Posljednjih dana u Mostaru je bilo zanimljivoga sadržaja uz kavu, kažu ušao jedan u kafić i viče: „meni jedna produžena bez šećera jer imam slatkih tema. A glavna tema razgovora bila je jedna prekrasna djevojka, lijepa i u isto vrijeme dostojanstvena, kulturna, moralna, pametna, jasnih i preciznih stavova, potpuno svjesna svoga nacionalnoga i vjerskoga identiteta, ne dozvoljava da se taj identitet utopi u moru identitluka ovoga svijeta…

I ovako bismo mogli o toj divi od Mostara do Grabovice slagati kompliment na kompliment, atribut na atribut. Izgleda da diva jednako plijeni pozornost bilo da egzistira u osmanskom ili se pak reinkarnira u ovo liberalno-demokratsko carstvo.

Uz Divu razgovaralo se još više o maestru i socilogu. Ne bih se uopće osjećao dužnim ulaziti u raspravu maestra i sociologa, da se nisam osjetio prozvanim, onoga trenutka kada se sociolog obratio u drugoj svojoj javnoj reakciji, a za naslovnike stavio: don Dragana i „njegove obožavatelje.

Negdje pred kraj polemike Ivan Vukoja, piše sljedeće: „Na moju iskrenu žalost, don Dragan je „raspravu“ sveo na ad hominem razinu i odgovorio s pozicije nadmenog i neutemeljenog omalovažavanja sugovornika. Ivane, lijepo je od tebe da se zalažeš za akademsku razinu rasprave, pa me stoga jako čudi kako ti se potkrala pogreška da prozoveš mene i ostale don Draganove „obožavatelje“ u samom naslovu tvoje reakcije?Nisi ni krenuo s tekstom a već udaraš ad hominem”. Nije li upravo to nadmeno, neutemeljeno i cinično omalovažavanje ljudi koji su u ovoj fami odlučili podržati don Dragana, bilo na društvenim mrežama ili nekim drugim oblicima komunikacije? Dok se ovo pitam, istovremeno osuđujem sve neprimjerene komentare i komentatore.

Jednom davno, u jednom broju magazina Status (broj 14, Mostar, proljeće 2010., str.32.), kojega si nekada ti uređivao, pročitah da se predstavljaš kao rozenkrojcer, pored toga kažeš da si Mostarac ljubuških korijena. Ovo da si Mostarac ljubuških korijena, malo me nasmijalo, a ovo da si rozenkrojcer malo me zbunilo i zabrinulo.

Zašto sam se zabrinuo?

Odgovor se krije u drugom pitanju, a ono glasi: tko su rozenkrojceri? Sociolog Bryan Wilson u svojoj zasebnoj podjeli sekti između ostaloga spominje manipulirajuće sekte, to su one koje traže nadnaravna i okultna sredstva i izrazito ljudske tehnike za postizanje spasenja, a u njih ubraja rozenkrojcere.  

Kratka povijest rozenkrojcera

*Napomena: ovaj povijesni dio preuzeo sam iz članka teologa Josipa Blaževića.

Na svoje postojanje Bratstvo Rozenkrojcera javno je ukazalo 1614. i 1615. godine, objelodanjivanjem triju knjižica Allgemeine und General Reformation (Univerzalna i opća reforma), Fama Fraternitatis i Confessio Fraternitatis Rosae Crucis koje je priredio luteranski pastor, okultni pisac i mistik Johan Valentin Andrea (1586-1654). Djelo Fama Fraternitatis osnivanje Reda pripisivalo je legendarnom njemačkom plemiću Christianu Rosenkreuzeru rođenom 1378., a umrlom u 106. godini života.

Tako bi godina 1604. označavala početak izvanjskog buđenja i objavljivanja rozenkrojcerstva. Budući da su rozenkrojceri oko 1650. godine bili moćna organizacija u Engleskoj, očito je da su upravo oni uveli visoke škotske stupnjeve u Masoneriju. Njihovo djelovanje s masonima posebno je zapaženo sredinom XVII. stoljeća i na njih su znatno utjecali unošenjem svojih hermetičkih i kabalističkih simbola i obreda koje su masoni kao slobodni zidari kasnije adaptirali. Presudnu važnost rozenkrojceri pridaju inicijacijama. Stanovita inicijacija rozenkrojcera dijeli u dvije grupe. "One više", koji su smatrani pravim članovima bratstva, prozvane "ružokrižarima" (jer, nakon što su postigli savršenstvo u ovozemaljskom ljudskom obliku, otada mogu prelaziti ponad svih oblika), za razliku od običnih "rozenkrojcera" (onih koji su još na putu prema savršenstvu).

