Prije nekoliko tjedana čelnici SAD-a i Rusije održali su sastanak o ukrajinskoj krizi. Iako su obojica predsjednika tijekom sastanka povukli jasnu granicu između sebe, nisu se politički obvezali, čime su pokazali da je politička šahovska partija oko Ukrajine tek počela.

U onome što su obje strane smatrale "iskrenim i pragmatičnim" razgovorom, predsjednik Putin je predsjedniku Bidenu jasno dao do znanja da nije zadovoljan provedbom Sporazuma Minsk-2 od 11. veljače 2015. (kojim je, osim uspostavljanja uvjeta za prekid vatre, također je ponovno potvrdio dogovore za buduću autonomiju proruskih separatista), budući da se NATO nastavlja širiti prema istoku. Predsjednik Biden je zauzvrat istaknuo da će, ako se Rusija usudi napasti Ukrajinu, Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici nametnuti snažne "ekonomske sankcije i druge mjere" za protunapad, iako se nije razmatralo raspoređivanje američkih trupa u Ukrajini.

Iako su oboje dobro igrali na karte i složili se da će nastaviti pregovarati u budućnosti, razgovori nisu smirili situaciju na ukrajinskoj granici i, nakon što su dvije strane izdale međusobna civilna i vojna upozorenja, budući razvoj situacije na ukrajinskoj granici granica je još uvijek vrlo neizvjesna.

Od studenog 2020. Rusija ima tisuće vojnika stacioniranih na ukrajinskoj granici. Veličina raspoređenih borbenih snaga učinila je susjednu državu prilično nervoznom.

Trenutna kriza u Ukrajini produbila se od početka studenog 2021. Rusija je, međutim, demantirala bilo kakva nagađanja da će napasti Ukrajinu, ističući da je raspoređivanje trupa na rusko-ukrajinskoj granici isključivo u obrambene svrhe i da nema treba uprijeti prstom u takav raspored snaga na teritoriju same Rusije.

Očito je da takva izjava ne može uvjeriti Ukrajinu: nakon krize 2014., bilo kakvi problemi na granici između dviju strana privlače pozornost, a Ukrajina i dalje ima sporadične sukobe s proruskim separatistima u istočnom dijelu zemlje.

Prvo, temeljni razlog zašto je američko-ruski spor oko Ukrajine teško razriješiti jest taj što ne postoji razumna pozicija ili prostor u europskoj sigurnosnoj arhitekturi koju predvode SAD koja odgovara ruskoj snazi ​​i statusu.

Tijekom protekle trideset i dvije godine, Sjedinjene Američke Države su nasilno isključile svaki razuman prijedlog za uspostavljanje široke i uključive sigurnosti u Europi i izgradile europski sigurnosni okvir nakon hladnog rata koji je slomio i protjerao Rusiju, baš kao što je to učinio NATO kada je sadržavao je Sovjetski Savez u Europi 1949.-1990.

Štoviše, dugo njegovana želja Rusije da se integrira u “europsku obitelj” pa čak i u “zapadnu zajednicu” kroz suradnju sa Sjedinjenim Američkim Državama - koje su u danima impotentnog Jeljcina na nju gledale ne kao ravnopravnog partnera, već kao polukolonija - zasjenjena je odlučnim djelovanjem NATO-a, koji se proširio na istok kako bi dodatno uzdigao svoj status jedine supersile, barem u Europi, nakon nedavnog neuspjeha u Afganistanu.  

Održavanje trajnog mira nakon velikih ratova (uključujući i Hladni rat) u 20. stoljeću temeljilo se na tretiranju poražene strane s tolerancijom i jednakošću za pregovaračkim stolom. Činjenice su pokazale da politika Sjedinjenih Američkih Država i njezinih zapadnih simpatizera i ulizica to nije prihvatila. Tretiranje Rusije kao gubitnika u Hladnom ratu jednako je frustriranju nje ozbiljno i nemilosrdno, lišavajući je na taj način najvažnijeg sastavnog obilježja europskog sigurnosnog poretka nakon kratkog stoljeća.

