Autor ovoga priloga osvrnuo se na Kurikulum građanskoga odgoja i obrazovanja u Vijencu br 493 od 24. siječnja 2013. godine. Na taj osvrt nitko nije reagirao, pa je potrebno još jednom na nj upozoriti. Stoga će sadržaj osvrta ukratko uz određene izmjene i dopune biti predočen čitaocima Hrvatskoga tjednika.

Taj kurikulum koji je donijelo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa i Agencija za odgoj i obrazovanje 2012. godine a danas se uvodi u škole svjedoči koliko se liberalni projekt u staroj komunističkoj komesarskoj maniri nameće školskom sustavu, I površan pregleda sadržaja onogućuje da se Kurikulumu upute ove zamjerke:

  1. Program je stvaran u duhu pedagoškoga koloniziranja Hrvatske. Na njegov sadržaj utjecali su vanjski “eksperti”čemu svjedoči činjenica da su u njegovu razvoju sudjelovali predstavnici nevladina sektora, i to četiri iz SAD-a i jedan iz Njemačke a samo tri iz Hrvatske među kojima je autorica koja se u vrijeme komunizma bavila marksizmom i socijalističkim samoupravljanjem. Strani “eksperti” čija je znanstvena vjerodostojnost nepoznata ne razumiju naše probleme prijelaza iz komunizma u demokraciju, pa im je moguće koješta podvaliti.
  2. U Kurikulumu su navedeni i predlagatelji izmjena i dopuna iz vladina i nevladina sektora, ali među njima nema vjerskih organizacija.
  3. Simptomatično je da među mnogim datumima kojih se učenici trebaju prisjećati nema datuma 23. kolovoza, europskoga dana žrtava totalitarizama (potpisivanje sporazuma Hitler–đu mnogim navedenim dokumentima nema europske Deklaracije o osudi komunističkih zločina iz 2006, a nema ni Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu. Nema ni Deklaracije Hrvatskoga sabora iz 1996. kojom se osuđuju komunistički zloč“lustracija” koji je toliko važan za demokratsku budućnost Hrvatske učenicima – budućim građanima ostaje potpuno nepoznat.
  4. Uvođenje građanskoga odgoja ideološki je jednostrano jer zastupa isključivo liberalna stajališta koja su preuzeli bivši komunisti prihvaćajući pokorno direktive lijevih udruga civlnoga druščuju konzervativna stajališta dok se bit kulturno antropološke ravolucije koja rasččuje čšućžnjim znanstvenim argumentima uz zatajivanje znanstvenih protuargumenata.
  5. U Kurikulumu se taji bit komunističkog antifašizma koji je danas uporište legitimnosti socijaldemokratske vlasti u Hrvatskoj.
  6. Kurikulum je frazeološki razrađen na četrdeset stranica, a na kraju je navedena literaturu koja je gotovo cijela liberalno orijentirana. Usto se kao izvori učenja navode moduli koje je objavila Agencija za odgoj i obrazovanje. Među njima je Modul odgoja i obrazovanja za promicanje ravnopravnosti spolova. Modul smjera k uklanjanju spolnih i rodnih stereotipa većća te predstavlja zapravo sadržaje na koje se danas u Hrvatskoj (i ne samo u Hrvatskoj) žestoko reagira.
  7. UKurikulumu se ne traži od učenika da uz dobre analiziraju i loše strane civilnoga društva i neoliberalizma.
  8. Kurikulumne uzima u obzir hrvatski društveni kontekst i ne promatra školu kao odraz drušški utemeljen i bez mogućnosti da mu se rezultati provjere u praksi, pretvara se u ideologiju (sada liberalnu) i pedagošku utopiju,

