Knjigozori Miljenka Stojića: Ima li ga?
Anita Martinac, Posljednji, Matica hrvatska, Čitluk – Vinkovci, 2016.
Polazio je u vojsku, hrvatsku vojsku. Šimun Marić, jedan od onih koje su pozvali u proljeće 1945. Osjećalo se da se rat bliži svome kraju i da bi sve moglo krenuti krivim putem. Ali Šimun ne dvoji, jer domovina zove, bez obzira što je tek pred godinom punoljetnosti. Brat mu je Andrija već tamo i veseli se susretu. Roditelji ga ne zaustavljaju, samo ga svjetuju da kako cijeni svoj život tako treba cijeniti i tuđi. I otišao je Šimun i skupina mladića s Goranaca na svoj ratni put. »Za dom«, viknuo je netko, a oni su uskliknuli »Spremni«. Ni djevojaka još nisu imali da za njima potrče ili suzu puste, zaključuje ovaj uvodni dio Anita Martinac.
Osjećamo, radnja i ovoga romana je stvarna, baš poput one iz Anitina prethodnog romana »Medaljon«. Veliki rat prelama se preko leđa jednog malog mjesta i njegovih stanovnika. Nije njima ni do čega posebnog, samo da mogu živjeti i biti svoji na svome. Ali stvarnost ne da mira. Netko je zakuhao ratne strahote i one se doselile sve do mirnih Goranaca. Već su na vrata pokucali i jugokomunisti, iako se svatko nadao da ih nikada ne će vidjeti. Gazili su nesmiljeno nedaleki Široki Brijeg i obližnja mjestašca. Dečki su otišli na put ne znajući što će im biti s roditeljima, a još manje što će biti s njima. Zgusla se povijest, zgusli se osobni životi.
Vrlo brzo ćemo primijetiti da u središtu radnje nisu neki glavni junaci, već zapravo sama ta radnja. Muka se nadvila nad vjerujući hrvatski narod. Stoljećima nije imao države, pa ju je dobio i onda su se počele događati teške stvari. Nasrnuli su na nju s raznih strana. Ona se branila kako je znala i mogla. Sudarili se snovi i stvarnost. Tko je jači? Možemo i trebamo tu nit slijediti kroz čitav ovaj roman. Ona nam zapravo objašnjava što je progonjene održavalo kad se na njih sručilo ratno zlo.
Ma nema Boga, džaba se molite budale, vikali su sprovoditelji sprovođenima kad su upravljali nebu svoje molitve da im Bog kišom navlaži ispaćena tijela. Bila je to skupina Hrvata pristigla u četveroredima do Šida i određena tko zna za kamo, možda i za likvidaciju. Sve je počelo na povlačenju prema bajkovitom Zapadu. Izgubljen rat, snovi o spasu, razoružavanje na Bleiburgu i njegovoj okolici te Križni put. Samo njihove skupine bilo je 25.000 duša na polasku iz Maribora. A sada? Žudjeli su tek kap vode i ništa više. Preko sunčanog neba približavao se gusti crni kišni oblak. Zastao je baš nad njihovim kopom, kamo su ih stjerali kao stoku, i okupao ih do gole kože. Uživali su u okusu vode, u skidanju nesnosne prljavštine sa sebe. Obavivši posao oblak je iščezao ne polivši kišom okolno područje. Vratilo se sunce i osušilo ih. Zbunjeni jugokomunistički sprovoditelji prestali su ih tući i ubijati. Patnici su znali tko je pravi gospodar ljudske sudbine.
Spisateljičino pero očito u svemu ne vodi mržnja, iako opisuje zločine nad kojima nam se ledi krv u žilama. Ne razglaba što je u pozadini postupaka onih koji sprovode na prijevaru izručene Hrvate njihovoj milosti ili nemilosti. Sami zaključujemo da dotičnima njihovi roditelji i bližnji nisu govorili ono što su njihovi govorili Šimunu i kolegama mu. Da jesu, sve bi se odvilo drukčije, ne bi pobjednici bili surovi te tako uništavali i sebe i druge. Šteta! Pa ako i mislimo da nema Boga, ima onoga čovjeka kraj nas. No, jugokomunistima to ništa nije značilo. Navodnu izočnost Boga shvatili su kao poziv prepustiti se svojim strastima, samo trebaš paziti da to bude u skladu s bogovima koji su zasjeli na Božje mjesto. Oni su bili baš nezgodni. S Bogom bi bilo lakše izići na kraj. Takve su ih misli vodile sve do devedesetih godina prošloga stoljeća, do našega pobjedonosnoga Domovinskog rata.
