Medijska t.zv. „mainstream“ scena u Hrvata je zatrovana, prijetvorna, lažna, prepuna obmana i uvijek u službi onih vlada/političara koji polažu račune središtima moći van Hrvatske.

Nije to ništa novo, odnosno, na ovaj smo ili onaj način nekako to svi, koji imalo prate vijesti i prihvaćaju ih „cum grane salis“, naprosto znali iliti spoznali. Međutim, kad Europska komisija t.j. naš domaći briselski lobi na čelu s Plenkovićem u Hrvatskoj kaže da će stati na kraj „lažnim vijestima“, i nijedan od tih „mainstream“ medija uopće ne problematizira tu najavu, onda je i slijepcima očito s kim (i čim) imamo posla.

Vrlo na-opako stvari stoje na toliko čeznutom Zapadu kojemu Hrvati teže otkako su 1918. godine zapali u balkansko-bizantinske gudure. Gdje smo nekoć tražili slobodu u svoj njezinoj punini, od slobode govora do slobode tržišta, danas pronalazimo totalitarizam umotan u europejsko-globalistički celofan. I tom totalitarizmu svi ili gotovo svi koje nama predstavljaju kao relevantne čimbenike, jednostavno plješću, potiču ga, zagovaraju i implementiraju makijavelističkom beskrupuloznošću. Zamisli situacije; država, pa bila ona EU ili Republika Hrvatska, najavi cenzuru, a svi vodeći mediji pljeskaju tomu…

Demokracija je moguća samo uz medije. Iako sociologija nije znanost, društvena je činjenica da onaj tko jest na vlasti, želi ostati na vlasti, govorili mi o monarhiji, satrapiji ili parlamentarnoj republici. Mediji su, budući zamišljeni kao objektivno (koliko je moguće) sredstvo priopćavanja vijesti relevantnih za određenu skupinu ljudi, sistemski i logički nužan korektiv vlasti jer u demokraciji nisu (ili ne bi trebali biti) podjarmljeni/ovisni o toj vlasti, za razliku od totalitarnih ili autoritarnih režima.

No, internet je sve to promijenio. Nema više redakcija i uredništva; medij može biti svatko tko ima računalo s pristupom internetu. I čini se da je to i najpoštenije; svatko piše, govori i tvrdi što ga volja, to objavljuje, pa neka konzument, ovisno o tomu koliko je površan ili ne, tumara bespućima međumrežja razabirući što je istina ili ne.

Ali, to se sad pokazuje problematičnim. Pojavio se veliki broj onih koji malo-pomalo više ne žele pjevati jednoglasno, nego bi radije pjevali višeglasno kao u srednjevjekovnim motetima. I sad bi te i takve trebalo zabraniti, jer „pogoduju rastu 'populističkih' stranaka“. Prvo, populizam nije ništa drugo do li podilaženje „populusu“ koji bi u demokracijama trebao biti suveren, a drugo, svaki bi se istinski demokrat trebao iskreno radovati nastanku novih stranaka jer su višestranačje, pluralnost i različitost bit i bitak demokracije, odnosno vladavine puka. Više desetljeća nas ljevičari maltretiraju s prihvaćanjem različitosti da bi naposljetku upravo oni bili ti koji će prvi krenuti ka dokidanju te toliko zagovarane različitosti (mišljenja).

Tako imamo nedavni slučaj navodne fotomontaže s ministrom Tolušićem, što se nazvalo „udarom na ustavni poredak“ ili „napadom na temeljne institucije RH“. Međutim, kad je u jeku Domovinskog rata (!) „Feral Tribune“ objavljivao fotomontaže nagog Tuđmana i nagog Miloševića u krevetu, dakle političkih čelnika zaraćenih strana, onda to nije bilo „rušenje državnog poretka“?! U pravim demokracijama, oboje bi bilo dopušteno (te normalno) i prošlo bi uz, za takve prilike, uobičajenu medijsku pažnju…