Kurikulum građanskoga odgoja i obrazovanja predstavlja pedagoško nasilje i ne može mijenjati društvo. Usput valja napomenuti da je pedagoško nasilje i eksperimentalno uvođenje zdravstvenog odgoja u osnovne i srednje škole.Kurikulumza taj odgoj objavljen je 28. rujna 2012, i to, što je pedagoški nedopustivo, nakon početka školske godine. Na mala vrata uvode se tematske jedinice s kojima se ne slaže velik dio roditelja koji po Ustavu RH (čl. 63) imaju pravo i slobodu samostalno odlučivati o odgoju djece. Ovdje je riječ o očitom pokušaju preodgoja djece bez roditelja. Zaboravlja se da su sadržaji neprihvatljivi većini roditelja već uključeni uKurikulumgrađanskog odgoja i obrazovanja kroz prije spomenut modul za promicanje ravnopravnosti spolova.Komunistička pedagoška idejnost i partijnost (iznošenje „naučnoga“ i političkoga stava) koje su bile obvezne u obrazovanju konkretizirale su se u autoritativan institucionalan školski odnos, a to se danas događa i s liberalnom pedagogijom, koja svoje pedagoške programe stvara kao i u komunizmu „za potrebe društva“ kako je odavno rekao sovjetski pedagog Anton Semjonovič Makarenko. Liberalni projekt kojeg provode slijednici komunizma s ciljem da predgoje djecu otimajući ih roditeljima niti liječi društvo niti ima suvisao plan za budućnost. SastavljačiKurikulumaraspravljaju o očekivanim postignućima učenika i izjavljuju da on sinergijski razvija osobine u skladu s demokratskim razvojem Hrvatske, Europe i svijeta. No, verbalizmom i pravilima koja su zbog svoje neostvarivosti najčešće samo apstrakcija Kurikulum zapravo prikriva bit problema.

   U ovoj raspravi valja uzeti u obzir Liessmannovu tvrdnju da znanje u „društvu znanja“, kojim se toliko hvale naše prosvjetne vlasti, ne znači nikakvu vrijednost jer se definira kao produkt proizveden prema ekstremnim kriterijima (očekivanja, primjene, mogućnost uporabe), a uklanja se znanje, kao tobože zastarjelo, koje ne odgovara tim kriterijima. Odricanje od istine poprima programski karakter i time nastaje „neobrazovanost“. Ona je prema Konradu Paulu Liessmannu tipičan oblik društva znanja, koja se u međuvremenu gnijezdi u njegovim središtima i općenito proždire duh. Pedagog Liessmanotkriva da su danas dovedeni u pitanje ciljevi koji su svojedobno motivirali klasični obrazovni diskurs. To su prema njemu bili autonomija subjekta, suverenost pojedinca, odgovornost jedinke, a čini mu se da je tajni program izobrazbe danas samo ne misliti vlastitom glavom.

Prema ovom autoru današnju neobrazovanost obilježava odricanje od htijenja da se nešto uopće razumije. Nasuprot Liessmanu naši reformatori školstva obznanjuju javnosti da će uvođenje Kurikuluma građanskoga odgoja i obrazovanja konačno omogućiti učenicima da misle svojom glavom. Kakva utopija! K. P. Liessman napominje da je danas obrazovanje sredstvo kojim treba sprečavati. predrasude, diskriminacije, nezaposlenost, glad, sidu, nehumanost i genocide, sredstvo kojim treba svladavati izazove budućnosti te onako usput usrećiti djecu i učiniti odrasle sposobnima za zaposlenje. Autor zaključuje da upravo zato što to ne polazi za rukom, ni u jednom se području nije toliko lagalo kao što se to i nadalje čini unutar prosvjetne politike. Liessman kao da govori o hrvatskome obrazovnom sustavu koji ništa nije uspio riješiti (multikulturalizam, alkoholizam, nasilje među mladima itd.) i nije sposoban da mijenja društvenu zbilju, Može ju samo još više destruirati stvarajući nove podjele među ljudima. Liberalni projekt u Hrvatskoj slijednicima komunizma, koji su odjednom postal liberali, služi za održavanje na vlasti pri čemu je važno očuvati mit o zlatnom dobu jugoslavenskoga komunizma - mit koji stvara koheziju unutar grupe koja ga prihvaća. U toj su grupi slijednici komunizma koji čvrsto čuvaju svoje društvene i materijalne interese, ali mit, uz intenzivnu propaganda, prihvaćaju i mnogi ljudi koji u kriznom vremenu nostalgično gledaju unatrag na komunizam u kojem se tobože dobro živjelo zaboravljajući pri tome da je to bio totalitarni sustav. U okrilju antifašizma vođe Srba u Hrvatskoj skrivaju grijehe pripadnika svoje zajednice – slijednika velikosrpske ideje u dugom trajanju. Osim toga oni žele sačuvati tradiciju privilegija koje su Srbi imali u dvije Jugoslavije za što u literaturi postoji jasan pojam – etnokorupcija.

