti je prava zločinačka prošlost i njezin pritisak u nutrini!

Ovaj svoj govor sažeo bih u ono što što napisah kao urednik ove knjige. »U modi je zdrava hrana za tijelo. Ali što je s dušom? Tu ima mnogo više prijevare. Međutim, kad je ova knjiga u pitanju, možemo biti sigurni. Zdrava je, pitka, svježa. Primorac bez dlake na jeziku govori o onome što nam se svaki dan događa u režiji nekih koji su se nazvali Kukuriku koalicija. Dok govore da Hrvatskoj čine dobro, oni je uništavaju. Očito njihove vrijednosti i vrijednosti hrvatskog puka nisu iste. A Primorac je svjestan član toga puka. Dio je skupine mladih koja samouvjereno stupa na društvenu i političku pozornicu. Toga se Kukuriku vlast itekako plaši. Ona je ostala u prošlosti, ovi bi mladci u sadašnjost i budućnost. Primorac to zna i svoje pero daje da se to što prije dogodi.« Pa bilo mu, i bilo im, sretno!

Miljenko Stojić