smrad-trulih-lesinaIvan Aralica, Smrad trulih lešina, Despot infinitus, Zagreb, 2014.

I ova je, kao i mnoge druge Araličine knjige, uzburkala ustajale vode. Dotični se usudio dirnuti u močvaru koja nas okružuje. Na prvi pogled radi se o ljudima, a zapravo se radi o političkom mentalitetu i doktrini. To su te lešine koje su trule i koje smrde. Sve je zapravo nastalo na temelju njegova teksta iz Večernjeg lista »Uzroci, tijek i lijek hrvatskog postkomunističkog ideološkog kaosa«. Pobudio je veliko zanimanje pa se Aralica potrudio još ga raščlaniti i tako dodatno pročistiti naše okružje.

Pao je komunistički imperijalizam, ali su ostali hemiplegičari, kako ih naziva Aralica, oni kojima je oduzeta domoljubna strana i koji je hoće i nama oduzeti. To su mentalni komunisti, ustrajni nositelji jugoslavenstva, makar je ono otišlo u ropotarnicu povijesti. Njima je uzalud govoriti ne samo da je pao taj komunizam i jugokomunizam, već i da su naši generali oslobođeni na Haaškom sudu, da je pala detuđmanizacija, da je Hrvatska ušla u EU, da... Njihov duh se još valja u jugoslavenstvu, samoupravnom socijalizmu i komunističkom mentalitetu. Nema druge nego primijeniti lustraciju čega se oni boje kao vrag tamjana.

Da se netko ne bi drznuo pokrenuti tu lustraciju, govore da bi onda najprije trebalo početi s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom. Ne žele čuti da je on to sam sebi davno učinio. Odrekao se svojih zabluda iz mladosti, bio zbog toga zatočen u jugokomunističkim tamnicama, stvorio hrvatsku državu. Za razliku od njega, Miroslav Krleža, recimo, to nije učinio. Uživao je sve blagodati jugokomunizma i na posljednji počinak otišao je na topovskom lafetu. A u svojim djelima, kao, progonio je takve stvari.

Puno je likova u ovoj knjizi i gotovo da svaki zauzima svoje posebno mjesto. Pomoću njih pisac konkretno dokazuje ono o čemu raspreda. Ipak mislim da su mu glavni likovi Gliša i Male, likovi iz njegove mladosti kad je i sam iz različitih razloga plivao jugokomunističkim vodama. Tada su nad njim nastojali izvršiti diferencijaciju, što je bio sinonim za ostaviti nekoga bez prilike za život, a nerijetko i bez glave. Glišu je zaskočio život, a Male je, kako mu svjedoči unuk, književnik Roman Simić, početkom Domovinskog rata odmaglio u Vojvodinu s mišlju da je tom nacionalizmu trebalo stući glavu pa do svega toga ne bi došlo. Ništa čudno, tako su mislili i drugi likovi. Posebno je spomenut Predrag Matvejević, sin suca Svevolda koji je na mostarskom Kotarskom sudu u poraću Drugog svjetskog rata sudio »narodnim neprijateljima«. Njegov jugokomunistički stav, što ga nastoji prekriti nekim liberalnim i demokratskim ruhom, Aralica temeljito secira poput najvještijeg kirurga. Pročitavši to, onda nam je puno jasnije o čemu se zapravo radi kad je govor o feralovcima Ivančiću, Lučiću i Dežuloviću, o Sanaderu, o Kosorici, o Čačiću, o Mesiću, Račanu, Bandiću, Pusićevima, pa i o Glavašu i Šeksu, odnosno njihovu dovođenju na vlast Ive Sanadera. Zanimljivo, malo se tko od ovih likova kroz proteklo vrijeme barem mrvicu pokajao.

I ovom knjigom Aralica dokazuje da je vrhunski književnik i domoljub. Ne razmišlja o svojoj karijeri, već razmišlja o svojoj odgovornosti u ovaj povijesni čas. Zbog toga može govoriti o svemu ovome, a da u isto vrijeme ne vrijeđa one o kojima govori. Samo raščlanjuje njihovo djelovanje jer su javne ličnosti i može im se i treba to činiti. Nažalost, ponašanje tih o kojima govori posve je drukčije. Nije nikakvo čudo. Sebe su proglasili mjerilom svih stvari pa kako da prepoznaju i drugoga kraj sebe sve dok se ne pokaju za taj svoj temeljni stav i onda posljedično za sve loše što su učinili.

Miljenko Stojić