S druge strane, časni slijednici “druge” Srbije, koja se bori protiv “srpskih zabluda” od Svetozara Markovića do današnjih boraca za istinu (Bojan Aleksov, Sonja Biserko, Olivera Milosavljević, Nebojša Popov, Branka Prpa, Radmila Radić, Ljubinka Trgovčević, Olga Zirojević i mnogi drugi), upozoravaju vođe Srba u Hrvatskoj da vlastite grijehe moraju konačno priznati. Međutim, nema ni traga toga priznanja, nego se Hrvati i dalje koriste kao “žrtveni jarci” koji su krivi za sve nedače koje je proizvela velikosrpska ideja. Kohezija komunističko - liberalne grupe u koju su se uključile i mnoge nevladine udruge neoliberalnoga usmjerenja, koje se kao “gospodari istine” nastoje postaviti iznad institucija države, izaziva tenzije s drugim grupama koje postaju neprijateljske što ima teške posljedice za hrvatsko društvo koje se ne može oporaviti ni moralno ni ekonomski. Čvrsta granica između grupa ne postoji jer su komunistički “društveno politički radnici” ulaskom u sve stranke devedesetih kontaminirali cijelo hrvatsko društvo unijevši u demokraciju komunistički mentalitet meritokracije (revolucionari su za zaluge dobivali vile, unosne položaje, mogućnost školovanja djece izvan Hrvatske itd.). Tome valja dodati i raširenu korupciju u komunističkoj Jugoslaviji (kontrolirano sudstvo, sumnjivo stjecanje fakultetskih diploma, kriminal u gospodarstvu, mito, klijentelizam i dr.) Epidemija ideološke korumpiranosti u znanosti i kulturi kao temelj na kojemu se izgrađivao jugoslavenski komunistički sustav lako je prešla u demokraciju kada joj se otvorila mogućnost da se uključi u svjetsku korupciju društvenih znanosti sada u interesu liberalnoga projekta.

U ovakvom društvenom ozračju, kojega obilježava rasčinjenost hrvatskoga identiteta, nije slučajno da su na važnim položajima u hrvatskome društvu (diplomacija, novinstvo, telvizija, znanost, politika itd. itd.) zasjeli mnogi “oprobani komunistički kadrovi” koji su izbjegli lustraciju (ovom pojmu ni traga u Kurikulumu!). Ni obrazovni sustav nije oslobođen od tih kadrova koji su nekada veličali marksizam i socijalističko samoupravljanje. Oni sada poput bivših komiteta i komesara bdiju nad oblikovanjem građanskoga odgoja i obrazovanja za mlade koji će im, tvrde bez ikavih argumenata, omogućiti da počnu misliti svojom glavom. Obratno! Očito se radi o kontroli misli, zaglupljivanju i novom “kovanju” čovjeka na prikrivenim komunističkim pedagoškim temeljima ali u okvirima svjetske neoliberalne diktature jednoumlja koja je na Zapadu uz velike problem već razotkrivena. Liberalno jednumlje bivšim je komunistima vrlo blisko te ga stoga lako prihvaćaju. Oni koji ne prihvaćaju novo jednoumlje pa tako i koncepciju Kurikuluma građanskoga odgoja i obrazovanja biti će proglašeni natražnjacima, pripadnicima prljavoga pokreta ili kleribanima, a moguće je da im se u njedrima otkrije i ustaška guja.

Ima li u hrvatskome narodu snage koja bi se oduprla svjetskom homogenizirajućem “sustavu koji ubija narode” (Alain de Benoist) u koji Hrvatsku uključuju neoliberali predvođeni bivšim komunistima? To odupiranje sve je jače (npr. referendum o definiciji braka), ali nailazi na velike poteškoće poslije dugotrajnih negativnih trendova u hrvatskoj povijesti. 1918. godine Hrvati su odvojeni od zapadne civilizacije a hrvatsko nacionalno biće, kako je hrabro u doba komunizma rekla Smiljana Rendić, kolonizirano je od Beograda. Hrvatsku inteligenciju pogodila su dva komunistička - antifašistička aristocida (ubijanje plemstva duha) s teškim posljedicama koje se osjećaju i danas. U prvome aristocidu 1945. godine (objašnjava ga Christophe Dolbeau) ubijeni su mnogi hrvatski intelektualci potencijalni protivnici novoga režima. U drugom aristocidu 1971. godine bar koliko se zna nije bilo fizičkih likvidacija. Udba je ubijala izvan Hrvatske. Sjetimo se da je Bruno Bušić ubijen u Francuskoj 1978. godine, a Stjepan Crnogorac je 1972. godine otet u Austriji i likvidiran je u Sloveniji. Međutim, mnogi su aktivisti Hrvatskoga proljeća robijali i prekinuta im je karijera. Podobni aktivisti Proljeća stvarali su svoje karijere denuncirajući svoje kolege, a danas kao “ugledni intelektualci” bez lustracije djeluju u Hrvatskoj.