Bio je početak svibnja kada je počela sva ova muka. Prvi logor bio je u Mariboru. Dotle su svašta vidjeli, kao ona zapaljena tijela vojnika, majku kojoj je pogodak u kola pobio nekoliko djece a ona ostala s jednim u naručju i jednim koje se skamenilo od užasa, jugokomunističko ubijanje na licu mjesta, smrt koja im se na svakom koraku smijala u lice. I onda to iskustvo prvoga logora. Razdvajali su ih na dvije strane. Šimun je otišao na jednu, a brat Andrija na drugu. Više ga nikada nije vidio. Andrija mu je kao stariji govorio da je tako bolje, barem će se jedan vjerojatno spasiti. Sprovoditelji su nemilosrdno potjerali zarobljene prema naprijed, tamo negdje prema drugom logoru za koji ih nije bilo briga. Neprestano su se izmjenjivali, o broju preživjelih i logoru netko se drugi brinuo. Oni su samo radili svoj posao. Što manje zarobljenika ostane živo, posao je bolje odrađen.
Nisu se svi slagali s postupkom sprovoditelja. Nastojali su pomoći sprovođenima pa makar i sami bili na udaru. Zacijelo treba spomenuti starca iz Vinkovaca. Došao je na kapiju logora i nastojao ući unutra da nahrani svoju djecu, kako je govorio. Nisu mu dali, a on je navaljivao. Zakoračio je i zaštekćao je rafal. Bez gledanja dobro su već znali što to znači. Nisu sudjelovali u borbama, ali su sve saznali u ovim nepreglednim kolonama. Bilo im je žao starca. Gonili su ih dalje.
Negdje u kolovozu 1945. stiglo je pomilovanje. Dotle su radili na imanjima u okolici Pančeva. Šimun Marić nije vjerovao svojim ušima. Od njih 12.500, koliko ih je određeno bilo za ovaj srpski grad, ostalo ih je nešto više od 500. Koliko će ih biti na kraju? Znali su da još nije sve gotovo. I nije bilo. Mržnja i smrt i dalje su vrebali. Nesmiljeno. Obitelji su zahvaljivali Bogu za one koji su se ipak vratili. Okolina ih je pitala za druge koji se još nisu pojavili. Živjelo se od nade u Boga.
Odlazak se ponovio i na početku Domovinskog rata. Opet su svjesni stali na branik svoje domovine. Šimun je savjetovao sina kako se vladati. S koljena na koljeno prenosila se tako svijest o svojoj vjeri i svome domu. Ovaj put pothvat je bio uspješan. Osjećao je to unaprijed Šimun, zadržavavši suzu u oku zbog sina, jer je znao da Bog uvijek pobjeđuje.
Ipak, dodajmo malo naših razmišljanja, u svemu ovome nas i dalje pozivaju da se suočimo s prošlošću. To bi, pak, značilo da je druga strana to već uradila. A mi znamo da nije. Tek je uvećala naše stvarne ili nestvarne krivnje, a svoje pomno skrila. Zbog toga suočavanje s prošlošću jest potpuna istina i o našim i o krivnjama naših protivnika. Tek tada moguće je pokajanje i oproštenje, barem naše, jer znamo zapravo za što se kajemo i što opraštamo.
Očito Anitu Martinac pri sastavljanju ovoga djela nije vodila namisao književnog uspjeha pod svaku cijenu. Ako se dogodi, bit će dobrodošao, a ako ne važno je da su ovi događaji ostali zabilježeni. Spisateljici su ih prenijeli živi svjedoci. Oni nisu za razbibrigu, oni su za učenje na njihovu iskustvu. Nitko tko ovo pročita ne će ostati ravnodušan. Shvatit će da nismo na ovoj zemlji zombiji u vlasti zloga, već slobodna ljudska bića u slobodi svoga Boga. Anita Martinac znala je to znalački pretočiti na papir. Sebi je podarila još jedan odličan uradak na temu Drugog svjetskog rata i poraća, a nama djelo koje se isplati čitati i preporučiti drugima.