Nije utjeha, ali nismo najgori; naime, u kategoriji beskralješnjačkih naroda, nakon nedavne posjete turskog predsjednika Erdogana Srbiji, Srbi su nas, Hrvate, uspjeli napokon sustići i prestići.

Turski je predsjednik, prilikom govora u Novom Pazaru kazao: “Ovo je moj zavičaj!”, nakon čega uslijediše ovacije. Dakle, sljednik zemlje koja je pola tisućljeća okupirala Srbiju, nametnula joj jezik, običaje i kulturu, dolazi na srpsko tlo i proglašava ga turskim, a Srbi kliču?! Erdoganov je posjet Srbiji Srbe definitivno potvrdio kao veće Turke od Bošnjaka. Nadalje, srbijanski je ministar vanjskih poslova, Ivica Dačić, na svečanoj "halal" večeri (!) Erdoganu pjevao pjesmu „Osman-aga“ na turskom.

Je li to neki oblik „vizantijske“ diplomacije, ne znamo, međutim, polučilo je uspjeha u medijima koji su samo o tomu izvijestili. Nedvojbeno, to je pokušaj da se mediji ovim posjetom ne bave na ozbiljan način i ne analiziraju rusko-turski odnos prema Srbima i Bošnjacima, odnosno nastavak politike bošnjačkog unitarizma i srpskog separatizma koji bi u konačnici BiH podijelio između Srba i Bošnjaka, a na štetu Hrvata. Diplomacija nije prenemaganje; to je stari, ozbiljan zanat, koji ima svoja pravila, svoje znakove i svoj jezik. Sjetimo se prvog službenog posjeta Predsjednice Republike Hrvatske; išla je u BiH, što nije slučajnost, nego poruka, da su tamošnji Hrvati strateški interes Republike Hrvatske par excellence.

S druge strane, Erdogan poručuje da „nikada ne će biti za etnički nacionalizam“. Ova je izjava u svakom slučaju zanimljiva, jer je naglašeno da se radi o etničkom (!) nacionalizmu. Možemo se složiti da bi drukčije zborio kad bi bilo riječi o vjerskom nacionalizmu (oksimoron). Neuspješni puč u Turskoj, koji je sultanski učvrstio Erdoganov položaj, geopolitički je pomak ravan tektonskomu. Od pamtivijeka su Rusija i Turska bile na suprotnim stranama, uvijek rivali te zakleti neprijatelji. „Nenadano“ zatopljenje odnosa između tih dvaju zemalja nije samo za posljedicu imalo „rebalans“ snaga u cijelomu svijetu, što se Hrvata uopće ne tiče, već ozbiljnu promjenu snaga u Bosni i Hercegovini.

Mora se uzeti u obzir da su strateški interesi i planovi glede BiH, od strane, kako Turaka tako i Rusa, oduvijek bili bitno drukčiji, što će reći – suprotstavljeni. Erdogan je, posjetivši Srbiju, polučio jednak učinak kao da je posjetio Moskvu, što je zaista slučaj. To je bila „Obznana“ da su Rusi i Turci, između ostaloga, glede BiH pronašli zajednički nazivnik. Čovjek ne mora biti posebno školovan kako bi zaključio da, ukoliko se Bošnjaci i Srbi slože, je ta sloga nužno na štetu Hrvata. Zanimljivo je, što se od Kosova pa nadalje, u posljednje vrijeme slože muslimanska većina i srbijanska manjina, koje bi se od svih, uvjetno rečeno, naroda trebali podnositi.

Isto se događa pred našim očima u BiH: što god su Srbi i Bošnjaci „skuhali“, Hrvatima će ostati gorak okus. Čini se da je odcjepljenje t. zv. Republike Srpske ipak spojivo s interesom muslimana da stvore i proglase nekakvu islamsku republiku u kojoj manjine ne će postojati, što aksiomski znači nestanak Hrvata u BiH. Upravo zato Izetbegović stopira promjene izbornog zakona, kanal na hrvatskom jeziku, koristi institucije za političke obračuna, želi Hrvatima nametnuti svoje "Komšiće i Sejde Bajramoviće". Erdogan je tog istog Izetbegovića oslovio s „brate“, što znači „brate po vjeri, politici, svjetonazoru… po krvi. Samo par dana nakon Erdoganova posjeta Srbiji, Bakir Izetbegović je „skoknuo“ do Bospora kako bi doznao kako je protekao razgovor s Vučićem. Zanimljivi su i komentari u kojima Izetbegovićeve pristaše iz Sarajeva poručuju Erdoganu: „Nama dajete ljubav, a Srbiji investicije“.

Ali, to je račun bez krčmara, kako se kaže. Naime, onaj koji je osmislio Daytonski sporazum je točno znao s kim ima posla, s Turcima i poturicama, odnosno – s „Vizantom“. Čini se da svi zaboravljaju na „district“ Brčko i njegov poseban položaj u međunarodnom pravu. Zar se nitko od „lukavih“ Bošnjaka i Srba nije zapitao što će se dogoditi ukoliko se u pitanje dovede Dayton, odnosno ustroj BiH? Poligon NATO-a je na Glamočkom polju, u  Brčkom i Tuzli su snage NATO-a, a u bilo kojem slučaju podrivanja ustavnog poretka BiH, snage NATO-a će reagirati; s posebnim naglaskom da će jedinice Sjeveroatlantskog saveza u tom slučaju činiti i Hrvati. Mesić zna pričati gluposti ali ovaj put on je dobro upućen, čudno da su previdili  njegovu točnu i ozbiljnu poruku kako Beogradu tako i Sarajevu.

Uostalom, nije baš jasno kako bi se, primjerice, odcijepila t. zv. Republika Srpska; kako bi nadišli „sitnicu“ kao što je Brčko, što bi u naravi podijelilo RS na pola? Isto vrijedi i za bošnjački unitarizam – kako to oni misle prekršiti sporazum sklopljen u SAD-u, bez da intervenira NATO, jedina postojeća svjetska vojna sila?

Na svu sreću, Hrvati u Bosni i Hercegovini osigurani su mudrom politikom vođenom za vrijeme Tuđmana i Šuška. Dayton, i unatoč svim svojim manjkavostima, možda ipak nije toliko loš osigurač koliko se u medijima pokušava predstaviti, što ipak ne znači da trenutna hrvatska politička vrhuška ne mora o svojem najvažnijem nacionalnom interesu voditi računa; dapače, kad silnice već idu u tom smjeru, takvo stanje treba iskoristiti.

 

L. C.