jakaNevenka Nekić, Jaka, Vlastita naklada, Zagreb, 2016.

Živjeti u mirnom mjestu netaknute prirode. Imati konja i njime okolo krstariti. Otac se brine za te i ti rasteš bezbrižno sanjajući prekrasnu budućnost. Milina jedna, raj nebeski.

Junakinja romana Jaka ovo je ponijela u dubinama svoje duše. I to ju je grijalo kad su nahrupila drukčija vremena. Sve do naših dana, do Domovinskog rata. Na svojoj goloj koži iskusivala je što je to život i nije dala da ju slomi. Dapače. Ona je slamala njega, jer drugog puta nije bilo.

Naizgled ovo je autobiografska proza, a zapravo je priča o hrvatskom narodu u vremena koja živi među nama još pamte. Nije patetična, nije lažna, iskreno je bolna.

Jakin je otac Joko stari radićevac. Nikome se ne zamjera, pomaže drugima, poštovan je u društvu. Ali približava se rat, Drugi svjetski. Prijatelj mu savjetuje da sa svojom brojnom djecom ide u Slavoniju koja je darežljivija kruhom od škrte Dalmacije. Uz to je sumnjiv državi, Jugoslavija se zvala, i žandarima, njezinim čuvarima. A oni nisu praštali u mirnodopsko vrijeme, kako će u ratno. I Joko je poslušao. Počinje prvi lom u Jakinu životu, prerano odrastanje.

Put u obećanu zemlju vodi ih najprije preko Travnika. Sve drukčije, sve tuđe, ali moraš se naviknuti. Pa onda dalje prema Derventi, što bliže Slavoniji. Otac se uzda u neke zemljake, povjerava im se da ima novac za kupnju kuće u Slavoniji. Nestali su čim su novac primili u ruke. Kobna Jokina pogrješka. Srećom ostalo je nešto malo za kupiti kućerak na kraju Dervente i nešto okućnice. Jaka spoznaje da je ne samo ostala bez zavičaja, nego je postala i sirotica. A već se zacurila. Drugi kažu da je lijepa i to je sve što ima.

Na jedan način ovo je prijelomna točka u romanu. Jaka i njezini došli su do zida i mogli su se prepustiti sudbini koja izgleda tako crna ili se odlučiti boriti. Što god se izabere, nezgodno je.

Nemilosrdni životni udarci i nevjera kod onih od kojih se ne nadaš uselila se u ovu obitelj. Ali ima i onih koji pomažu. U prvom redu to je derventski župnik fra Franjo Momčinović. Svijetla točka u tmurna vremena. Započinje i rat. Jakin brat Ante odlazi u njega. Nije mogao ostati po strani, zov domovine je jači od svega.

Pristižu jezovite priče. Odmetnici su ustali protiv novonastale hrvatske države i nikoga ne štede. Jaka je upoznala i mladog domobranskog časnika te joj je briga još veća. Što će biti sa svima njima, hoće li se sve ovo uspjeti preživjeti?

Stil kojim Nevenka Nekić raspliće priču pred nama miran je i suzdržan, iako nam opisuje teške stvari. Ujedno je pun liričnosti, one ljudske blizine koja se čudi zbog čega se sve to događa i htjela bi da živimo drukčije. Ali povijest je takva, jašemo na njezinim krilima htjeli ili ne. Jedino možemo odlučiti da se ne ćemo predati i ništa više. Istina, bilo bi lijepo da se možemo osloniti samo na prekrasne slike našega okoliša. On je tu, Bog nam ga je dao, ljudi su ga zaprljali. Međutim, uvijek je naš, hrvatski, i moramo ga čuvati i kad nas život odnese u neke druge krajeve. Jaka to dobro zna i pobjeđuje.

Ide naša junakinja ponovno derventskim krajem u svojoj starijoj dobi i žali za onim što se tu nedavno događalo. Urušene kuće, sela napuštena, život stao. Ma mora se vratiti, prodisati, nije negdašnja muka bila uzalud. Mnogi su, naime, i taj i druge krajeve natopili svojom krvlju.

Jedna od svijetlih ličnosti u romanu je i Joza, prijatelj Jakina muža Stjepana. Pripadnik je nove vlasti, ali ipak nije izgubio dušu. Zna da je Stjepan bio domobran, da je prošao Križni put. Pomaže mu progrmjeti ta teška vremena. I išlo je dobro sve do Livna gdje su konačno mislili da je progon prestao. Jednog ranog jutra došli su po Stjepana. U kožnim kaputima. Malenoj Ružici odveli su oca, nije ga mogla spasiti svojim krhkim rukama. Osudili su ga na smrt strijeljanjem. Jaku i Ružicu protjerali su na ulicu jer se žena nije htjela odreći muža. Svi su okrenuli glavu, samo ne i susjedi kojima se sin nije vratio iz rata. Zna se na kojoj je strani bio. Derventa je opet spas. Jaka nastoji ustrojiti život čekajući muža s dugogodišnje robije. Bila je sretna da su žalbe upalile. Barem postoji neka nada.

Grk je opis snalaženja u negostoljubivom okružju, s malenim djetetom i neizvjesnošću za muža na vratu. Pred očima nam prolaze nebrojene naše majke. Na svojim krhkim plećima iznijeli su zlosretno poraće. Jugokomunizam se bio razbacao na sve strane i doživljavao se nepobjedivim. A one su kruničale i Bogu se molile. Znale su da će se vremena promijeniti, da ih samo treba dočekati uzdignute glave. I bi tako. Jaki se Stjepan iznenada vrati iz tamnice, nama iznenada sloboda zakuca na vrata. Sreća kakvu je nemoguće opisati. Događa se samo onima koji ju žele.

Roman je uredno ispisan, s jakim porukama. Boga i domovinu nikada se ne napušta, pa ni kad je najteže. A oni nam jednoga dana vraćaju za svu tu ljubav. Kad bi samo ovo znali i drugi hrvatski književnici, svima bi nam bilo bolje. Oni se zanose politički korektnim mišljenjem i izdaju svoj narod. Za tanjur leće prodaju sve. Nevenka Nekić prezrivo na to odmahuje rukom te tako i u svojim zrelijim danima podaruje nam štivo koje ostaje, koje obogaćuje, koje čini sretnim. Osjećam kako joj čitatelji zahvaljuju i plješću.

Miljenko Stojić