Hrvatska „francuska veza“

Dolazak francuskoga predsjednika Emmanuela Macrona medijski je popraćen poput Titova dolaska u Sjevernu Koreju, što je žalosna potvrda da su hrvatski mainstream mediji s konca 2021. godine istovjetni sjevernokorejskim tj. jugoslavenskim iz 1977. godine.

Novinarsko „fotošopiranje“ ovog možda značajnog događaja prevršilo je svaku mjeru; Macron je prikazivan maltene poput Napolena, „svjetske duše na konju“, da posegnemo za Hegelovim izrazom, a Plenković poput izvanrednog domaćina koji je, zahvaljujući vlastitoj briljantnosti, prepoznao i prigrlio revolucionarne ideje ovoga, možda ne kaplara, ali svakako maloga europskoga cara iliti carevića.

            Pristrano, navijačko, nekritički do neukusa, izvještavanje sviju tiskovina, sviju televizija i sviju relevantnih portala jednoglasno, a to znači i jednoumno, poprimilo je obrise groteske, što je jako loše kad se radi o geopolitičkom događaju „par excellence“ s možebitnim dalekosežnim posljedicama po poslovično kratkovidno i kratkoročno hrvatsko državno vodstvo.

            Obrisi groteske postaju izraženiji uzme li se u obzir nedavno medijsko izvještavanje, kako europsko tako i hrvatsko, o francuskoj reakciji na sklapanje novog australsko-britansko-američkog sigurnosnog saveza (AUKUS). Pritom je Macron prikazivan kao uvjerljiv, odlučan, čvrst, nepokolebljiv, odrješit i zapravo sve ono što nije – ili barem nije bio, ako je suditi po dosadašnjim nastupima „suvladara“ birokratske i bezlične Europske unije.

            Od prozvanih strana, unatoč skoro pa opravdanim očekivanjima, slabe ili nikakve reakcije. Amerikanci su odgovorili paušalnom tvrdnjom o nastavku jačanja europsko-američke, odnosno trgovinsko-tehnološke suradnje; Britanci da „razumiju francusku razočaranost“, a Australija se ispričala onako kako se ispričava čovjek koji je odabrao bolju ponudu.

            Sve u svemu, osoba koja bi se informirala o ovome događaju iz europskih tzv. „mainstream“ medija, stekla bi, najblaže rečeno, iskrivljenu sliku o važnosti i značaju Emmanuela Macrona, odnosno Francuske u svjetskim, a to će reći van-europskim razmjerima, ali i o nesumnjivoj pripadnosti aktualnih francuskih vlastodržaca globalističkoj agendi i ciljevima.

            Prikazivati europejskog fićfirića doslovno izvučenog iz šešira Klausa Schwaba za potrebe sprječavanja dolaska Marine le Pen na vlast 2017. godine, kao arhitekta europske budućnosti, ni par mjeseci nakon što je američka, i to Bidenova, administracija ošamarila Francusku i spustila rampu na njezin podmornički posao s Australijom, može samo um oblikovan u zlatno doba jednopartijskoga agitpropa.

Hrvatska „francuska veza“

            Francuski debakl s podmornicama neodoljivo podsjeća na hrvatski debakl s izraelskim zrakoplovima. U nedavnom su slučaju SAD pokazale Francuskoj tko jedini diktira pravila igre tako da je Australiji data ponuda koja se ne odbija; naime, Australija je mogla birati hoće li se držati dogovora s Francuskom iz 2016. godine i osloniti se na francusku moć u indo-pacifičkom području ili će se prikloniti Sjedinjenim Državama (i Velikoj Britaniji). Uzevši u obzir svenadiruću komunističku Kinu, odluka nije bila teška, složit će se svatko.

            Hrvatska se, podsjetimo, prvobitno odlučujući o nabavci borbenih zrakoplova odlučila za izraelski F-16 Barak, protiv čega se u mainstream medijima vodila neviđena hajka. Tada je sve vrvjelo sigurnosnim, vojnim i inim geopolitičkim „ekspertima“ kojima su izraelski zrakoplovi bili „stare kante“. Ondašnje sveznadare nije moglo razuvjeriti ni kad je postalo razvidno da Hrvatska time dobiva i suvremeni vojni software ugrađen u „stare kante“, da ne spominjemo suradnju s jednom izrazito razvijenom zemljom koja bi nas mogla podučiti mnogočemu, od toga kako se ratuje do toga kako se navodnjava.

            Amerikanci su na taj posao spustili rampu ne toliko da bi kaznili Izrael, koliko da bi pokazali Hrvatskoj da se na nju ne računa, kao što se računa na Mađarsku, Češku, Poljsku ili baltičke zemlje (inicijativa Baltik-Jadran). Između redaka se moglo pročitati da Sjedinjene Države smatraju Hrvatsku nedovoljno pouzdanom, što briseliziranoj vrhušci hrvatskoj nije teško palo; dapače.

