Rijeka je danas grad Ničega! Izgubivši svaki razlog svog postojanja okreće se budućnosti koju će donijeti cruiseri! U prvom redu najljepši među njima, Titov brod Galeb, već dugo na mrtvom vezu, koji svojim besmislenim troškovima ne-održavanja povlači na dno i onemoćali gradić na Kvarneru, nekad 8., a danas 108. europsku luku! Rijeka - the first UDB-a friendly city!

 

Dakle, moderni europski nomadi mogu doći na "prekrasan" autobusni kolodvor na Žabici - najružniji u Europi! - koji se čak ne može ni srušiti – jer, zapravo uopće ne postoji! Sedamdeset godina! Tu će ih dočekati pozdravna lupetanja tipa: "Rijeka je zanimljiva turistima jer u njoj nema turizma!"

Potom mogu krenuti u razgledavanje grada uvijek praznim turističkim autobusom, veselo oslikanim djetinjastim radovima u stilu urbane naive. Upravo urbana naiva je najbolji pokazatelj stanja duha grada – s naglaskom na – naiva! U autobusu se zalutalim turistima može pustiti klasični team-building govor počasnog građanina Rijeke, utemeljitelja fašizma i ideje pokreta Nesvrstanih, pjesnika i vojnika Gabriele D'Annunzija.

"I svi će se pobunjeni, svih rasa, okupiti pod našim znakom. I slabi će biti naoružani. I sila će se okrenuti protiv sile. I novi križarski rat svih siromašnih i obespravljenih nacija, novi križarski pohod svih siromašnih i slobodnih ljudi protiv nacija uzurpatora, zgrtatelja svega blaga, protiv soja grabežljivih i kaste lihvara, koji su se još jučer koristili ratom kako bi danas zaradili u miru; novi će križarski pohod ponovo vratiti istinsku pravdu... Objavili ste kraj starog svijeta. Naša je stvar, dakle, danas najveća i najljepša stvar, okrenuta protiv zla u svijetu. Ona seže od Irske do Egipta, od Rusije do Sjedinjenih Američkih Država, od Rumunjske do Indije. Ona okuplja bijelce i obojene, miri Evanđelje i Kuran... Svaka pobuna je napor da se izrazi napor stvaranja. Nevažno je ako je u krvi prekinuta, samo ako preživjeli uspiju prenijeti poriv... u budućnost.... Svi veterani, nositelji križa, koji ste se četiri godine uspinjali svojom Kalvarijom, vrijeme je da pohrlite u budućnost." (24. listopada 1919. u Rijeci, prvoj fašističkoj državi u povijesti - koja je prva u svijetu priznala Lenjinovu boljševičku Rusiju!)

Autobusom se turisti mogu dovesti do Anti-hrvatskog Nenarodnog kazališta Olivera Frljića i tamo im se mogu pokazati predstave koje su "Reku" učinile poznatu u vasceloj Vasioni, pa i u selu Ba – Bakhe, Hrvatsko glumište i Aleksandra Zec. Kao uvod u trilogiju može se pustiti govor druga Tita o ovom i onom, koji je održao za probranu đeneralsku publiku (vrlo sličnu Frljićevoj s besplatnim ulaznicama!) u Karađorđevu 21. prosinca 1979., nedugo pred smrt.

“Sada sam se prisjetio i podatka da su i Hebrang (Andrija) i Krajačić (Stevo) bili protiv obilježavanja Jasenovca. Pa istup Stevin prilikom otkrivanja spomenika u Jasenovcu. Nije kao predsjednik Sabora došao na otvaranje, došao je u Lipik, pijan, u lovačkoj uniformi i delegaciju Srbije izvređao, vičući im: "Malo smo vas potamanili!". O tom skandalu poruku sam dobio od Pucara (Đuro). Bio sam, ne ljut, nego obezglavljen ovim Stevinim ispadom. Puno puta se pitam zašto ne rasvetlimo ove Stevine nebuloze i rasipništvo. Imam utisak da ga se u Hrvatskoj boje. Kad bih htio reagirati, branila ga je Jovanka. Pa i Goli otok je bio delo Steve. Naime, Stevo i kipar Augustinčić (Antun) govorili su Kardelju da na Golom otoku ima dobrog mermera za kiparstvo. Kardelj je zdušno slušao tu priču, i kad je donesena odluka da svi koji su se izjasnili za Informbiro budu u jednoj kaznioni, na Kardeljev zahtev prebačeni su na Goli otok. Svi znamo šta se dešavalo na tom otoku strave. Ja zbog Golog otoka nisam dobio ni Nobelovu nagradu za mir, iako je više od stotinu državnika sveta to predlagalo. Norveški kralj tražio je da se ispričam svetu zbog Golog otoka. Ja sam rekao: "Ako se kome trebam ispričati onda su to oni koji su tamo došli nevini. Ibeovcima se ne želim ispričati". Nobelovu nagradu nisam dobio i nisam nikoga krivio za takvu odluku. Sam sam si presudio."                   

