U sklopu „Dana Matice hrvatske Mostar – Mostarskog proljeća 2011.“ predstavljena je knjiga Počelo je u Rimu akademika prof. dr. Stjepana Krasića. Knjigu je tiskana u nakladi ogranka Matice hrvatske Dubrovnik što upućuje da mostarski i dubrovački ogranci Matice surađuju, predstavljajući svoje projekte jedni drugima.

Čulo se te večeri kako je taj izdavački projekt vrlo vrijedan i da zaslužuje promociju i u ovdašnjoj kulturnoj sredini, budući da se radi o značajnom djelu koje nas upoznaje s dosada malo poznatim činjenicama iz hrvatske kulturne i jezične povijesti. Knjiga govori o razdoblju koje se dosada malo proučavalo jer su izvori bili teško dostupni i koji se pretežno nalaze u Rimu. Otac Krasić dugo je radio kao profesor na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskog u Rimu i to je vrijeme urodilo određenim plodovima.

Jedan od predstavljača reče kako mu je osobito drago što se ovo pitanje hrvatske kulturne i jezične povijesti na nov način aktualiziralo prije najnovijih pokušaja otuđivanja hrvatske književne, kulturne i druge baštine. Naime, u posljednjim mjesecima se u nekim krugovima Marin Držić, Ivan Gundulić, Josip Ruđer Bošković i drugi hrvatski značajnici proglašavaju srpskim piscima. Na drugoj strani ti isti Ivu Andrića smatraju isključivo srpskim piscem. Također se čulo kako se ne želi osporavati trud i rezultate srpskih znanstvenika koji su dugo i pomno istraživali dokumente Dubrovačkoga arhiva u vrijeme obiju Jugoslavija. Poslije ovih navoda i ograda, isti promotor se upita zašto su do sada hrvatski znanstvenici pokazivali slab interes za proučavanjem vlastite književne i kulturne baštine. No, recimo da je ovaj nakladnički projekt urađen prije spomenutih objelodanjivanja i da pokazuje kako taj interes u Hrvatskoj i Dubrovniku ipak nije zamro. Recimo i to kako je autor na mnoga postavljena i nepostavljena pitanja odgovorio knjigom, što je zacijelo mnogo korisnije nego uvrijeđeno pisati prosvjede.

Knjiga je nesumnjivo važna poradi predmeta kojega obrađuje. Posebno treba istaknuti istraživanje o hrvatskoj književnosti, ne sa striktno filološkog ili čisto literarnog, nego s povijesnog gledišta. Autor je i sam naglasio kako je nemoguće govoriti o jeziku, a ne govoriti o književnosti. Kako je naveo, govoriti o jeziku znači govoriti o narodu koji njime govori. Bez jezika, zapravo nema ni naroda.

U prilog tome, uz ono što je autor naveo u prilog važnosti jezika, dodajmo poznatu maksimu: Jezik je kuća bitka. Ovu poznatu metaforu dobro je shvatiti u njezinu izravnom značenju. Pa kako filozofija, ipak preferira analogiju kad se radi o pojmovima kao njezinu glavnome priboru (imamo na umu kako je ova stilska figura karakteristična za književnost, a ne za filozofiju), onda nastavimo prema filozofskom uzusu. Više je kompetentnih komentatora Heideggerove maksime naglašavalo da uvijek treba misliti na konkretni jezik, a ne na neki apstraktni jezik. Ergo, hrvatski jezik (kao kuća bitka) je ono mjesto u kojemu stanuje, prebiva hrvatska duhovnost, hrvatski karakter, odnosno, ono po čemu Hrvati jesu to što jesu. Ako nema jezika duh dotičnog naroda nema gdje stanovati, on je recimo, podstanar i beskućnik, ono što je kratka vijeka. Kako se kuća, kao građevinski objekt gradi prema građevinskim standardima da bi se u njoj moglo, uopće ili pristojno, stanovati, treba je opremiti, uređivati i čuvati od lopova itd… analogno i hrvatski jezik, u kojemu, dakle, hrvatski duh, karakter i kultura stanuju, treba normu ili standarde, skrb, poticaje, itd. Sve u svemu, ne može se kao nacija i ljudski živjeti bez jezika i kuće,.

Tu zapravo i leži temelj važnosti ove knjige. U našemu  školovanju je bilo prihvaćeno da normiranje hrvatskoga književnog jezika započinje ilirskim preporodom. Takav stav je proizvod jezične ideologije sljedbenika Vuka S. Karadžića. Ova ideologija jest završila tu standardizaciju, međutim nije je započela. Ova knjiga otkriva i dokazuje kako je taj proces započeo znatno ranije, za vrijeme i poslije crkvenoga sabora u Tridentu (1545.-1563.).

Već ranije, u knjizi Pape i hrvatski književni jezik u VII. stoljeću koju su prije sedam godina u sunakladništvu izdale MH Zagreb i Čitluk, ova je tema predstavljena i ovdašnjoj javnosti. Iz spomenute knjige smo saznali mnogo novoga, a iz Počelo je u Rimu još više. Naime, budući da prof. Krasić nije jezikoslovac, već povjesničar, on je razumljivo više pozornosti posvetio povijesnim istraživanjima i onodobnim razmišljanja i zamislima što su se ticala samoga hrvatskog jezika, nego samoj njegovoj strukturi. On je osvijetlio onaj povijesni kontekst u kojemu su se stjecali uvjeti za normiranje jezika koji bi bio zajednički za sve Slavene, što je prema tadašnjim ocjenama trebalo pridonijeti crkvenom jedinstvu. U intervju danom Vijencu prof. Krasić obrazlaže zašto je izbor pao na hrvatski jezik.