            Da je ondašnja američka procjena bila i više no točna, pokazao je drugi pokušaj kad se Hrvatska opredijelila za francuske Rafale, ne naučivši očito ništa iz prvog debakla. Kad bi ostalo na ovom, moglo bi se zaključiti da je hrvatska politička elita jednostavno neinteligentna ili nesposobna, no vrijeme pokazuje da se u Hrvatskoj od Tuđmanove smrti ne sprovodi tek obična politika kaosa, već politika dirigiranog kaosa te da premnogi suludi vanjskopolitički i unutar-politički potezi bijahu dobro osmišljeni, samo ih se u danom trenutku nije moglo objasniti racionalno.

            Geopolitička je previranja, ako se ne nalazite pri samom vrhu svijeta, moguće adekvatno obrazlagati tek s naknadnom pameću, kad se točkice povežu na način kakav nije serviran službenim priopćenjima i medijskim agitpropom.

            Nakon odabira francuskih Rafalea, javnim je prostorom vladalo „općenarodno veselje“, i već tjedan dana nakon „obznane“ Vlade RH u maniri jugoslavenskih monarha, tema je zamrla osim povremenih loših i neozbiljnih hvalospjeva Plenkovićevoj „viziji“. S druge strane, odluka o odabiru izraelskog Baraka bila je svakodnevno osporavana i preispitivana sve dok posao nije propao. Zašto?

Francuski državljani odabrali francuski proizvod

            Odluku o nabavci Baraka je donio Stručni tim Ministarstva obrane RH na čelu s bivšim ministrom Krstičevićem. Odluku, pak, o nabavi francuskog Rafalea je donijelo za te potrebe osnovano Međuresorno povjerenstvo na čelu sa supredsjedateljem Zvonomirom Frkom-Petešićem u svojstvu predstojnika Ureda Predsjednika Vlade RH. Treba također navesti da u Povjerenstvo nije bio uključen Dragan Lozančić kao predstavnik Ureda predsjednika (Milanovića), iako je prema istom ključu u prvobitnom sastavu Povjerenstva Zrinko Petener bio član istoga kao savjetnik predsjednice Grabar-Kitarović.

            Lozančić je bio šef Sigurnosno-obavještajne agencije kojeg su imenovali Josipović kao predsjednik RH i Milanović kao predsjednik vlade RH, a razriješila ga je Grabar-Kitarović, da bi završio u Uredu sadašnjeg predsjednika Milanovića. Osim hrvatskoga, Lozančić ima i američko državljanstvo. Njegov nasljednik na čelu SOA-e, Danijel Markić, ima francusko državljanstvo. Hrvatskim predsjednicima i predsjednicima vlade već desetak godina nikako ne polazi za rukom za šefa obavještajne službe imenovati nekoga tko nema dvojno državljanstvo...

            Zanimljiva je slučajnost što Frka-Petešić, predsjedatelj, odnosno supredsjedatelj (jer demokratskije zvuči) gore spomenutog Povjerenstva također ima francusko državljanstvo. I takvo povjerenstvo izabere francuske zrakoplove. Brojanje je „krvnih zrnaca“ u Hrvata napokon nestalo, no nadomjestilo ga je, ili čak unaprijedilo – „brojanje državljanstva“! Isto tako, da su kojim slučajem dvoje ljudi u stručnom timu MORH-a za vrijeme Krstičevića bili izraelski državljani, mogli bismo samo zamišljati divljanje i mahnitanje medija o „sukobu interesa“ ili „transparentnosti postupka“.

Susret izgorjele i porušene katedrale

            Francuski predsjednik nije posjetio RH već 3 desetljeća, no tomu, čini se, ima razloga; naime, nije ni trebao. Spomenimo da je vladajuća stranka, HDZ, na prošlim unutarstranačkim izborima birala između bivšeg zamjenika hrvatskoga veleposlanika u Francuskoj i sorbonskog doktora te izglednog budućeg hrvatskoga veleposlanika u Francuskoj, dok bivši francuski veleposlanik u Francuskoj te ujedno i bivši ravnatelj HRT-a, Mirko Galić, u Večernjaku otprije par dana postavlja retoričko pitanje: „Tko je zapravo Emmanuel Macron?“ Hrvatska ima „francuskih veza“, čini se, napretek, toliko da francuski predsjednici mogu dolaziti tek svakih trideset godina.

            Zlobnici tvrde da je Macron morao posjetiti Hrvatsku kako bi se savjetovao s Plenkovićem prije posjeta papi Franji u Vatikan; toliki je utjecaj hrvatskoga predsjednika vlade u međunarodnim krugovima.

