Odmah na početku moram se ispričati. U prošlom tekstu Njihovi naši, na samom kraju, prenesoh vijest da je umro jedan od branitelja koji prosvjeduju glađu na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Nasreću čovjek je živ i valjda će tako ostati još dugo vremena. A nisam imao razloga dvojiti u istinitost vijesti.

Objavila su je razvikana javna glasila, prenijela i ona tiskana isto takva. Znamo, oni ne podržavaju branitelje pa su zacijelo najinformiraniji kad se radi o nečem lošem po njih. Što su ti ta demokratska, europska... bla, bla, bla javna glasila koja nam nametnuše!!! Hvala Bogu, pročitah malo prije ovog pisanja da su branitelji, po želji generala Ante Gotovine, prekinuli svoj prosvjed na ovaj način. Uistinu Haag čovjek ne zanima. Na njih se treba obrušiti drugim sredstvima. Ispričati im i nametnuti svoju priču, jer je duboko ljudska.

Mnogi u ovim krajevima uistinu pokušavaju ispričati neku svoju priču. Pa i ja dok ovo pišem.

Gledam odakle početi ovaj put. Hajde, neka to bude Sarajevo. Tamo je i naš Hido Biščević koji je tajnik, oprostite sekretar, nekakvih britanskih izmišljotina za ove krajeve. Kao, pomiruju nas, pomažu nam, a baš ih briga jesmo li zaboravili nepotrebni rat s Bošnjacima i njihovo grčevito nastojanje da do toga rata dođe. Bože, Bože, što sve hoda ovom zemljom! U tom, dakle, Sarajevu ministar Suljagić zabrani da vjeronauk ulazi u prosjek školskih ocjena. Njemu je on nebitan. Tko šljivi tamo nekakve sporazume s Vatikanom. Neka se zna tko je beg. Da je riječ o marksizmu, e, to bi valjalo izučavati. Stvarno se bez veze bune ti religijski predstavnici u multikulturalnom Sarajevu. Upravo neki dan bi objavljeno da se u njega vratilo 145 srpskih i 5 hrvatskih obitelji. Vidiš kako smo napredni. Uz nas je i fra Petar Jeleč. On je pravi dečko. Reče da je inicijativa ministra Suljagića, znači moja, ispravna. Osobno je mišljenja da vjeronauku nije mjesto u školi. Ma gdje je da ga poljubim. Ni kod Amerikanaca ne stojim loše. Njihov veleposlanik u Sarajevu također je stao na moju stranu. Uistinu, sa skučenim, zadrtim religioznim razmišljanjima nikada ne ćemo u Europu.

Imate pravo, nezgodan taj Suljagić. Sliči mi na Pusića, Zorana, Vesna mu je sestra, koji ovih dana s Rekomom ustvrdi da su novinari Miklenić i Bujanec ustaški nastrojeni. Povod je bilo gostovanje don Ivana Miklenića u Bujančevoj emisiji Bujica na Tv Jabuci. Između ostaloga on se tamo usudio ustvrditi da je pokojni don Luka Vincetić, što ga komunisti naveliko slaviše, bio suradnik zloglasne UDB-e. Nije mu predbacio da se dovezao mrtva čovjeka, što bi nekako moglo zazvučati lijepo, nego sasvim nešto drugo. Možda se prepao da Miklenić ne bi počeo govoriti o onima koji su surađivali s takvim zločinačkim organizacijama i još su živi te bi mogli valjati, naročito jugoslavenskom i tko zna čijem još Rekomu. Tuče Pusić sve u šesnaest, on bezbožnik brani bogobojaznog čovjeka. Sa strane ozbiljno promatra Teršelička i razmišlja hoće li biti potrebno pojačati vatru.

