ratne-i-poratne-uspomenefra Blago Karačić, Ratne i poratne uspomene, 1945. – 1952., Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« – Matica hrvatska, Široki Brijeg – Vrgorac, 2014.

Ubijali su ih u ime naroda. Nesmiljeno. Nevažno kojem su staležu pripadali, svi su bili krivi ako nisu bespogovorno prihvaćali jugoslavenske namisli. I tako do 1952. u ovoj knjizi, a u stvarnosti do Domovinskoga rata.

Fra Blago Karačić nije u miru i tišini napisao djelo pred nama. Ispisivao ga je najmanje tri puta i isto toliko puta uništavao. Zbog čega? »Čim su udbaši zamaknuli, požurio sam se u svoju sobu. Na stolu mi je bila rastvorena teka u koju sam bilježio uspomene iz rata. Da su mi je našli, zadugo se ne bih iskopao s robije. Možda bi mi i glava otišla. A ovo mi je treći put kako pokušavam zapisati nešto od onog što sam u ratu i nakon rata doživio, ali nemam sreće. Uhvatio me strah i teku sam odmah spalio. Nešto sam bio počeo pisati dok sam bio župnik u Blagaju, ali sam odustao jer su u župni stan bili ugurani dvojica milicionara kao podstanari. Ovdje u Vitini bio sam prije podosta napisao i, da mi Udba to ne nađe, presavio, strpao u dvije zahrđale konzerve, zatukao i utisnuo u zid u napola srušenoj štali. Vražji su miševi gotovo sve izgrizli. I, eto, opet ne bi sreće...« (str. 5. – 6.) Tako se stvarala naša povijest, hrvatska, ona jugokomunistička stvarala se uz potoke novca i nisu je izjeli miševi, ali jest naš krik za slobodom.

Djelo pred nama ne predstavlja koliko toliko sustavno izlaganje teme, ono je zapravo sastavljeno od sačuvanih zapisa raznih stilova i žanrova. Ima tu memoaristike, novinarstva, bogoslovlja, književnosti... Život je jednostavno bio složen i nije se moglo birati kojim smjerom ići. Ali se biralo hoće li se ostati čovjekom ili postati kao oni, jugokomunisti koji su bili sveprisutni iako ih nitko nije trebao niti volio.

Fra Blago zapravo najviše opisuje poratno vrijeme. Kao da time želi reći da nada ne umire ni nakon mučnih i teških trenutaka koje čovjek preživi. On je imao to iskustvo i dotiče ga se u prvom dijelu knjige. Rat ga je uvukao u svoje krilo 1945. u Konjicu. Unovačen je i postaje vojni dušobrižnik i domobranski nadsatnik. Nesmiljeni povijesni događaji vode ga do Bleiburga i nazad, smjerom Križnog puta. Uspijeva se vratiti u Konjic, ali tada počinju neprestana uhićivanja. Taj dio njegova života potkrijepljen je u 4. dijelu preslikama sudskih presuda. Njima prethodi treći dio s pjesmama koje je fra Blago ispjevao. Ima ih i o spomenutom teškom životnom putu, ali i o radosti svećeničkog života, neuništivoj vjeri u Boga.

Jedna od misli koja karakterizira sve donesene događaje u knjizi jest da na svim stranama, unatoč svemu zlu, ima dobrih ljudi. Nalazimo je već na samom početku. Fra Blagu su rastavili od njegova brata fra Jerke kojeg odvode u nepoznato, u veljači 1945. Na putu ga jedan od sprovodnika namisli ubaciti u hladnu i nabujalu Neretvu, ali onaj drugi ubaci tamo njega. Kada su se rastajali, poljubio ga je i rekao mu da nikada ne će saznati tko mu je spasio život. Time ga je još jedanput zaštitio, ali i sebe. Pa onda događaji s pravoslavnim pučanstvom ili Srbima u konjičkom kraju. Isto se ponovilo i s njihovim svećenikom. Nisu marili za jugokomunističke priče, znali su da se moraju osloniti jedni na druge i da će jedino tako ostati u vremenu prepunom bezboštva. To bezboštvo je, naime, jednako gazilo svaki narod. Njemu je samo bilo važno da mu se ljudi poklone i ništa više. Govorilo je da stvara novoga čovjeka i novo društvo u kojemu će svakome biti dobro.