            Šalu na stranu, mnogima je promaknuo sablažnjujuć zaključak na onodobnu najavu Macronova dolaska u Hrvatsku, iz pera ni manje ni više nego Glasu koncila: „U nizu potresnih svjedočanstava i prijepora u vezi s okolnostima ubojstva ističe se poruka francuskoga predsjednika. On, koji je na čelu laicističke države, izjavio je da je sada državni »prioritet zaštititi one koji vjeruju«. Rekao je i sljedeće: »Napasti svećenika, čovjeka Crkve, znači napasti dušu Francuske.« Ako se zna da su monfortanci redovnici kojima u naslovu stoji da su »družba Marijina«, u čitavoj žalosti zbog smrti redovnika ohrabruje to da Europa, sada preko Francuske, ponovno otkriva da ima kršćansku dušu koju treba zaštititi. I u ovom se povijesnom času potvrdilo: Marija i Marijini štovatelji uvijek i svagdje, bez obzira na ugroze, početak su boljega svijeta.“

            Simbol Francuske, katedrala Notre-Dame u Parizu, je gorjela 2019. godine. Analogno tomu, simbol Hrvatske, zagrebačka katedrala teško je stradala u potresu 2020. godine. Do susreta čelnika ovih dvaju, uvjetno rečeno, kršćanskih zemalja, ni jedna nije obnovljena, a ne smije ostati prešućeno da će se pri obnovi Notre-Dame dodati 14 kapelica oslikanih temama socijalne pravde („social justice“), odnosno temama tzv. „woke“ kulture koja doslovno nasilno briše povijest i dosadašnji zapadnjački ćudoredni poredak optužuje za „urođeni rasizam“, kapelice namijenjene ne-katolicima („accessible for non-Catholics“). Evo zgodne ideje i za obnovu zagrebačke katedrale.

            Dakle, govoriti o ovakvoj Francuskoj, s ovakvim vodstvom, koja će, nastavi li baš ovako, postati branik islama, a ne kršćanstva, kao o „početku boljega svijeta“, može kao i agitpropovsko izvještavanje s početka ovoga teksta pristajati ili izrazito neupućenomu ili, krajnje pristojno rečeno, izrazito pristranome umu.

Što je Emmanuel Macron?

            Mora se, najzad, u mirkogalićevskoj maniri čovjek zapitati ne tko je, nego što je Emmannuel Macron? Ironično, njegov značaj proizlazi iz njegove beznačajnosti, kao i beznačajnosti velike većine europskih čelnika, dužnosnika i uopće funkcionera. Na tragu onog misaonog eksperimenta znamenitog Saint-Simona, kad bi sutra nestalo svih spomenutih europskih čelnika i funkcionera, sutradan bi na njihovo mjesto došli isti takvi ljudi koji bi jednako nastavljali obavljati taj posao, odnosno sprovodili bi identičnu politiku na identičan način. Osim što je to definicija birokracije, to je i potvrda da aktualna europska politička agenda nije krojena unutar granica nacionalnih država.

            Svjetski se vođe jednom godišnje sastanu u švicarskom Davosu pod okriljem tzv. Svjetskog ekonomskog foruma osnovanog od sad već zloglasnog Klausa Schwaba. No, kad kažemo svjetski vođe, ne mislimo na poglavare država, već na pomno probrane čelnike mahom privatnih multinacionalnih korporacija, a tek potom pojedinih predstavnika izvršne državne vlasti.

            Svjetski ekonomski forum ide toliko daleko da već proklamira vlastite nasljednike, odnosno određuje buduće arhitekte globalnih procesa pa spomenimo samo neke od pomno probranih Mladih globalnih vođa („Young Global Leaders“): Jacinda Ardern (aktualna predsjednica vlade Novoga Zelanda), Sebastian Kurz, Emmanuel Macron, Jack Ma (šef Alibabe), Anderson Cooper (zaštitno lice CNN-a), Larry Page (suosnivač Google-a), Mark Zuckerberg, Ivanka Trump, Leonardo DiCaprio, Ashton Kutcher, Charlize Theron i t.d. Dakle, IT sektor i tzv. „Big Tech“, mediji, Hollywood i šefovi Francuske, Austrije i Novoga Zelanda (ujedno i najpravovjernije države sljedbenice COVID-narativa) u jednom tijelu sa zajedničkim vrijednostima i zajedničkim ciljem?

            Što je, stoga, Emmanuel Macron? Najjednostavnije rečeno, ne čak ni predstavnik svjetske elite, nego tek lutak prikačen na globalističke konce, odnosno trbuhozborac zaista vladajuće oligarhije kojeg će zamijeniti već pripremljen mu i obučen nasljednik, kad bude u političkom ili kojem drugom smislu potrošen.

Umjesto zaključka...

            Vidi se, najzad, da se temi hrvatsko-francuskoga partnerstva moglo pristupiti iz više smjerova: politički, geopolitički, duhovno, obavještajno, vojno; raščlanjujući medijsku promičbu, uspoređujući s prijašnjim pokušajima nabave zrakoplova ili na još nebrojeno načina.

            Činjenica, pak, da o hrvatskom pretrčavanju u francuski (globalistički) tabor nije napisan ni redak kritičkoga teksta, ni u tzv. mainstreamu ni van njega, da takozvana hrvatska parlamentarna oporba ovu temu niti ne doživljava, uostalom, kao ni prosječan hrvatski građanin, više je no porazna.

            Rekli bismo da bi svaka daljnja riječ o tomu bila suvišna, no ispada da je i svaka dosadašnja riječ bila suvišna.

Josip Gajski