Njihovo je učenje najčešće povjerljivo i privatno, kao neka živa praktična i početnička filozofija (često je tu riječ o nekoj sinkretičkoj i cjelini gnostičkih i ezoteričkih pojmova). Oni tobože nude postizanje cjelovite spoznaje, tajna prirode, misterija vremena i svemira, postizanja mističkih i paranormalnih „moći“ – prenošenjem tajnih učenja naslijeđenih od religijskih, filozofskih, alkemijskih i okultnih tradicija iz prošlosti.

 Mladen Lojkić u svojoj knjizi „Masoni protiv Hrvatske, o rozenkrojcerima piše sljedeće: Kao prethodnica javnoj masoneriji osnovana je početkom 17. stoljeća u Njemačkoj mistična sekta Red ruže i križa (Antiquus Mysticusque Ordo Rose Crucis, A.M.O.R.C.), čiji su se sljedbenici nadahnjivali židovskom kabalom, magijom, alkemijom, okultizmom, ezoterijom i spiritizmom. Za rozenkrojcere je Bog samo sveopća kozmička snaga, a naučavanje o reinkarnaciji i karmi daje posljednje objašnjenje čovjekove kozmičke svijesti”. Doktrina o reinkarnaciji nije ništa drugo do Luciferova doktrina postanka bogom” koju Sveto pismo naziva magijom, a u znanstvenom” svijetu poznata je kao evolucija. Rozenkrojceri u svome simbolu imaju križ, međutim očito je da taj križ nema nikakve veze sa kršćanstvom, a jednako je i sa kršćanskim pojmovima koje koriste. Rozenkrojceri su uvijek bježali od kršćanskoga križa. Stoga Lojković dodaje: Rozenkrojceri, masoni, iluminati, kabalisti i ostali ezoterici imali su pravu fobiju od isusovaca kao najčvršćeg bedema katolicizma, kao neustrašivih vojnika bez oružja, koji su poglavito zaslužni za nedolazak luteranske kuge u Hrvatsku.

Danas postoje tri velika rosenkreuzerska Reda:

1. "Antiquus Mystycus Ordo Rosea Crucis - AMORC". Drevni mistični red Ružinog križa kojeg je osnovao Spencer Lewis (1883-1939), a ima više od milijun članova..

2. "Rosicrucina Fellowship" (Bratstvo Ružokrižara) osnovao ga je 1907. godine u SAD u Colombusu Danac Max Heindel, pravim imenom Luis von Grashof (1865-1919).

3. "Lectorium Rosicrucianum" - danas je najveća i najznačajnija rozenkrojcerska organizacija u Europi. Osnovao ju je 1924. godine, u Nizozemskoj, Jan van Rijckenborgh, pseudonim Jan Leene, zvanog i John Twine (1896-1968), a njegov simbol predstavlja zlatna ruža na zlatnom križu (koja označava potpuno nadvladavanje niže dijalektičke ljudske prirode kroz preobrazbu višom novog čovjeka - Božjeg Sina po duhu, duši i tijelu). Jan van Rijckenborgh se kasnije udružio s H. Stok-Huyser, poznatom pod pseudonimom Catharose de Patri.

Organizacija danas ima sjedište u Nizozemskoj, a uz ostale zemlje, prisutna je i u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji. Radi se o religijskoj zajednici s dobro razvijenom duhovnom strukturom, molitvom i sakramentima. Poseban oblik zajedničkog rada izražen je na tzv. konferencijama duhovne obnove, a prakticiraju vegetarijanstvo, apstinenciju od alkohola, cigareta…

Lectorium Rosicrucianum djeluje i u Bosni i Hercegovini. Prema njihovom službenom adresaru glavno središte im je u Mostaru. Očito je da su nekada djelovali u prostorijama Građanske udruge Dijalog, a upravo je ta udruga izdavala magazin Status kojeg je svojevremeno Vukoja uređivao, danas djeluju u ulici Kneza M. V. Humskog 6 (Liska ulica).

Internetski portal DuList.hr objavio je 22. studenoga 2014. vijest kako je u Dubrovniku održano predavanje „Iluzija slobode, u organizaciji Lectorium Rosicrucianum (Međunarodna škola Zlatnog ružina križa), a prema fotografijama jedan od predavača bio je upravo Ivan Vukoja.

E, sada! Djelo Confessio Fraternitatis Rosae Crucis, autora Johan V. Andrea, a o njemu se može naći i na vašim službenim stranicama, spada na inspiracijsku i programsku literaturu rozenkrojcera. Djelo je osim mora nebuloza specifično po tome što upućuje na linč protiv Pape za koga kaže da će biti „iskidan na komade noktima.

