Jedna pomalo smiješna zgodica iz našeg političko-športskog života skrivila je ovaj nostalgični tekst, a podtekst i kontekst prepuštam čitateljima. Neka svatko nađe što traži. Prepucavanja na relaciji ministar znanosti, obrazovanja i sporta – Mamićev Dinamo ustalili su se na našim televizijama kao Ruža vjetrova ili Larin izbor. Nedavno smo svjedočili zanimljivoj epizodi. Ministar Jovanović savjetovao je Mamiću i Markoviću da se uhvate za ruke, stanu pred zrcalo i pljunu u ono što vide. Nato je Dinamov trener Čačić oštro odgovorio ministru te mu, između ostalog, očitao i lekciju iz hrvatskog jezika. Da što će njemu o nogometu govoriti ''dizač tegova'' aludirajući na to da se u jednoj od prijašnjih epizoda Jovanović hvalio da je bio prvak grada, čega li, u dizanju tegova. Čačić je poentirao izjavom da on inače kaže ''dizanje utega'', a ne ''tegova''.

Prozvanim su se našli i dizači tegova/utega. Obrušili su se na Čačića što podcjenjuje njihov plemeniti sport. Preimenovanje svog sporta ministru pak nisu zamjerili. Kao što ni Čačić ne zamjera svome šefu osebujan način izražavanja. Ta tko je lud da grize ruku koja ga hrani!? Tako ludih u ovoj zemlji očito nema. Međutim, ima mnogo zbunjenih. A što se dogodi sa zbunjenim u odnosu lud – zbunjen, jasno je već iz one pučke uzrečice. Ipak, valja primijetiti da nema razloga za buku i bijes. Teg i uteg su dvije lijepe, stare, srodne, no različite riječi. Vladimir Anić, doduše, u svom Rječniku hrvatskog jezika za teg prvo navodi da je sinonim za 'uteg', a zatim još dva značenja: 1. tegljenje, vuča 2. težak, naporan posao; težanje. Ali kako Anić baš i nije neki purist, barem kada su u pitanju srbizmi, vjerodostojnija je hrvatska jezična praksa, a ona uglavnom ne poistovjećuje 'teg' i 'uteg'. Zasada.

Bilo kako bilo, osobno sam indiferentan prema utezima. Čak i prema onima na tržnici uz pomoć kojih mi važu voće i povrće, a posebno prema onima koje besposleni ljudi besmisleno dižu i spuštaju ne bi li bolje izgledali. Za teg me pak vežu uspomene na djetinjstvo. Teg je svježe uskopana njiva, a težak je onaj koji ju je uskopao. Ne okopao, nego uskopao! Jer okopavati je zabavica, posao za djecu i ženske, dok je kopanje posao za težake. Bilo je neke nepatvorene ljepote u tom teškom radu, izravnog dodira čovjeka sa zemljom koja ga hrani. Miris uskopane zemlje u proljeće miris je koji se ne zaboravlja. Moj otac je i godinama nakon što je otišao na rad u Njemačku uzimao godišnji odmor ili neplaćene dane da bi došao uskopati najbolju njivu, koju smo jednostavno zvali Njiva. Novcem koji bi potrošio samo na put lako bi mogao platiti nekome drugome da njivu uzore ili uskopa, ali nešto ga je vuklo da to uradi sam. Kao i u svim drugim pothvatima koji nemaju racionalno opravdanje, čovjek se s vremenom umori i odustane. Ali čini mi se da mu zbog toga ne bude lakše, naprotiv!

Kako bivam stariji, ponekad mi se učini da je i trud oko hrvatske države nalik tom kopanju njive u nevrijeme. Tuđman je tu bio valjda posljednji ''težak'', a nakon njega su došla nova vremena, vremena dizača 'tegova' i 'utega'. Sve za lijepu sliku pred zrcalom. Koje bi, da ima poštenja i savjesti, bilo popljuvano od dna do vrha. Tu i tamo zbunjeni nostalgičari nešto pokušavaju kao kopati, ali u vremenu globalizacije, interneta i fluidnih identiteta težaci izgledaju kao čudaci, relikt prošlosti. Pitanje je samo dana kada će odustati. Kao i moj otac od Njive. Marke iliti, po današnjem, eurići zarađuju se ipak negdje drugdje.

A to podjednako dobro znaju i dizači tegova i dizači utega.

Znam, mnogima se neće svidjeti to što sam napisao. Ne sviđa se ni meni. I kada bude dostatan broj onih kojima se ne sviđa stanje, moći će nešto i promijeniti. Dotada im zatvaranje očiju neće biti ni od kakve pomoći.

Damir Pešorda