oaza-vireSlavo Antin Bago, Oaza vire, ljubavi i nade, HKD Napredak i dr., Mostar, 2015.

Kada čitamo Bagine romane, kao da smo vremeplovom zaplovili kroz prostor i vrijeme. Sve je to nekada postojalo i nalazi se duboko u našoj svijesti. Samo, jesmo li zaista plod toga svijeta ili smo krenuli drugim stazama? Dobro se to upitati još na početku jer ćemo zacijelo u skladu s tim doživjeti ovaj Bagin uradak.

U romanu je prikazan posuški kraj, pa i uže, selo Glavice, tamo od pedesetih do sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Naoko premalo, ustvari sasvim dovoljno da bi se prepoznao svaki hrvatski kraj u domovini, sada s obje strane granice. Matrica je, naime, ista, samo se mijenja izričaj. Sraz je to jugokomunizma s jedne strane, te hrvatstva i katoličke vjere s druge. Onih između jednostavno nije moglo biti. Tek su se razmahali sada u kakvoj takvoj slobodi i nastoje i od nas učiniti ljude bez temelja i prošlosti.

Jedna od bitnih značajki romana svakako je sveprisutnost gange, toga načina pjevanja koji karakterizira Hercegovca kamo god stigne. Nevolje stiskle, a on pjeva. Time kao da odgoni od sebe strah i utiskuje ga u kosti samome zlu. Nema predaje, nema poraza. Ide se naprijed. A pjevati se može o svemu, od ljubavi prema Bogu, domovini, do ljubavi prema osobi suprotnog spola, te nepatvorene, seoske ljubavi. Dotle vani studen steže i bura puca. Živi hrvatski narod.

Podrazumijeva se da se javno samo smjelo naglas pjevati i govoriti o onome što se sviđa jugokomunističkoj vlasti. Za sve ostalo ne samo da se išlo u tamnicu, nego se znala gubiti i glava. U komunizmu, kao u pravom carstvu zla, nije postojala sloboda riječi, zapravo nikakva sloboda. Sve je bilo propisano, pa su čak među samima sobom neprestano ispitivali tko je na pravovjernoj crti, a tko je s nje skrenuo. Kazne su bile neminovne i žestoke. Puk za takve nije mario, ali jest za one koje su ga se izravno ticale. Bago na dosta mjesta pripovijeda o zločinima koje su jugokomunisti učinili. Navedimo sljedeći. »Samo da van kažem šta je bilo onon partizanu, koji je bio zloćudniji od raka. Taj patološki tip pobije šest nevini pratara i veću skupinu zarobljenika, koje je na pravdi Boga ubijo. Govorijo je kako su ustaše pobile nekoliko partizana, pa se tijo osvetit. To je reka poslije strijeljanja ovi nedužni ljudi: osvećeno – posvećeno. E, monstruozni zločinče, znaš li bar to kako osveta nije posvećen čin, vego je jedna vrsta divlje pravde, koju divljak uzvraća.« (XX.)

Tako je to bilo s tim jugokomunistima. Dok teče radnja ovog zanimljivog romana, na vidjelo izlaze i druge stvari. Kako bi to bilo da se Hercegovac ne spomene Bleiburga i Križnih puteva? Ta svaka kuća imala je nekoga svoga u tim mukama. Likovi iz radnje, teško je reći glavni, pričaju o tome. Roman je, naime, sastavljen tako da ima 48 poglavlja i svako od njih je na jedan način posebna cjelina koja se opet prelijeva u sve te druge cjeline. Bago kao da je ovdje htio naglasiti zajedništvo. Jesmo jedinke, događaju nam se različite stvari, ali smo svi u biti zajednica, Hrvati, katolici, pripadnici mjesta gdje smo se rodili i gdje provodimo svoje ovozemaljske dane. Živimo usporedni život, mi na jednoj, vlast na drugoj strani. Možemo li to prihvatiti? Morali bismo, ako želimo nastaviti ispravno i zdravo živjeti.

Sve spomenuto događa se tijekom tzv. »sila«. Kod nekog susjeda skupili bi se ostali susjedi i priča bi krenula. O svemu i svačemu. Bila je to ujedno škola, mediji, stvaranje planova. Kritiziralo se i dopuštalo biti kritiziran. Uvijek naravno u blagom duhu. Nije stoga čudno da je Bago romanu dao naslov kakav je dao. Donosi nam taj naslov pred oči tri stožerne kršćanske krjeposti. Pisac se ne boji jasno iskazati komu pripada. Budući da u hrvatskoj književnosti još uvijek vlada duh iz prošlog, jugokomunističkog sustava nakalemljen na ovaj sadašnji liberalni, ne će mu to pomoći postati većim književnikom u takvoj književnosti, ali hoće u književnosti koju prihvaća njegov narod. Mislim da nije teško odgovoriti, posebno ako smo svjesni da sve jednoga dana opet dolazi na svoje.