   U dugom periodu komunisti su gradili svoju ideološku i gospodarsku nadmoć što u novome demokratskom društvu koriste na svim područjima društvenoga života pa i u obrazovnome sustavu. No, na čemu se temelji ta ideološka nadmoć? Zapravo tu ni nema neke posebne ideologije. Nadmoć se prvenstveno izgrađuje na tradiciji totalitarnoga komunističkog mentaliteta i obrani komunističkoga antifašizma koji je poslije 1945. godine počinivši strašne zločine uspostavio totalitarnu vlast. Jasno je da ovakva nadmoć narod vraća u zaostale društvene modele. Međutim, poklonici antifašizma, koji nema značaj u današnjem svijetu, nemaju nikakve filozofske, povijesne i druge znanstvene argumente, pa u pomoć pozivaju njima bliski neolibaeralni projekt. Bivši komunisti (sada liberali) i dalje sebe predstavljaju kao “progresivne snage”, ali se zapravo iskazuju kao potpuno natražnjački elementi u hrvatskome društvu. Oni su izdali načela socijaldemokracije podvrgavši se svjetskome kapitalu i izloživši ljude kao robove na “tržište rada”. U njih je glavni agens ljudski egoizam i pohlepa te oni vladaju nad upropaštenim podanicima bez grižnje savjesti i moralnih obzira glede vlastite totalitarne prošlosti i teške narodne svakodnevice u čijem su stvaranju sudjelovali. Njihove laži ipak se ruše te su se našli u situaciji u kojoj ih, u njihovu natražnjaštvu, potpunoj filozofskoj dezorijentaciji i nedoststku vizije, prokazuje plijen koji su oteli narodu.

Dakako, ni pripadnici drugih političkih opcija zatrovani naslijeđenim komunističkim mentalitetom nisu bez grijeha u velikoj pljački devedesetih. Svoj grijeh oni pokušavaju prikriti velikim domoljubljem. Bivši komunisti svoje grijehe zamagljuju pričom o dva svijeta. Oni su svijet reda i zakona, a drugi su svijet kriminala i bezakonja. No, tko je zapravo u Hrvatskoj napredan, a tko nazadan? To odlučuje komliberalna ideološka nadmoć i novi “gospodari istine” poput tek stvorene Antifašističke lige Republike Hrvatske koji proklamiraju “progresivnost” komunističkoga antifašizma (zanemarujući njegov totalitarizam, zločine i negativne posljedice) i neoliberalnoga projekta te “natražnjaštvo” neokonzervativizma koji je danas u svijetu aktualan, a koji zapravo može biti branitelj modernosti (Irving Kristol) jer uz neophodnu selektivnost prihvaća tradicionalne vrijednosti na kojima se može graditi novo društvo. Dva navedena pojma lako mogu zamijeniti svoja mjesta pa se progresivac lako pretvara u natražnjaka i obratno.

   U cijelom ovom ukratko opisanome kontekstu, koji zahtijeva daleko širu elaboraciju, valja shvatiti smisao uvođenja Kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja u hrvatske škole. Taj kurikulum podsijeća na komunističku Teoriju i praksu samoupravnoga socijalizma – predmet koji je indoktrinirao generacije hrvatskih učenika, a današnji lijevi političari “kovali” su se na njegovim sadržajima. Jedini pravi protivnik bivšim komunistima i liberalima je Katolička crkva zaštitnica tradicionalnih vrijednosti, pa stoga nije čudno da ju toliko napadaju.

 

Ivo Rendić - Miočević

 

Share
0