Da sazna koji je slavenski dijalekt najrašireniji i najopćenitiji, Klement VIII. (1592–1605) povjerio je vrhovnom poglavaru Isusovačkog reda Klaudiju Acquavivi da se o tome raspita preko članova svoga, u to doba u gotovo cijeloj Europi nazočna Reda. Acquaviva je 1599. među rektorima i profesorima zavoda svoga reda napravio svojevrsnu anketu. Sačuvana su nam dva prilično opširna odgovora što su mu ih poslali rektori dvaju kolegija. Prvi je bio slovačkog isusovca Teofila Kristeka (1561–1622), koji je – kako je naveo u svom izvješću – osim svog materinskog jezika, govorio mađarski, češki, ukrajinski, ruski, srpski, bugarski, slovenski i hrvatski. Njegov je odgovor glasio: Slavenski narodi govore vlastitim jezicima, a jezik koji bi služio spomenutoj svrsi trebao bi biti hrvatski – lingua croatica.

Za izbor hrvatskoga naveo je četiri važna razloga: prvo, taj se jezik mnogo govori u svim krajevima pod Turcima, a govore ga ne samo obični nego i učeni ljudi, političari i diplomati; drugo, on je „majka i korijen“ ostalih slavenskih jezika; treće, njegov je izgovor „najljepši i najslađi“, bez hijata i tvrdih suglasnika; četvrto, on je najbliži svom staroslavenskom uzoru i ima najbogatiju kulturnu prošlost. (VIJENAC, 433, 7. 10. 2010.)

Tako isusovac Kristek.

Sličan odgovor dao je učeni Španjolac Alfonso Carrillo, rektor zavoda u slovačkom gradu Šala nad Váhom i nekadašnji profesor teologije u Parizu i Beču.

Sapiunt

Veliki autoritet u pitanjima jezikoslovlja akademik Radoslav Katićić, recenzent i pisac predgovora knjige, još ne znajući tko će biti nakladnik, nedvosmisleno je poručio: „Tko je god objavi (misleći na knjigu) steći će veliku zaslugu.“ Proslov njegov u knjizi, sažet na svega nekoliko stranica, primjer je kako učinkovito prikazati knjigu i potaknuti čitatelja. Stoga ćemo njegovim putem osvrnuti se na sadržaj knjige što je kraće moguće, iako to nije lako, jer 576 stranica nije lako svesti na njih par.

Dakle poslije opširnoga uvoda slijedi šesnaest poglavlja koja završavaju cjelovitim sintetičkim zaključkom. Prvo poglavlje prikazuje položaj Hrvata u 16. i 17. stoljeću, drugo, govori o važnosti Rima za Hrvate koja je tada bila veća nego ikad prije i ikada poslije; treće poglavlje opisuje protestantizam, njegovu pojavu, širenje i utjecaje; četvrto nas upoznaje s katoličkom obnovom, a peto govori o katoličkoj obnovi u hrvatski krajevima. Istom u šestom poglavlju na red dolazi jezik, odnosno kakve su predodžbe vladale u ono vrijeme o hrvatskom jeziku. U to je vrijeme, kad je vladalo mišljenje da je hrvatski jezik „korijen i majka“ slavenskih jezika, trebalo prevladati brojne teškoće u vezi s time. U osmome poglavlju govori se o izdavačkoj djelatnosti kojom je katolička obnova obogatila hrvatski književni jezik. Deveto poglavlje kazuje o nametanju crkvenoslavenskoga jezika ruske redakcije glagoljašima i o pogubnim posljedicama za njih same. Deseto je poglavlje posvećeno raspravama oko objavljivanja Kašićeva prijevoda Biblije te kako je taj postupak spriječen. U jedanaestome poglavlju se prikazuju stavovi onodobnih jezikoslovaca, odustajanju od hrvatskoga jezika („o putovima i stranputicama“). Sljedeće poglavlje govori o nazivima hrvatskoga jezika u to vrijeme, a trinaesto poglavlje informira nas o učenim društvima za proučavanje i skrb o hrvatskom jeziku u 17. stoljeću. U četrnaestom poglavlju se razmatra o ulozi koju su imala ta nastojanja  u vezi s očuvanjem hrvatskoga jezika i s očuvanjem nacionalnoga identiteta. Petnaesto poglavlje pokazuje kako je hrvatski jezik pod ilirskim imenom dobio mjesto na sveučilištima u Europi (to je ono što dosada nije bilo poznato, zapravo otkriće). U posljednjem šesnaestom poglavlju opisuje se sudski spor u vezi s uvjetima za kanoničko mjesto u zbornoj crkvi sv. Jeronima u Rimu. Tu se također, predstavlja i presuda vrhovnoga crkvenog suda u tome što se podrazumijeva pod  „pokrajinom ilirske nacije“.

Krasić je knjigu namijenio širemu kulturnom čitateljstvu, a ne isključivo stručnome. U tome je ostao dosljedan, znanstveno korektan i stilski upečatljiv. Nažalost, medijsko praćenje ove knjige nije bilo na visini njezine važnosti, što se dogodilo i s prvom knjigom o ovoj temi. Možemo nekako razumjeti slab interes „dnevnih novinara“ koji za specijalističke teme nemaju vremena ni znanja, ali nikako nije jasno zašto je ova tema i Krasićevo nastojanje oko objavljivanja moralo čekati predugo i previše. I, ne može se razumjeti niti opravdati ignoriranje njegovih otkrića koje ustrajno čine oni kojima bi trebala biti dužnost promovirati ovakva i slična istraživanja. Na kraju, zaključimo mišlju koja se čula na promociji: Knjigu i autora može ignorirati tko god hoće, ali činjenice i dokaze ne može nitko.

Ivan Sivrić