Pitanja o vjeri isto se tako ponavljaju kao nit vodilja kroz čitavo djelo. Nisu to ona teška zakučasta pitanja, to su pitanja koja prodiru do u dubinu srca i pozivaju čovjeka okrenuti se na pravu stranu. Zanimaju i običan puk i jugokomuniste. S prvima je bilo teže razgovarati, ali neopasnije, s drugima lakše, ali opasnije. U svemu je pomagalo dušobrižničko iskustvo i hrabrost. Jedanput raspravlja s nekim majorom, oficirom Ozne. Nije imao druge, dotični je sam došao u župni ured i nametnuo temu. Prisegnuo je zvijezdom petokrakom da fra Blagi ne će ništa učiniti ako mu iskreno kaže što misli za što on, oficir, živi. Fra Blago mu je otpovrnuo da živi za kuhinju i zahod. Najede se, tamo istovari i tu su mu svi ideali. Oficir mu je opsovao fratarskog Boga i izletio k'o šilo na vrata. Sve je dobro završilo, a oficir postade pukovnik milicije. Napredovao je unatoč istini koju je znao pa je kasnije fra Blagu ipak sretao prijateljski.

Počesto je pisac bio u životnoj opasnosti. Prva je bila, gdje bi drugdje, nego na Križnom putu. Jugokomunistička vojnička spodoba, tako doslovno kaže, izvukla ga je iz četveroreda i dovela na obalu rijeke. Najprije pljačka. Nakon toga optužba da je neki poglavar pri hrvatskoj vladi. Naslonio mu je pištolj na bradu i počeo brojati čekajući da fra Blago konačno, po njemu, kaže istinu. A on nije više imao što kazati. Počeo se jednostavno smijati, jer sve je bilo smiješno unatoč svoj ozbiljnosti. Spodoba mu je zbunjena zapovjedila da se okrene. Zadala mu je udarac u stražnjicu i naredila povratak u četverored. Tako su jeftini bili životi u to vrijeme. A jugokomunisti nas i dan danas uvjeravaju da su postupali pravedno prema uhićenima, da su kažnjavali samo ratne zločince.

Iskustvo s Križnog puta zacijelo je fra Blagi pomoglo snaći se u mnogobrojnim kasnijim saslušavanjima, on kaže da ih je bilo barem 60. Predstavljala su način novouspostavljenog poretka da skrši sve svoje stvarne ili moguće protivnike. Podložnike su nastojali držati u potpunoj vlasti i tako biti sigurni da će im ona trajati vječno. Međutim, nisu shvatili da su time narod zapravo još više udaljili od sebe. U njihove redove išli su samo besprizorni, oni drugi ostajali su po strani. I pripomogli bi progonjenima svaki put kad bi se ukazala prilika. Moglo je to biti u običnom svakodnevnom životu, negdje u tamnici, bilo gdje. To se pamti do kraja života.

Pjesme koje je priređivač fra Vendelin Karačić izabrao za ovu knjigu odišu jednostavnošću. Prva nosi naslov Glad. Pogađamo, iskustva su to s Križnog puta. Cesta je prašnjava, odijelo i cipele su raspali, umor je sapeo kosti, sanja se o kruhu. A zadnja pjesma ima naslov Bog živi. Između se, dakle, rasprostro život, jedan od tolikih na ovoj zemlji, ali jednak i za pobijeđenog i za pobjednika. Kamo god krenuli čeka nas na kraju puta upitnik a što smo radili tijekom svih tih godina.

Djelo pred nama čita se, dakle, bez napora, iako s dubokim mislima u glavi. Tomu pridonosi i dobro grafičko rješenje. Ne ćemo sada pozvati i druge da se potrude i stave na papir svoje doživljaje, jer je vrijeme za to jednostavno prošlo. Sada skupljamo plodove minulog rada. U ovom našem slučaju riječ je o mozaiku. I dovršeni kamenčići i oni malo rustikalniji stavljeni su u smislovitu cjelinu. To je ono što bi mogli učiniti drugi oko nas. Iskopajmo te zapretane priče o hudom jugokomunističkom vremenu pričane potiho, da bismo konačno sa sebe skinuli njegovu otrovnu prašinu. Nakon toga moći ćemo lakše spoznati da se ne smijemo dati nikojoj drugoj sličnoj prašini, nego da s Bogom trebamo graditi svoj život i onda smo pobjednici ma koliko da nas budu proganjali.

Miljenko Stojić