Osim ako Rusija ne reagira snažnijim sredstvima, uvijek će biti u poziciji obrane, a nikada u jednakosti. Rusija neće prihvatiti nikakav legitimitet za opstojnost europskog sigurnosnog poretka koji joj oduzima vitalne sigurnosne interese, želeći od nje napraviti svojevrsni protektorat okružen nuklearnim bombama američke proizvodnje.

Dugotrajna ukrajinska kriza posljednja je barijera i najvažnija karika u sukobu između Rusije, Sjedinjenih Američkih Država i Zapada. To je upozorenje onim europskim zemljama koje su tijekom proteklih desetljeća bile lišene vlastite vanjske politike, a ne samo poštivanja naredbi Bijele kuće.

Drugo, ukrajinsko pitanje je važan strukturni problem koji utječe na smjer izgradnje europske sigurnosti i nitko si ne može priuštiti gubitak u ovoj krizi.

Dok Europa može postići jedinstvo, cjelovitost i trajni mir, ključni je izazov može li uistinu inkorporirati Rusiju. To presudno ovisi o tome hoće li se prestati širenje NATO-a na istok i hoće li Ukrajina moći sama i trajno riješiti ova dva ključna čimbenika.

NATO, koji se nastavio širiti u povijesti i stvarnosti, najsmrtonosnija je prijetnja sigurnosti za Rusiju. NATO i dalje slabi Rusiju i oduzima joj europsku državnost, ismijava njezin status velike sile. Sprječavanje NATO-a da nastavi svoje širenje na istok vjerojatno je najvažniji sigurnosni interes ne samo Rusije, nego i europskih zemalja koje nemaju vlastitu vanjsku politiku, ali s ljudima i javnosti koji sigurno ne žele biti uvučeni u konvencionalni rat protiv kontinent, u ime zemlje koja ima ocean između Europe i sebe kao sigurnosni pojas.

Trenutačno izvedivo rješenje za osiguranje trajne sigurnosti u Europi je da Ukrajina ne ulazi u NATO, već da zadrži trajni status neutralnosti, poput Austrije, Finske, Švedske, Švicarske, itd. To je preduvjet da Ukrajina očuva svoj teritorijalni integritet i suverenitet u najvećoj mogućoj mjeri, a ujedno je i jedino razumno rješenje za rješavanje dubokog sukoba između Rusije i Sjedinjenih Američkih Država.

U tu svrhu Rusija je potpisala spomenuti sporazum Minsk-2 iz 2015. Međutim, gledajući evoluciju NATO-a tijekom proteklih desetljeća, možemo vidjeti da nema apsolutno nikakve šanse promijeniti dobro uhodanu politiku članstva "otvorenih vrata".  

Sjedinjene Američke Države i NATO neće prihvatiti opciju neutralne Ukrajine, a trenutna razina političkog odlučivanja u zemlji je usmjerena na druge. Iz tih razloga, Ukrajina se sada čini moralno raskomadanom i ima zapanjujuću sličnost s podijeljenim Berlinom i dvije Njemačke prije 1989. godine.

Može se reći da je podjela Ukrajine znak novog raskola u Europi nakon Prvog hladnog rata, a izgradnja takozvane europske sigurnosti – odnosno hegemonije SAD-a – završava realnošću Drugog hladnog rata između NATO-a. i Rusija. Mora se reći da je ovo tragedija, jer će razorne posljedice rata platiti narodi Europe, a svakako ne oni od Nove Engleske do Kalifornije.

