Voli novac/ voli kamere/ voli lagati/ i ne voli Hrvatsku. Autor/ica ovog poetski nadahnutog sažetka o tipičnom nametniku hrvatskih tranzicijskih vremena je osoba pod ''nickom'' Lea na Forum.hr-u. Ovaj svojevrsni haiku  odnosi se doduše na konkretnog štetočinu, ali sjajno opisuje cijelu vrstu. Takvih nametnika posljednjih petnaestak godina namnožilo se u tolikoj mjeri da ozbiljno ugrožavaju život ''domaćina'', to jest Hrvatske. Hrvatska je nasmrt bolesna od njih.

Umjerena količina nametnika iliti parazita prisutna je u svakom tijelu, neki od njih mogu u određenoj mjeri biti čak i korisni, tako, recimo, crijevne bakterije pomažu regulirati probavu, ali kada kolonija nametnika preraste mjeru izdržljivosti organizma na kojem parazitiraju, kolaps istog neminovan je ishod.

Ostanemo li pri prispodobi iz organskog svijeta, Hrvatsku možemo pojmiti kao organizam koji se ozbiljno približio granicama vlastite izdržljivosti. Trenutak je za učinkovitu terapiju, sutra već može biti prekasno. Pitanje je samo kako se boriti protiv bolesti? Onaj stari pučki recept ''ljutu travu na ljutu ranu'' možda nije primjeren novom vremenu. Osim toga, kako se šuška, sve ljekovite biljne pripravke trebat će podvrći skupoj provjeri i za njih dobiti dopuštenje od EU, a to neće ići lako. Naročito kad je riječ o receptu koji liječi cijele narode, a ne samo pojedince. Srećom, hrvatski nametnici ne ovise toliko od krvi domaćina koliko od njegova novca. Stoga bi im najjednostavnije bilo zavrnuti pipe kroz koje im pritječu sredstva. Otkad je Soros zaključio da su se rečeni nametnici uspješno prikačili na ''kunotok'' domaćina, prestao je izdašno financirati sve te skupine i pojedince. Odlijepiti ih sada s hrvatskog ''kunotoka'' bila bi najefikasnija mjera protiv nametnika. Međutim, problem je što narod nitko ne pita kamo i kome će ići novac poreznih obveznika ni novac od rasprodanog ''obiteljskog srebra'', a političke elite poslušno izvršavaju migove onih istih moćnika u čije je ime Soros operirao na ovim prostorima. Vrijeme je da narod počne pitati one koji pretendiraju osvojiti vlast na narednim izborima kako će raspolagati proračunom i državnom imovinom uopće, pa da onda, ovisno o odgovorima, odluči kome će dati a kome uskratiti svoj glas. Da se mene, recimo, pita, dao bih svoj glas onima koji drže da nam kraj živa i zdrava predsjednika ne treba još jedan koji iz puke dosade snima filmove i priča sve lošije viceve.

No može se ponešto učiniti i prije izbora. Često naime nametnicima dajemo i vlastiti novac, a da nas na to nitko ne tjera. Zato: prestanimo kupovati njihove novine, prestanimo čitati njihove knjige, ignorirajmo njihove laži, zaobilazimo njihove predstave, ne gledajmo njihove filmove, uskratimo svoj potpis njihovim aktivistima, a pogotovo svoj glas njihovim kandidatima. Jedan mi je splitski novinar svojedobno ispričao zanimljivu anegdotu. U Dugopolju kraj Splita, veli on, dosjetili su se kako doskočiti jednom dnevnom listu kojega doživljaju kao neprijateljsko, orjunaško glasilo. Cijelo mjesto odlučilo je ne kupovati taj list. Osim jednog primjerka, koji bi onda kolao od ruke do ruke. Ipak moraš znati što neprijatelj misli! Mislim da je zrelo vrijeme da se ''dugopoljski recept'' primjeni puno šire, u cijeloj Hrvatskoj.

Haiku s početka ovog teksta čini mi se kao dobar pokazatelj za prepoznavanje onih čiju ''robu'' treba izbjegavati. Čvrsto vjerujem da i hrvatski mazohizam ima granicu. Ili se možda ipak varam?

Damir Pešorda