Knjigozori Miljenka Stojića: Pod svojom zvijezdom
Mijo Tokić, Moj kam, Matica hrvatska – DHK HB, Tomislavgrad – Mostar, 2016.
Mijo Tokić neumorno nastavlja putem naznačenim u svojim prijašnjim zbirkama. To je put pripadnosti, sebi i drugima, podneblju u kojem si ponikao. Nije to puka osjećajnost, već izbrušen govor proključao iz dubine bića.
Ovo mu je već šesta zbirka, u razdoblju od 1990. Očito je dolazak slobode u njemu oslobodio pjesnika. Ništa čudno. Ovako kako on pjeva, nije se moglo pjevati u jugokomunistička vremena. »Nagrada« bi bila barem koji mjesec tamnice, o drugome da ne govorimo.
Naizgled puno nam je toga različitog Tokić pokušao staviti pred oči. U prvom ciklusu opisuje planine koje ga okružuju u njegovom zavičaju ili koje su mu zbog nečega posebno drage. Nakon toga pred nas je rasprostro bogatstvo stećaka u svome kraju, iz čega potječe i naziv cijele zbirke. Ponesen svime tim razlaže nam što drži da je zapravo pjesma. Opijen njome ide na Bijeli put, onaj poznati u Središnju Bosnu, ali i na put kroz život u svojim ovozemaljskim danima. I onda u Dodatku nastoji izreći ono što mu se čini da je propustio u prijašnjim pjevanjima. Sve u svemu hod zrela pjesnika i čovjeka.
Ono što sve ove pjesme spaja u jedno jest uporno traganje za svojom zvijezdom. Bilo je to i tada kada su je gasili Turci, kada su je gasili jugokomunisti, kada su je gasile razne nevolje i muke. On je nije htio napustiti i prepustiti se nekoj drugoj koja je trenutno probitačnija. Zbog toga Tokićev pjev, ujedinjen s vještinom kovanja stihova, ostavlja dah bogatstva u čitatelju.
Završio bih s nekoliko njegovih stihova iz pjesme Moj kralj. »Sve si učinio za čovjeka// I s neba sišao/ I postao čovjekom/ ... Nevin osuđen/ Ismijavan i popljuvan/ Bičevan i trnovom krunom okrunjen/ ... Bio raspet i umro na križu/ ... A nama je teško (pred tobom) prignuti koljeno/ Da nam ne bi pala kruna s glave«