Potom slijedi ukrcavanje turista na "ruzinavi brod" za prijevoz banana (što je Galeb originalno bio pod imenom RAMB III!), te razgledavanje riječkih ruševnih pogona s mora, jer su tako najljepši! Kako je Galeb bio i njemački minopolagač pod imenom Kiebitz, onda turisti mogu baciti 88 mina za druga Tita po Kvarneru – ionako nema opasnosti da neki brod naleti na njih – jer na Kvarneru više uopće nema brodova! Nasukavanje Galeba na Goli otok bilo bi više “konačno rješenje” nego sljubljivanje krvnika I njegovih uznika; bananara ne bi trebalo ni vezati, jer nitko s Golog nije pobjegao!       

Kad se dođe na Goli otok turiste se Alejom svjetskih tirana može odvesti do R-101, što je nekakva jugoslavenska inačica Area 51 i tamo im se pusti svjedočanstvo nekog od davnašnjih zatočenika, koji su željeli biti veći boljševici od Prvog Bravara, veći cinkaroši od Prvog Cinkaroša, veći lažljivci od Prvog Lažljivca, veći Krvnici od Prvog Krvnika! Aleja treba biti ukrašena kipovima dvadesetak krvoloka od minimum sto tisuća ubijenih, I onda tu smjestiti sve drage ljude poput Staljina, Pol Pota, Hitlera, Mao Ze Donga… Titu, naravno, pripada počasno mjesto na kraju aleje: uspravan i gromadan, pa još veće sjene koja štiti stablo Revolucije od prejakog sunca.                                                               

"Na sredini otoka ispod njegova vrha u jednoj rupi koju su iskopali u toku Prvog svjetskog rata, prema nekim podacima, Rusi zarobljeni od Austrijanaca u traženju boksita. Iskopana rupa duboka oko 7-8 metra i promjera oko 20 metara. Rat je završio, rupa je napuštena i zaboravljena. Prošao je i Drugi svjetski rat i Svijet živi u prividnom miru. U tom miru neki se um sjetio ove jame na otoku Goli. U najvećoj tajnosti 1950 godine u dnu te jame um otvara logor službenog naziva R-101 za posebnu kategoriju političkih uznika. Na dnu jame podignuta je baraka za smještaj ljudi, kuhinja i prostor za preodgoj. Vidokrug stanovnika jame zaustavljao se na nebu i okolnom mjesečevom krajoliku. Teškim ručnim radom stanovnici okružili su jamu kameno-betonskim zidom visine 3-4 m sa kulama stražarama. Izvan zida izgradili su zgradu za komandire i uredske prostorije isljednika. Zatočenici jame nikada nisu vidjeli ostale kažnjenike i oni iz Žice njih. O postojanju drugog zatvora na otoku nije se smjelo govoriti. U jami nalazilo se oko 130 kažnjenika.                                                                                       

Tko su zatočenici R-101? Tu su bili komunisti koji su između dva rata boravili u SSSR-u na školovanju ili su bili dužnosnici u organima Treće internacionale, Sindikalne internacionale, Seljačke interncionale u koju upisuje 1924 godine Stjepan Radić svoju Hrvatsku republikansku seljačku stranku, viši oficiri JA, ambasadori, sveučilišni profesori, dobrovoljci u Građanskom ratu u Španjolskoj."                                                

Za sam kraj može se pustiti govor starog komuniste Augusta Cesarca, koji je slušao Lenjina na IV. Kongresu Kominterne u Moskvi i potom zapisao: “Gledam taj Lenjinov smješak, uživljavam se u to njegovo unutarnje zadovoljstvo i sjećam se njegovog posljednjeg govora izrečenog nekoliko mjeseci prije, u martu, kad je bez ikakve sentimentalnosti davao parolu protiv sabotera ekonomske obnove; treba ih postrijeljati. Zar je doista krvolok taj diktator? Iz svakog pokreta, iz svake riječi, iz naglaska i pogleda, izbija uvjerenje u svoju ideju i djelo, i najviše još ironija za protivnika ali i spram sebe, te – kad nužda ne bi stvarala zakon, zar bi pustio ičiju krv? Osnovni utisak koji sam o njemu u sebi tražio, našao sam i duboko sam uvjeren da se ne varam: to je djetinja čistoća duše i dobrota očinja.” (Nekoliko neposrednih dojmova o Lenjinu, Književna republika, br. 5-6, Zagreb, 1924., str. 241-243)                                    

Samo cruiseri Rijeku spašavaju! - taj prvi prvi ekološki grad crnih i crvenih vrtnih patuljaka! Samo Galeb nakrcan štovateljima lika i djela autora Golog otoka, uz Olivera Frljića i njegovo anti-hrvatko Kazalište,  spašavaju turizam u Rijeci  od potpunog izumiranja.

                                                          

H. L.