Zato moram priznati da me ova fama oko prve hercegovačke opere i odnosa na relaciji rozenkrojcera i papinskoga svećenika, upućuje na sukob dvaju svjetonazora i duhovnih sfera, koje se međusobno isključuju. Tim više što se u gradskim kuloarima pomalo priča da postoji jaka veza između Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru i Liska 6 gdje se nalazi baza rozenkrojcera u Mostaru. Na internetskim stranicama može se pronaći časopis (Pentagram vol. 38. br.4) iz 2016. godine, očito ga izdaje neko rozenkrojcersko društvo na engleskom jeziku, a taj broj posvećen je uvelike Mostaru i Hercegovini. U jednom od tekstova se spominje kako je jedna skupina rozenkrojcera stigla u Mostar, u svoj dom u Liska 6, kako bi ponudila ljudima gnostičke principe bez obzira na njihovu vjeru, etnicitet ili nacionalnost…

Ne bih volio da netko misli kako imam nešto protiv drugih kultura, nacija i slično ali ovdje se radi o potpuno drugim stvarima. Riječ je o učenju koje želi uništiti sve identitete, nacije i kulture, te uspostaviti nekakav svoj rozenkrojcerski identitet jer i sami navodite da je vaše učenje univerzalno. To je zapravo bit stvari!

Pitam li se s pravom: Pretvara li se Mala scena u Mostaru u rozenkrojcersko oružje i nekakav multikulturalni centar, a ne u Hrvatsku stratešku instituciju?”

Hrvatska vlada preko Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske dodijelila je 2018. godine Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru 2 milijuna kuna. Nije ga dodijelila za nekakve multikulturalne i međunacionalne projekte, nego za promociju hrvatskoga identiteta i kulture. U strategiji o odnosima RH prema Hrvatima izvan RH, stoji ovo: „Republika Hrvatska želi ovom Strategijom djelotvorno povezati cijelo hrvatsko društvo i Hrvate izvan Republike Hrvatske prvenstveno u ostvarivanju hrvatskoga kulturnog zajedništva, kroz skup kulturnih i drugih društvenih djelatnosti bitnih za očuvanje i jačanje hrvatskoga identiteta i prosperiteta.

Opera Diva Grabovčeva, spada upravo u ovu kategoriju, u kategoriju očuvanja i jačanja hrvatskog identiteta”. Ma koliko je omalovažavali, nazivali diletantskim projektom, iznosili nekakve svoje teorije i slično.

Ne čude me ni razne inicijative da se mijenja tekst Dive jer se on ne uklapa u multikulturalni koncept određenih skupina, pa ako hoćete konkretno - ne uklapa se ni u koncept rozenkrojcera. Još kada uzmemo u obzir da je opera Diva Grabovčeva osmišljena u glavama dvojice katoličkih svećenika, sve je jasno.

Za vas je projekat Diva „folklorna skupina, možda su glumci za vaše ukuse previše odjeveni - dozavrat, da su se kojim slučajem skinuli u striptiz odjela i napravili nekakvu neuspješnu ljubavnu priču, kako to čine ideološki redatelji, vjerujem da bi HNK u Mostaru podržao projekt Diva.

 

Jasno, da spominjanjem striptiza aludiram na predstavu Kraljevo s kojom je HNK slavilo 25. obljetnicu osnutka. Nije li u ovoj predstavi sadržan nauk rozenkrojcera i svega onoga do čega oni drže?

Osobno smataram da peripetlije oko izvođenja Dive Grabovčeve nisu samo uzrokovane don Draganovim „diletantskim“ pristupom, kako ti Ivane kažeš. Mislim da je ovdje ključna stvar ideološko-svjetonazorskog neprihvaćanja Dive, kao vjerskoga i nacionalnoga identiteta. Prema rozenkrojcerima čovjek treba biti potpuno „slobodan, lišen svakoga identiteta, nacije, vjere… Tako je u principu i s modernom umjetnošću, ona je ogoljena, nije više ljepota za oči ili uši, ona se isključivo svodi na provokaciju, a Diva se nikako ne uklapa u taj koncept. No, Diva je više od djevojke nekog vremena, ona je na određeni način simbol karaktera jednoga naroda i jedne vjere. Zato dok god bude disao i posljednji Hrvat, disati će sa njim i Diva!

Moji osobni dojmovi ne moraju odgovarati istini, no previše je slučajnosti”, ili bolje rečeno činjenica da bi bilo daleko od istine. Kako god, hvala na epitetu don Draganovog obožavatelja”, jer bolje je biti obožavatelj” maestrov, nego sociologov mag.

 

Vjekoslav Soldo