Na odluke Upravnog suda čeka se četiri godine a za to vrijeme podnositelji zahtjeva trpe velike štete

U emisiji „Glas Hrvatske“ namijenjenoj Hrvatima izvan Domovine 24. ožujka ove godine na Prvom programu Hrvatskoga radija emitiran je prilog Marine Zelić. Najavila je prilog iz kojeg će iseljenici i njihovi potomci moći saznati gdje i kako iseljenici mogu podnijeti zahtjev za hrvatsko državljanstvo i na kakve probleme mogu naići.

Strateški interes Hrvatske jest jačanje hrvatskih zajednica po svijetu i njihovo povezivanje s Hrvatskom a važnu ulogu u tom igra i hrvatsko državljanstvo. Računa se da izvan Hrvatske živi 3 do 5 milijuna Hrvata i njihovi potomaka. Šime Šiljeg, načelnik u Upravi za upravne i inspekcijske poslove u MUP-u, iznio je podatak da je od osamostaljenja Hrvatske do danas 800.000 stranih državljana hrvatskih korijena steklo hrvatsko državljanstvo.

Šimine lovačke priče

Marina Zelić je iznijela podatak da u iseljeništvu živi od 3 do 5 milijuna hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka a Šime Šiljeg je dodao da je od 1991. do danas „800.000 stranih državljana hrvatskog podrijetla steklo hrvatsko državljanstvo“. Potvrdio je da je hrvatski Zakon o državljanstvu liberalniji od zakona o državljanstvu najrazvijenijih zemalja te da pripadnici hrvatskog naroda mogu dobiti hrvatsko državljanstvo uz ispunjavanje minimalnih kriterija.

Autorica je rekla da hrvatski iseljenici mogu steći hrvatsko državljanstvo u roku od nekoliko mjeseci, a Šime Šiljeg pak tvrdi da mogu steći u kratkom roku „ukoliko su pravno odlučujuće činjenice potpuno utvrđene“, te je počeo nabrajati što se sve traži od pripadnika hrvatskog naroda da bi se ta pripadnost mogla utvrditi.

“Minimalni kriteriji“ postali su s vremenom sve složeniji. „Nauka“ prethodnika Šime Šiljega u međuvremenu je postala još zamršenija iako se Zakon o hrvatskome državljanstvu nije u bitnom mijenjao. Pisaće strojeve su zamijenila računala ali su ostali stari obrasci. Uz zahtjev treba priložiti i molbu, uz ispunjeni upitnik i životopis. Čemu molba ako netko nešto zahtijeva na što po zakonu ima pravo? Čemu životopis, ako su u ispunjenom upitniku potrebni odgovori? Zbog čega rješavanje jako smanjenog zahtjeva koje se obrađuju računalima, danas traje neusporedivo duže nego nekada kad su službenicima na raspolaganju bili samo pisaći strojevi? Zašto se ne primjenjuje novi Zakon o općem upravnom postupku koji u rješavanju upravne stvarni za donošenje rješenja u članku 101. određuje od 30 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva.

„(1) Službena osoba dužna je u slučajevima neposrednog rješavanja na zahtjev stranke rješenje donijeti i dostaviti ga stranci bez odgode, a najkasnije u roku od 30 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva.

(2) Službena osoba dužna je u slučajevima vođenja ispitnog postupka na zahtjev stranke rješenje donijeti i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva.

(3) Ako službena osoba u propisanom roku ne donese rješenje i dostavi ga stranci, stranka ima pravo izjaviti žalbu, odnosno pokrenuti upravni spor“.

Slučaj Josepha Babića iz Novog Zelanda

Dio odgovora nazire se i u Šiljegovu nabrajanju što je sve potrebno za ispunjavanje „minimalnih kriterija“. A da je u stvarnosti „ispunjavanje minimalnih kriterija“ daleko od minimalnog, potvrdio je 44-godišnji Joseph Babić, potomak iseljenika čiji je djed 1910. iz Imotskog iselio u Novi Zeland gdje je ta obitelj postala jednom od najbogatijih. Joseph Babić veli da za stjecanje hrvatskog državljanstva nije imao većih problema. Njemu su, reče, za ubrzanje postupka, pomogla poznanstva te je državljanstvo dobio za 18 mjeseci dok su njegovim prijateljicama trebale godine lutanja jer ni osoblje koje je trebalo strankama pomoći, nije shvaćalo postupak.

U emitiranom prilogu se za nezakonito otezanje s donošenjem rješenja krivnja baca što na tobožnju nedorečenost zakona a što na same podnositelje zahtijeva i na Europsku konvenciju o državljanstvu koji izgleda nitko, tko je morao, nije pročitao ili nije znao pročitati. Zbog toga je ta konvencija s kojom je hrvatski Zakon o državljanstvu u potpunom skladu skinuta s dnevnog reda Hrvatskog državnog sabora a po novinama su osvanuli zluradi članci pod naslovom „Hercegovci teže do RH putovnice“ (Večernji list, 22. 1. 2006.) „Teže do državljanstva“, „Hercegovci teže do RH putovnice“, „Etničkim Hrvatima stroži uvjeti za državljanstvo“, „Hrvati iz BiH teže do državljanstva“ itd.

