Izlazimo iz ropstva (a novo nam porobljavanje prijeti); otrgnuli smo se iz pandža nemani, a nema se časa za radostan predah, jer i nad  čudesno lijepim, jezično svježim, a tako drevnim,  pjesničkim djelom, kakvo jest  R i b a n j e  i  r i b a r s k o  p r i g o v a r a n j e Petra Hektorovića (1487.-1572.), rastvorenim pred mojim očima,  naviru osjećanja svehrvatskoga bola na ovoj postaji križnoga puta naroda, osjećaj stanovite bezpomoćnosti ribara i seljaka, radnika i pjesnika pred  današnjim para/vladateljstvom našim, odnosno pred pripadnicima moćne kaste h a a g d ž i a  bez  istinskoga marulićevskoga "roda" i bez Boga, koji, opijeni vinom zaborava, "vincem od zabitja", navođeni  taktikom "mrkve i batine" globalističkih vladara najnovijega novoga  poredka, čine se veoma spremnima i složnima (iako su javnosti osmišljeno predstavljeni kao da su protivnici ljuti)  u izvedbi završnoga čina politike narodne predaje:  izručenja i hrvatske "Matere naše, po kojoj se hodi, koju.more svu obhodi" pod velevlast tuđinu, i to onomu koji još nije popravio (niti pokazuje volje da to zbiljski i uradi) svoju lošu ocjenu  iz lekcije o ljudskosti, iz poglavlja o vukovarskoj postaji hrvatskoga križnoga puta, niti onu iz povijesti, o hrvatskoj olujnoj pobjedi nad srpskim okupatorom  kao mironosnom odgovoru sijačima nereda u ovomu dijelu svijeta.

Hrvatski je narod u Vukovaru branio, a u Kninu obranio,  vlastiti život i pravo na svoju slobodnu državu, branio je i Europu, u koju je povijestno i tvorački ukorijenjen svojim hrvatskim jezikom i duhom, religijskim, etičkim, estetičkim i samosvojnim demokratskim vrijednostima što se zrcale  i iz ove Hektorovićeve knjižice, tiskane u Mletcima godine Gospodnje 1568., a ta obrana Croatiae i Europae sveudilj bijaše pod znamenjem  "pripunim svakoga počtenja". Da bi se Hrvatskoj potamnila slava pobjede, za europejsku Europu veoma bitne, i hrvatskoj naciji uskratilo zasluženo priznanje i nesebična potpora u obnovi, armijsko-istragaški uništene i "mučko-lopovsko- hajdučki" opljačkane,  zemlje , valjalo je Hrvate proglasiti "pripunim svakoga nepočtenja" i lopovluka, zločinstva, a što je dobrano uspjelo stožeru pansrpstva, u toj mjeri da je Hrvatska, "kriva" i oklevetana poput Kafkina junaka u P r o c e s u, i veleizdana, suočena s još jednim, simboličnim, glavosijekom, posljedice kojega ne moraju biti manje štetne  od tragedije zrinsko-frankopanske.    

"Narod hervatski ima svoje narodno, osamstogodišnje knjižtvo", davno je podsjećao Starčević,  ustvrdivši da "kod nas, na grobu narodnoga, prebogatoga, najuglađenijega jezika i knjižtva diže se barbarstvo", koje potiču "Slavoserbi, jer i u tomu, kako i u svemu, smeraju proti Hervatom". I upravo se zbog riznice narodnojezičnoga hrvatskoga blaga, od koje se otrgnuti ne dade neobarbarska pasmina, što, s vrhunskom podrškom carskoga Beča,  naleže na jezik hrvatski, hrvatsko odcjepljenje od "slavstva" i povratak europejskomu hrvatstvu  tako teško odvija; također i stoga što jezične sokove i energiju iz hrvatske milenijske duhovne riznice  isisavaju postvukovci novoga doba, koji poriču izvorni i samostojni jezik hrvatski i njegove žive  baštinike proglašuju nacionalistima, štoviše, fašistima, bijesni zbog spoznaje da "On dade život  duši našoj" (Ps, 66), u jeziku našemu.

Vinom su zaborava zasigurno bili opijeni sastavljači programa naše dalekovidnice kada su odlučili hrvatskomu gledateljstvu prikazati crnogorsku televizijsku priču o SANU-armijskom pohodu na Dubrovnik,  na Hrvatsku, i to pod imenom "Rat za Dubrovnik", jer time kao da su odradili specijalne zadaće u slojevitim pripremama za reciklažu koncepta istojezičnosti i učvršćivanje regionalne udbosfere, kojih je sastavnim dijelom  i  to televizijsko prikrivanje glavnih izvorišta počinjenoga zločina protiv mira i načertanijsko-memorandumskih ciljeva polumilenijskoga srpskoga nadiranja preko Drine i Dunava na hrvatsko ozemlje.

Nu, oslobođenje je naše nezaustavljivi put slobode i sve je naše u tomu putu,  ali na njemu bi bilo manje patnje i šutnje,  a više razgovorne vedrine  i samopouzdanja da je hrvatska televizija stvarački osvijetlila barem zločinački mrak Srbije iz vremena miloševićevskoga nacikomunizma, iz kojega je srbijanska vlada uputila Hrvatskoj  pismo, svo od majstorske ćosićevske "srpske laži", s fantastičnom tvrdnjom o  hrvatskomu gradu Dubrovniku kao gradu "koji predstavlja  deo istorije srpskog naroda" i kojega će od Hrvata ("crne legije"!) čuvati "Vlada Republike Srbije" i "pripadnici JNA i jedinica TO". Da se vidi koji je to mrtvozorni jezik i zloduh bio nalegao na jezik hrvatski, dobro je pročitati to pismo od 5. listopada 1991., s potpisom "predsednika Dragutina Zelenovića" (pretiskano u knjizi Hrvoja Kačića: U službi domovine. Croatia rediviva, 2003.), neformalnu srbijansku objavu rata Hrvatskoj.

Čak i danas, dok, vraćajući se, svi u ranama,  izvoru svomu žive vode,  ostavljamo iza sebe taj kolektivistički govor mržnje i smrti, njegovo ruganje počtenju i viteštvu, golema nas strjepnja ispunja od opasnosti što još pred nama stoje, i unatoč ufanjima kako će  nam doista prva Dama Croatiae priteću u pomoć za dobro domovine. U kontekstu zagovora slobode od svakoga  zla, od svake "Srboslavije", stoga je naravnim poziv na sabranost u Pismu i molitvi  Bogu da "strovali u jamu najdublju nasilnike i varalice" (Ps, 55), na poziv hrvatskim vlastima  i državnim i crkvenim da s držanstvom  poštuju veličanstveno mjesto hrvatskoga jezika i knjižtva i prava u životu naroda.

Mile PEŠORDA / Hrvatsko slovo br.832.