»Onaj joj sin Jure, što se utrpa u tu vlast. Nije baš čemu, koliko san čula, a moguće je da je i od vas neka saznala kako on panjka naše ljude. Prinosijo je tin oznašima ko govori o ovoj sadašnjoj vlasti. Među nami se pritvara, reklo bi se – mogli bi ga na ranu privit, a kad tamo dođe k njima, undan: ovi je reka ovo, ovi ono, ona je kazala ono...« (VIII.) Naizgled jednostavne riječi o čovjeku koji je prišao novoj vlasti. A nisu. Ove riječi dijele dobro od zla, ove riječi prizivaju ustrajnost na dobrom putu, ove riječi opominju da ne bi netko drugi krenuo tim putem. Narodna je to mudrost, blaga i odrješita. Pun je roman takvih stvari. Pred nama se rastvara život iz naše prošlosti. Bio je samo jedna etapa puta do ovoga našega sadašnjega. Težak i mukotrpan, ali slavan.

Stožina oko koje se vrti sav narodni život svakako je vjera. Poveznica s njom u romanu je pra Mate. Dođe li se u dvojbu, onda se pita što je pra Mate o tome ili sličnome rekao. Kao fratar i svećenik predstavnik je Božji i nema tu praznog umovanja. Bog je gore na nebu, Crkva nas uči kako ići njegovim putem, a mi možemo prihvatiti ili se izgubiti na prašnjavim ovozemaljskim stazama. Križ je, dakle, simbol kojeg se dotični ne odriču. To nipošto ne može biti zagriznuta jabuka. Eva je to učinila ubravši je s drveta spoznaje dobra i zla i nama ljudima počeli su svanjivati crni dani. Tim ugrizom nije se ništa dobilo, samo se izgubilo. Likovi u romanu dobro to znaju, dok neki oko nas nikako da to shvate.

Rekli smo mrvicu o strukturi kojom je djelo napisano. Recimo sada koju i o jeziku. To je ikavica, onakva kakva se priča u posuškom kraju. Nekada je bila puno raširenija nego je danas, odnosno puno se više govorila u obiteljima. Od tamo su je prognali mediji. Šteta. Ona je izvorni hrvatski jezik kojeg su odbacili zbog toga da bi se približili nekim drugim narodima i tragično pogriješili. Politika je izvojevala pobjedu, a zapravo je donijela poraz. Zbog toga trebamo uživati u ovim Baginim izričajima. Vraćaju nas u naše djetinjstvo, u ono vrijeme kad nismo imali ne samo medija nego i mnogo toga drugoga, ali smo bili sretni. Da, ta se crta itekako opaža u ovom romanu. Ljudi su sretni, kako to divno zvuči. Možemo li to shvatiti u ovo naše današnje suvremeno vrijeme koje podsmješljivo gleda na ta negdašnja vremena? Morat ćemo, pa kud puklo da puklo.

»Oj Posušje, ne volin te više/ u tebi se ćirilicom piše.« (XX.) Bespoštedna ganga koja nemilosrdno progovara o progonu koji se nikada nije smio dogoditi. Jednom narodu na silu pokušavaju mijenjati povijest. Te nove stvari koje mu donose ne donose mu kao obogaćenje njegova duha, nego kao okove. Koliko sličnosti s današnjim vremenom! S ovu stranu granice ponovno raspredaju priče kako bismo se trebali predati u zagrljaj bratstva i jedinstva. Dobro, ne ovim istim riječima, ali srž je ista. Prošli smo već kroz to i ne da nam se više. Samo, tko nas čuje? Nadam se barem oni koji pročitaju ovaj roman.

Bago se ne zameće stećcima i ne umišlja si da će promijeniti svijet. Ovim svojim djelom učinio je što je mogao. Razgalio je našu dušu i zbog toga je ona živnula. Poslužio se jednostavnim stilom, slikama koje su tu negdje oko nas. Za očekivati je da će se ovo djelo sretno preliti u treće, već najavljeno. Neka mu je, dakle, sa srećom.

Miljenko Stojić