Sloboda se urušila pod težinom vlastite nesputanosti. Vlastodršcu ona naprosto više ne odgovara pa bi je sad htio dokinuti. Ali teško je čovjeka naučiti na nešto, dapače, indoktrinirati ga, da bi mu se potom to oduzelo. Takve situacije često skončavaju tragično. Ako kao narod, odnosno kao vrsta u cjelini jesmo postigli nekakav vid „napretka“, onda je to bilo samo glede svijesti i osviještenosti o vlastitoj (i tuđoj) slobodi. Ne možemo čovjeka kojega smo naučili na Windows 10 natjerati da prihvati MS-DOS računalni operativni sustav, je l' da? Doduše, on ga može prihvatiti, ali ne će biti zadovoljan.

Upravo je odnos prema slobodi govora (mišljenja) pravi pravcati test jedne zajednice spram pojedinca. U jednim Sjedinjenim Državama, koliko god se mi iz europskog motrišta mogli njima rugati da je „nacija“ stara tek 200 godina, njihov je Vrhovni sud u presudi Texas v. Johnson, 491 U.S. 397 (1989.), zauzeo stav da oskvrnuće američke zastave spada pod zaštitu I. amandmana, odnosno slobodu govora. Njihova je logika sljedeća: jesmo li kao nacija/zajednica dovoljno snažni da možemo trpjeti i najodbojnije nam ispade pojedinaca? Zaključili su da jesu. Štoviše, Amerikanci imaju II. amandman, pravo na nošenje oružja, i danas se često može čuti argument da pravo na nošenje oružja služi obrani prava na slobodu govora/mišljenja/vjeroispovijesti.

 Hrvatska ima najrigidniji Zakon o oružju od Lisabona do Moskve. Nadalje, slobode govora uopće nema, već se najavljuje Zakon o nedopuštenom ponašanju na internetu (?!). Istodobno, Kina je Hong Kongu uvela zakon prema kojemu će svako zviždanje ili izrugivanje kineskoj himni biti kažnjeno do 3 godine zatvora. Isto vrijedi i za oskvrnuće kineske zastave.

Čekaj malo! Jedna je stvar financirati pljuvanje po Hrvatskoj novcem iz proračuna (Pupovčeve „Novosti“), no druga je stvar dopustiti svakomu izraziti svoje mišljenje, ma koliko se s tim mišljenjem ne slagali. Dok hrvatski mediji razapinju Ivana Penavu jer se drznuo upozoriti na neprihvatljivo postupanje dijela hrvatskih građana srpske nacionalnosti, novopečeni hrvatski političko-gospodarski saveznik Kina to primjereno rješava u Hong Kongu. Kazne za nepoštivanje kineske himne su vrlo primjerene i poučne.

Dakle, ili treba kažnjavati sve ili nikoga! Nema trećega. Ili ćemo kažnjavati svakoga tko se ogriješi o zastavu, grb i himnu te hrvatske vrijednosti uopće, ili ćemo dopustiti pljuvanje po svemu, ali po svemu – po hrvatskoj himni, grbu, zastavi i državi, ali i po Srbima, Bošnjacima, Crnogorcima, migrantima, Nijemcima ili Amerima i po Miloradu Pupovcu, a ne napad ćevapima proglasiti atentatom.

Hrvatski su se branitelji borili ne samo za slobodu hrvatskog naroda, već i za slobodu govora svih građana Republike Hrvatske, ma koliko se neki ne slagali sa samim postojanjem hrvatske države, no to je manje važno.

Na primjeru „hrvatskih“ mainstream medija vidimo da stvari nisu posložene kako treba. Isto tako, iz političkog je diskursa nestalo govora o potrebi lustracije. Lustracija nije kazna za komuniste, samoupravljače ili boljševike, već tranzicija totalitarnog stanja svijesti u demokratsko, narodno, pučko – slobodno i slobodarsko. Ali, ako se naš predsjednik vlade povodi kineskim, jednopartijskim rješenjima za potrebe interesa vanjskih središta moći, onda nam nema spasa, osim u američkom II. amandmanu kojim bi se zaštitio američki I. amandman.

 

L.C.

Share
0