Kiborzi među nama

Gdje je granica između liječenja i prepravljanja čovjeka

Tema okruglog stola na ovogodišnjim Lošinjskim danima bioetike (15.-18. svibnja) bila je prepravljanje čovjeka. Jedna od zgodnih stvari koju su sudionici mogli čuti jest da među svojim rođacima i znancima zasigurno imaju ponekog kiborga.

Riječ je o ljudima s umjetnim kukom, pužnicom, nožnom protezom ili pace-makerom. Kiborg je, naime, hibrid čovjeka i stroja, ljudsko biće s ugrađenom mehaničkom, elektroničkom ili drugom neživom komponentom.

No, ambicija organizatora (Hrvatsko bioetičko društvo i Hrvatsko filozofsko društvo) bila je pokušati odgovoriti na pitanje gdje je granica između liječenja i prepravljanja čovjeka. Značajan prilog raspravi dali su Igor Čatić, Ante Čović, Srećko Gajović, Ivana Greguric i Ana Maskalan. Za početak, nasuprot uvriježenom terminu “enhancement” (odn.“human enhancement”) što znači “poboljšanje” ili “povećanje”, a pod kojim se podrazumijevaju postupci kojima se mijenjaju ljudske osobine i sposobnosti, nekad i izvan onoga što je prirođeno ljudskoj vrsti, naši su etičari ponudili naziv “prepravljanje”. Naime, “enhancement”, već u sebi sadrži etički sud, dakle pretpostavlja pozitivni učinak, odnosno novu vrijednost. To, međutim, ne mora biti slučaj.

Sa zahvatima kojima je cilj nadomještanje dijela tijela ili funkcije izgubljene zbog bolesti ili ozljede, najmanje je dvojbi; riječ je o povratku u osnovno stanje (zdravlje). Transplantacija organa sa živih i umrlih davatelja postala je rutinski medicinski postupak, premda i nju prate etičke dileme - pristanak na darivanje, utvrđivanje smrti davatelja, lista primatelja, visoka cijena zahvata, trgovina organima, sumnje da se organima prenose i neki elementi “duše”, tj. osobine ličnosti donora (svjedočanstvo Claire Sylvie). Implantacija umjetnog zgloba, inzulinske pumpe ili srčanog elektrostimulatora također je općeprihvaćena, s oduševljenjem se izvješćuje o uspješnoj ugradnji umjetnog srca i bioničke ruke.

Kad je riječ o estetskoj kirurgiji, prihvatljivima se čine zahvati poput korekcije izrazito velikog nosa ili odstojećih uški, koje vraćaju osobu u područje “normalnosti” i pridonose psihoemocionalnoj stabilnosti. Teškoće nastaju kad plastična kirurgija ne pomaže uklapanju u društvo, već hrani potrebu za isticanjem u pitanju ljepote i mladosti. Pa svjedočimo povećavanju grudi i usana, natezanju kože lica, sužavanju struka, liposukciji… A tu se otkriva da je ishod ovih zahvata nerijetko estetski problematičan, a dubiozni su i motivi – na osobnoj razini riječ je o taštini, a na kulturnoj na nametanju uniformnog, najčešće zapadnjačkog ideala ljepote, te glorifikaciji vanjštine i mladosti kao vrhunskih vrednota.

Stvari postaju složenije kad se radi o kreiranju dodatnih sposobnosti, odnosno osobina koje nadmašuju one svojstvene ljudskoj vrsti i “normalnom” čovjeku. Na tom se području isprepliću i konvergiraju nanotehnologija, biotehnologija, informacijska tehnologija i kognitivna znanost. Već danas se ugrađuju potkožni implantati – senzori za nove osjete, npr. ultrazvučne valove, ili moždani implantati pomoću kojih se bolje vidi ili komunicira, te kontrolira uređaje na daljinu. Riječ je o kiborzima viših generacija. Eksperimentira se sa stimulirajućim i neurotropnim lijekovima, hormonima i dodacima hrani koji poboljšavaju raspoloženje, pamćenje i inteligenciju. U mozak se unose matične stanice i traže putevi stimulacije neurogeneze.

Kritičari transhumanizma, a to je ideologija i pokret koji promiče stvaranje bolje verzije čovjeka, upozoravaju da se ovim postupcima povećava mogućnost nadzora ljudi, kako fizičkog praćenja, tako i kontrole uma. Poznato je da je visoka tehnologija u pravilu dostupna bogatom sloju, odnosno bogatim društvima, što stvara uvjete da takvi postanu ljepši i pametniji, pa onda još ekonomski i politički moćniji. To je put prema stvaranju nove klase superiornih ljudi-vladara i one običnih ljudi-radnika, odnosno robova (Jeremy Rifkin: “Biotehnološko stoljeće”).

Krajnje diskutabilni i po mišljenju mnogih bioetičara neprihvatljivi, postupci su kreiranja “viška” ljepote i sposobnosti pomoću manipulacije genima. Ovdje se, naime, ne radi o intervencijama na pojedincu, već o zahvatima u nasljednu osnovu, koji imaju potencijal mijenjanja osobina na razini čitave vrste. Stav o nedopustivosti ovih postupaka temelji se ne samo na činjenici da oni mogu proizvesti ozbiljnu i nepopravljivu štetu, već i na svijesti da su, radi ograničenosti našeg znanja, njihove posljedice nepredvidljive i nedogledive (Lošinjska deklaracija o biotičkom suverenitetu, 2004.). Preuređivanje živih bića, odnosno vrsta, koje je već sada na djelu (GMO), proizlazi iz nepoštivanja dostojanstva drugih živih bića i arogancije kojom čovjek, vodeći se pukom utilitarnošću, ukida ono u čijem stvaranju nije sudjelovao, uključujući i samog sebe. Genski “prepravljen” i “poboljšan”, izgubit će bitne ljudske značajke i kvalitete.  To više neće biti čovjek u današnjem smislu riječi; bit će to ujedno i kraj svijeta kojeg danas poznajemo, odnosno kraj ljudske povijesti (Francis Fukuyama: “Kraj čovjeka?”).

Autor: Lidija Gajski

{linkr:related;keywords:lidija+gajski;limit:7;title:vezani+sadr%C3%85%C2%BEaj}