Predsjednički kandidat Miroslav Škoro je prilikom gostovanja u emisiji "Bujica", odgovarajući na pitanje što će napraviti dobije li kao predsjednik zahtjev za preispitivanje legalnosti postojanja SDSS-a zbog agenturnog djelovanja na račun druge države, rekao kako je kao predsjednik spreman pokrenuti zabranu nekih stranaka ukoliko se za to stvore uvjeti.

Predsjednik vlade i HDZ-a, Andrej Plenković, je na novinarsko pitanje kako komentira te Škorine navode, kazao da Miroslav Škoro "lupeta". Zato je potreban kratak osvrt na ovu temu, nakon kojega će biti jasno tko lupeta; "pjevač" i "zabavljač" kako vole omalovažavati Škoru, ili Plenković – diplomirani pravnik s položenim pravosudnim ispitom.

Zakonsku osnovu za eventualnu zabranu političkih stranaka nalazimo u čl. 23. st. 1. toč. 3. Zakona o političkim strankama (NN 76/93, 111/96, 164/98, 36/01, 28/06), koji propisuje slučajeve kad političke stranke prestaju, tj. brišu se iz registra političkih stranaka: "Političke stranke prestaju... ako je njihovo djelovanje zabranjeno odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske."

Nadalje, Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (NN 99/99, 29/02, 49/02) u čl. 85. propisuje: "Ustavni sud nadzire ustavnost programa i djelovanja političkih stranaka, te zabranjuje njihov rad ako utvrdi da su se za to stekli Ustavom i zakonom utvrđeni uvjeti." Naposljetku u sljedećem čl. 86., isti Zakon propisuje i tko smije podnijeti zahtjev za zabranu rada političke stranke: "Zahtjev za zabranu rada političke stranke, odnosno njezina dijela mogu podnijeti predsjednik Republike Hrvatske, Hrvatski sabor, Vlada Republike Hrvatske, Vrhovni sud Republike Hrvatske, tijelo koje obavlja registraciju stranaka i Državni odvjetnik Republike Hrvatske."

Dakle, zakonske osnove za zabranu političkih stranaka u RH postoje, a čudno je što to zna jedan "pjevač", a pravnik ne zna. Podsjećanja radi, pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske pokrenut je 1992. godine, povodom zahtjeva Javnog tužiteljstva, postupak za donošenje odluke o zabrani rada Srpske demokratske stranke – SDS-a – čiji čelni ljudi bijahu Jovan Rašković i Milan Babić. Međutim, Ministarstvo uprave svojim je rješenjem od 27. veljače 1995. utvrdilo prestanak djelovanja Srpske demokratske stranke s danom 18. veljače 1992. godine i brisalo je iz Registra političkih stranaka Republike Hrvatske, zbog čega Ustavni sud nije donio odluku.

Valja kazati da je zabrana "ultima ratio" prilikom uređivanja društveno-političkih odnosa. Država koja brani, totalitarna je država, a umovi koji bi zabranjivali, totalitarni su umovi. Međutim, imali smo prilike vidjeti na primjeru nedavnih insceniranih napada na pripadnike srpske manjine, a što se najviše očitovalo na slučaju Matka Škalamere, da je jedna politička stranka šurovala sa stranom obavještajnom službom s ciljem političke destabilizacije Republike Hrvatske te već dulje vrijeme podriva ustavno-pravni poredak RH.

Ima li tu mjesta zabrani takve stranke ili jednog njezinog dijela, više je svjetonazorsko no pravno pitanje. Ako bi se stekli politički uvjeti (jer su pravne pretpostavke zadovoljene) da do zabrane dođe, RH bi time poslala ozbiljnu poruku svima koji djeluju protiv nje, a djeluju, kao što vidimo, iznutra, iz vlastitih institucija, pa čak iz Hrvatskog sabora. Istovremeno, time bi napravila korak unatrag u pogledu demokracije, jer zabrane, ma što se zabranjivalo, jesu uvijek sjeme budućeg razdora i općenito su nezdrave za demokraciju.

Praktični bi učinci takve zabrane bili neznatni; stranka bi se brisala iz registra političkih stranaka, a ljude okupljene u toj stranci ništa ne priječi da sutradan osnuju novu političku stranku te nastave s protudržavnim djelovanjem. U tom smislu, zabrana bilo koje političke stranke bi predstavljala tek nešto simbolično, a Hrvatskoj bi se to, uzevši u obzir anemičnu diplomaciju, izdajničke medije i neizgrađenost institucija, stostruko obilo o glavu na mnogim razinama.

 Naposljetku, za takvom mjerom nema niti potrebe. Kazneni zakon poznaje kaznena djela počinjena protiv Republike Hrvatske, počev s veleizdajom (čl. 340.), podrivanjem vojne i obrambene moći države (čl. 345.), odavanjem tajnih podataka (čl. 347.) ili špijunažom (čl. 348.), a istraga SOA-e bi mogla pokazati da su ova posljednja dva počinjena od strane jedne parlamentarne političke stranke koja je i dio vladajuće koalicije, a na državnim je odvjetništvima da takva djela procesuiraju, zaprime li odgovarajuće kaznene prijave potkrijepljene nepobitnim dokazima.

To što hrvatsko državno odvjetništvo selektivno goni, što nije neovisno te ovisi o vladajućoj političkoj stranci, nije krivnja jedne političke opcije, nego sustava uopće, a napose svjetonazora ljudi koji su u bivšoj državi zabranjivali sve što nije u skladu s jednopartijskim kanonom, a danas su preodjeveni u nadridemokratsko i kvaziliberalno ruho – problem je u takvima i njima sličnima, ali je najveći problem u onima koji te i takve biraju, unatoč svemu.

 

Josip Gajski