Kad Pusića malo prođe ovo s Miklenićem i Bujancem, vjerojatno će se uključiti u događaje oko Hrvoja Maleša. Nisam prije znao tko je taj dečko. Tek ovih dana saznah da je novoizabrani Hajdukov predsjednik. Ne pratim toliko šport da bih to morao znati. Negdje se slikao s ustaškom kapom na glavi, to mu uhvatilo i objavilo na internetu. Pa se ti sad slikaj, ozbiljno ili neozbiljno, svejedno. Uvijek možeš nastradati. Da je na glavu stavio partizansku kapu, ništa se ne bi dogodilo, čak bi ga odveli današnjem hrvatskom predsjedniku. On voli baš takve kape. Nema veze što su uprljane krvlju stotinama tisuća nevinih. Danak je to revoluciji, sitan danak kad čovjek promisli da se samo tako kali novi čovjek, čovjek za sva vremena i za sve režime. Samo da ne zaboraviše na druga Tita i štafetu koju je »svjesna omladina« voljela, a stvarno morala, nosati uzduž i poprijeko njegove satrapije. Što su ti bila ta vremena! Ali, još ima svjesnih, kao Radovan Ilić iz Istre koji ovih dana sa svojim pajdašima krenu put vječnog Beograda. Kad su otamo dolazili tenkovi, nedavno, može i on tamo sa svojim mercedesom s mrskog trulog Zapada. Oprostite, ovo sam ja malo unio svog razmišljanja, ne bi Ilić o tenkovima. Kopka me samo još nešto. Je li onaj Maleš Hercegovac? Vjerojatno nije, inače bi ga policija već o tome ispitivala i to bi bilo objavljeno kao što je objavljeno da je barem tri sata bio kod »islednika« i da se ispričao. Povero, bedni, Maleš, promrmljao bi Ilić.

Prije kraja skoknimo malo u inozemstvo. Tužitelj Međunarodnog kaznenog suda (ICC) u Haagu naložio je da se uhiti libijski vođa Moamer Gaddafi. Nije da mi je tog diktatora žao, sačuvaj Bože, dobro je on kod Tita naučio kako željeznom šakom vladati onima koji su ti na ovaj ili onaj način pod nju došli. Samo, počnu li oni tako po svom nahođenju hvatati, tko će sutra od nas ostati? Kucnut će čas da ni ja ni bilo tko drugi ne će nešto ovakvo smjeti pisati, a ni vi čitati. Kad im je do hvatanja, neka ga uhvate, ali zajedno s njim i sve one što vode ove nebrojene ratove od Drugog svjetskog rata do dana ili do Iraka, Afganistana, manjih ratova i buna o kojima uredno šute. Mi Hrvati ne zaboravljamo ni Bleiburg, komunističke krvnike i puno toga drugoga. Naravno da su tu i Poljaci, Rusi, Česi, Mađari, Slovaci... Zabilježili su oni puno imena koje bi trebalo privesti pred lice pravde. Ovako se oni dovezaše Gaddafija i pustiše pobunjenike da ginu kao muhe. Ne daju im oružje jer bi se mogli osloboditi sami. Bude li tako, kako će im pokrasti naftu? Nego to treba polagano, što više nafte u bjelosvjetskim rukama, to više oružja u rukama pobunjenika. Neka ginu kad im se gine za tu njihovu neku slobodu. A i ona je naša.

Hrvati u Herceg Bosni nikako da svladaju ove lekcije. Prije koji dan odlučiše osnovati hercegbosanski Športski savez. Nakon toga imenovaše voditelje odjela Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora. Ne da im se utuviti u glavu da samo trebaju slušati i sve će imati. Što ih briga što će biti njihovi nasljednici? Važno je da je njima danas dobro. Ali, ne shvaćaju i gotovo. Čak se prave pametni pa ne žele krenuti malo nasilnijim načinom. Što bismo ih porušili, brale, boy. Naravno da bismo to prikazali kao nešto napredno. Jeste li vidjeli što Austrijanci učiniše ovih dana. Objaviše kolikim su velikim iznosima pomogli, dobro, nije Herceg Bosnu, već Bosnu i Hercegovinu. Ne rekoše ništa o bankama, tenkovima, političkim smicalicama. Međutim, tek je to prava priča, ostalo su naklapanja.

Nasmiji se Herceg Bosno i ne daj se. Neka ti je sretan put, ma koliko težak bio i ma koliko trajao.

Miljenko Stojić