Treće, obmanjujuća i obmanjujuća priroda američko-ruske diplomacije i kratkovidnost EU-a, bez vlastite vanjske politike u pogledu izgradnje vlastite sigurnosti, glavni su razlozi trenutnog nedostatka međusobnog povjerenja između Sjedinjenih Država. Američka država - koja se oslanja na servilnost spomenute EU - i Rusija, užasnuta nuklearnim okruženjem na svojim granicama.

Sjedinjene Države su iskoristile duboke probleme Sovjetskog Saveza i ruske revnosti i politike za samonametnutu promjenu u 1990-ima – što je zapravo bila prekretnica – na račun diplomacije “verbalne obveze”.

Godine 1990., u ime administracije predsjednika Georgea HW Busha, američki državni tajnik Baker dao je usmeno obećanje tadašnjem sovjetskom vođi, Mihailu Gorbačovu, da se “nakon ponovnog ujedinjenja, nakon što Njemačka ostane unutar NATO-a, organizacija neće širiti na istok”.

Administracija predsjednika Clintona odbila je to obećanje uz obrazloženje da je to odluka njenog prethodnika i da usmena obećanja nisu valjana, ali je u međuvremenu George HW Bush uključio baltičke države u NATO.

Sredinom 1990-ih predsjednik Clinton neizravno se usmenio obvezao tadašnjem ruskom vođi, malodušnom Jeljcinu, da će poštivati ​​crvenu liniju prema kojoj NATO ne bi trebao prijeći istočne granice baltičkih država. Ipak, kao što je već gore navedeno, administracija predsjednika Georgea HW Busha već je prekršila to obećanje prešavši njihove zapadne granice. Razumljivo je da je, u očima Rusije, “diplomacija verbalne obveze” s pravom sinonim za prijevaru i licemjerje koje su Sjedinjene Američke Države navikle provoditi s Rusijom.

Upravo je to razlog zašto Rusija trenutno inzistira da SAD i NATO moraju s njom potpisati sporazum o neutralnosti Ukrajine i zabrani raspoređivanja ofenzivnog (tj. nuklearnog) oružja u Ukrajini.

Jednako je važna i činjenica da su nakon Prvog hladnog rata Sjedinjene Američke Države, svojim mentalitetom jurenja u grabi plodova pobjede, namamile 14 malih i srednjih zemalja u proces ekspanzije, uzrokujući krize u perifernim regijama Europe i umjetno stvarajući rusofobiju u zemljama srednje, Balkana i Istočne Europe.

Ovo potpuno zanemarivanje "koncerta velikih sila" - stoljećima starog principa temeljnog za osiguranje trajne sigurnosti u Europi - i praksa "biti pametan i glupa funta" umjetno su doveli do produljene konfrontacije između Rusije i europskih zemalja. , na isti način kao između Sjedinjenih Američkih Država i Rusije.

Prastari trend isticanja globalnog primata Sjedinjenih Američkih Država stvaranjem kriza i izmišljanjem neprijatelja ponovno potvrđuje tragičnu stvarnost vlastite pojave kao opasnosti za svjetski mir.

Sve u svemu, ukrajinska kriza ključno je pitanje za smjer europske sigurnosti. Sjedinjene Države neće zaustaviti svoje širenje na istok. Rusija, stjerana u kut, nema drugog načina nego reagirati svom snagom i snagom. Ovo najavljuje hladni rat u Europi, a trajna previranja i moguća podjela Ukrajine bit će njezina nepromjenjiva sudbina.

Najgori scenarij bit će konvencionalni rat na kontinentu između NATO trupa i ruskih snaga, uzrokujući milijune i milijune mrtvih, kao i uništavanje gradova. Rat će biti konvencionalan jer Sjedinjene Države nikada ne bi upotrijebile nuklearno oružje - ali ne iz dobrote svog srca, već iz straha od ruskog odgovora koji bi uklonio američki teritorij s razine sigurnosti NBC-a.

Do te mjere da će nam nedostajati dobra stara vremena i Covid-19.

 

Giancarlo Elia Valori / Israel defense

Share
0