Dublji i odlučujući razlozi nezakonitog otezanja, točnije otežavanja i nijekanja prava na hrvatsko državljanstvo imaju svoj izvor u neznanju, neodgovornosti, gramatičkom tumačenju zakona, arbitrarnosti službenika i političkoj orijentaciji državnih dužnosnika. Neznanje i gramatičko tumačenje zakon očituje se npr. u primjeni članka 11. Zakona o hrvatskom državljanstvu koji glasi:

„Iseljenik kao i njegovi potomci mogu prirođenjem steći hrvatsko državljanstvo iako ne udovoljavaju pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točaka 1.-4. ovoga zakona. Stranac koji je u braku s iseljenikom koji je stekao hrvatsko državljanstvo u smislu odredbe stavka 1. ovoga članka može steći hrvatsko državljanstvo, iako ne udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točaka 1.-4. ovoga zakona.

U smislu stavka 1. ovoga članka, iseljenik je osoba koja se iselila iz Hrvatske u namjeri da u inozemstvu stalno živi“. Tako je gramatičkim tumačenjem hrvatsko državljanstvo dobila supruga Kolumbijka Hrvata iseljenika iz Livna temeljem stavka 2. članka 11., ali na temelju tog članka nije mogla hrvatsko državljanstvo dobiti Peruanka, supruga hrvatskog iseljenika, Hrvata iz Vukovara koji se u Hrvatsku vratio s troje odrasle djece, a ni supruga Hrvata iz Istre koji se u Hrvatsku vratio iz Australije.

„Povratnik“ i „useljenik“

Autori Hrvatskoga zakona o državljanstvu dobro su znali da su Hrvati iseljavali i za vrijeme Austro-Ugarske, za vrijeme prve Jugoslavije, za vrijeme fašističke Italije, za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, za vrijeme obje Jugoslavije i da iseljavaju i sada iz Republike Hrvatske.

Iz tih razloga u članku 11. se kaže: „osoba koja se iselila iz Hrvatske pa se time mogu obuhvatiti Hrvati koji su iselili iz Istre, Hrvati iz Zadra, Hrvati iz Međimurja, Hrvati iz Srijema, Hrvati iz Boke, Hrvati iz Mostara, Bugojna itd. Svima njima Hrvatska, primjenjujući svrhovito Zakon o hrvatskom državljanstvu, ostvaruje obvezu iz članka 10. Ustava Republike Hrvatske i u tom smislu bi valjalo tumačiti i primjenjivati članak 11. ZHD-a kako se taj članak i primjenjivao do 3. siječnja 2000.).

Ministarstvo vanjskih poslova je „radi poticanja hrvatskih iseljenika na povratak i useljavanje“ u Pravilniku o ostvarivanju prava na naknadu za učenje hrvatskoga jezika i stipendiranje povratnika i useljenika (N.N., br. 102/2000.) u članku 2. definiralo tko se ima smatrati povratnikom, useljenikom i pripadnikom hrvatskoga naroda. „Povratnik je hrvatski državljanin koji se iselio u inozemstvo do 30. svibnja 1990. godine, a koji se vraća s namjerom da stalno živi u Republici Hrvatskoj“.

„Useljenik je pripadnik hrvatskog naroda koji je rođen i ima prebivalište u inozemstvu, a koji se useljava s namjerom da stalno živi u Republici Hrvatskoj. Pripadnik hrvatskog naroda je osoba kojoj je jedan od roditelja ili jedan od predaka trećeg ili četvrtog nasljednog reda (djedovi i bake, pradjedovi i prabake) bio pripadnik hrvatskog naroda“.

Zakon je nedorečen i treba ga žurno mijenjati

Temeljem tog pravilnika Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija dijeli stipendije za učenje hrvatskog jezika pripadnicima hrvatskog naroda bez ikakvih diskriminacija po vremenu, mjestu, vjerskoj i rasnoj pripadnosti pripadnika hrvatskog naroda. Ministri i državni tajnici koji na sjednicama Hrvatskoga državnog sabora čitaju papire koje su im pomoćnici ministara, ravnatelji ili neki drugi službenici napisali, nisu svjesni svoje neinformiranosti. Tako jedan od državnih tajnika također smatra da je Zakon o hrvatskom državljanstvu nedorečen i da ga treba mijenjati jer:

„Nama se u praksi događaju slučajevi da je Ustavni sud poništio neka rješenja MUP-a o odbijanju prijma u državljanstvo zbog toga što smo tražili od stranke da dokaže da je on pripadnik hrvatskoga naroda“, (Fonogram 6. saziva 8. sjednice). Onaj tko ga je u to uvjerio, očito nije znao za stajališta Ustavnog suda ili se pak drži boljim znalcem i većim Hrvatom od sudaca Ustavnog suda.

„Moraju se utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja… Ustavni sud Republike Hrvatske ne prihvaća stajalište Upravnog suda da je podnositelj bio dužan podnijeti bilo kakvu ispravu iz koje je razvidno da je on hrvatske narodnosti, jer je utvrđivanje pretpostavki propisanih zakonom predmet dokazivanja u upravnom postupku, u kojem se kao dokazna sredstva ne propisuju samo i isključivo isprave. (Odluka Ustavnog suda br. U-III-1288/1997. od 22. ožujka 2001.).

Odlukom broj U-III-25/1996. od 2. travnja 1997. Ustavni sud tužbu usvaja te u obrazloženju te među ostalim navodi: „Premda se vjerska pripadnost ne može izjednačavati s nacionalnom pripadnošću, vrlo se često pripadnost hrvatskom narodu izražavala i pripadnošću katoličkoj vjeri, posebno kod hrvatskih iseljenika koji su kroz ovu pripadnost izražavali svoj nacionalni identitet“.

Još su kazne u dinarima!

Neznanje, nesposobnost odmicanja od starih zakona, otkriva i činjenica da još uvijek imamo prepisani stari jugoslavenski Zakon o prebivalištu i boravištu građana. Na internetskoj stranici MUP-a, taj zakon još uvijek u člancima 15. i 16. propisuje kazne u dinarima („Novčanom kaznom od 5.000 do 50.000 dinara kaznit će se za prekršaj pravne i fizičke osobe koje organiziraju smještaj za svoje radnike ako ne vode ili neuredno vode evidenciju građana kojima pružaju te usluge); (članak 11. stavak 1.).

Za prekršaj iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se novčanom kaznom od 3.000 do 15.000 dinara odgovorna osoba u pravnoj osobi.

Novčanom kaznom od 1.500 do 5.000 dinara kaznit će se za prekršaj:

1. tko ne prijavi ili odjavi prebivalište, promjenu adrese stanovanja, odnosno ne prijavi boravište ili to ne učini u propisanom roku (članak 6. stavak 1., članak 8. stavak 1. i članak 10. stavak 1. i 2),

2. tko u prijavi prebivališta, promjeni adrese stanovanja te prijavi boravišta dade neistinite ili netočne podatke (članak 12. stavak 3.).

Vika se digla na taj zakon zbog navodno velikih zlouporaba toga zakona od Hrvata iz BiH a stvarno su kontinuirane zloporabe tog zakona od Hrvata koji žive u RH što je pokazao slučaj Tomislava Dragičevića, bivšeg direktora Ine a evo čitamo i makinacije tim zakonom lažnih otočana („Lažni otočani računima će morati dokazati da su pravi“, Novi list, 27. ožujka 2011.).

Pored neznanja, glavni razlog nezakonitog otezanja rješavanja zahtjeva leži u strahu od optužbi da je nekomu nezakonito radi mita dano hrvatsko državljanstvo. U medijima se godinama optuživalo ovoga ili onoga da je za velike novce hrvatsko državljanstvo dao nekim kriminalcima. Na tim optužbama se ustrajavalo i nakon što se utvrdilo da su neki razvikani kriminalci lažne putovnice kupovali od krivotvoritelja a ne od državnih službenika.

Tko koči dodjelu državljanstva?

Do sada nisam čuo ni za jednog načelnika, ravnatelja i državnog tajnika, a ni za obične službenike u MUP-u, da bi bili skloni korupciji ili da su ikada primili mito. Ni bogataš Joseph Babich, uvjeren sam, nije za ubrzanje postupka dobivanja državljanstva morao platiti svojim vezama u Hrvatskoj (jakog li ubrzanja 18 mjeseci čekanja!), ali znam za nemali broj podnositelja zahtjeva koji ispunjavaju uvjete a koji su odbijeni.

Skoro svaku treću tužba Upravnom sudu protiv MUP-ova negativnog rješenja, Upravni sud je usvojio. Na odluke Upravnog suda čeka se četiri godine a za to vrijeme podnositelji zahtjeva trpe velike štete (ne mogu raditi, ne ide im radni i mirovinski staž, ne mogu kupovati nekretnine, imati zdravstveno osiguranje preko člana obitelji koji ima posao itd.).

Danas je Hrvatska usredotočena na antikorupcijsku kampanju pa se ne vidi da je daleko veći problem neznanje, neodgovornost, nesposobnost i samovolja u primjeni usvojenih zakona. Nesposobni i neodgovorni, sposobne su učinili nesposobnim a one koje nisu uspjeli onesposobiti, maknuli su na nevažna mjesta ili poslali na ulicu. Za to su iskoristili „depolitizaciju“. U hrvatskom iseljeništvu ima veliki broj pravnika koji znaju čitati zakone a poznaju i primjenu zakona u državama u kojima žive. Nadam se da će se oglasiti oni i žrtve hrvatske birokracije. Prilog „Glasa Hrvatske“, može im biti dobar poticaj.

Pavao Blažević