Na svijetu postoji jedno carstvo u kojem caruje drugarstvo. Al' kud baš dovraga obuhvaća i našu državu te što smo Bogu skrivili to će mi zauvijek ostati enigma. Carstvo je to u kojem su hektolitri krvi proliveni da bi se ta umjetna tvorevina začinjena srpskom hegemonijom napokon osula, carstvo u kojem drugarstvo postoji samo u kriminalu, uvozničkom lobiju i udruženjima "metuzalema" koji odbijaju nastaviti sa životom pa nosaju jednom godišnje davno zaboravljene štafete davno prezrenom šepavcu.

No, odnedavno se i politika uključila u "drugarske vode" pa ljubav pršti sa svih strana. A ljubav je takva kakva je, od nekog iskrena, naivna i slijepa, a od nekog lažna i prijetvorna, sredstvo dostizanja cilja preko tuđe neuračunljivosti i zaluđenosti. Koja strana obiluje naivnim budalama, a koja "ljubav" koristi za stjecanje vlastite koristi prosudite sami.

Ovih dana na ovim našim meridijanima i paralelama ne postoji baš nijedan događaj koji ne doprinosi "pomirbi u Regionu". Nevjerojatna je ta spoznaja da baš sve što se događa doprinosi toj famoznoj pomirbi, neovisno o čemu se radilo. Od najtrivijalnijih stvari pa sve do gnjusnih političkih trgovina ogrezlih u najgori nemoral - sve to doprinosi pomirbi. Tako je, prema scenariju "nove pravednosti" i izjavama regionskih političara, i Ratko Mladić postao golub mira jer će njegovo umiranje u zatvoru s pet zvjezdica uz svu potrebnu medicinsku njegu zasigurno donijeti ljubav i prosperitet na ove prostore. Tempirano izručenje čovjeka želatinozne moždane mase ispržene moždanim udarima, čudovišta s novim imageom jedva pokretnog djedice blagog pogleda, zločinca par excellance kojeg je srpska država svjesno i strateški skrivala godinama, postalo je simbol pomirenja i odgovornog ponašanja istočno od Drine. Ne znam jesam li ikad čuo veći apsurd.

Ako pokušate analizirati to famozno "pomirenje", a isključite gore navedene kriminalce, poduzetnike, metuzaleme i političare, lako ćete doći do zaključka da uopće ne postoje strane koje bi se mirile. Tko normalan se želi miriti s onima koji su skrivali zločinca i masovnog ubojicu, najvećeg zlotvora od kraja Drugog svjetskog rata, iako je taj zlotvor učinio nazapamćene zločine prema susjedima s kojima se navodno žele miriti? Kakva je to pomirba u kojoj se s jedne strane luđaka koji je gospodario životom i smrću rijeke nenaoružanih ljudi u maniri nekakvog opskurnog božanstva uzdiže za heroja, svjesno skriva i potpomaže u bijegu? Kako netko ima obraza pogledati u oči tog svog susjeda s kojim bi se šatro mirio nakon stajanja na strani notornog zločinca koji je presudio tisućama nevinih civila? Imam novost za vas. Pomirenje na ovom djeličku zemaljske kugle kojeg nam je dragi Bog ustupio da se na njemu vječno igramo mačke i miša s pravdom i mirom NE POSTOJI. I mi ga nećemo doživjeti. Ono jednostavno nije realno, nije željeno ni sa jedne strane. Percepcija zla koje nas je snašlo drastično je različita na različitim stranama, a interpretacija istih događaja s dvije strane državne granice nema dodirnih točaka. Ovo "pomirenje" koje posljednjih mjeseci iskače iz paštete samo je loša politička tvorenica i providna floskula kojom se nesposobni činovničići predstavljaju svojim europskim gospodarima kao civilizirani ljudi s civiliziranim zadatkom. Njima dobro, a nas nitko ništa ni ne pita.

No, kad bi nas se pitalo imali bismo što za reći. Samo naivac može pomisliti kako vlasti u Srbiji nisu znale sve ove godine gdje se nalazi Ratko Mladić. Jasno da su znale. Čuvale su ga, snabdijevale, liječile. A kucnuo je čas i da ga naplate, stigao je trenutak u kojem će Mladić Srbiji i njima samima najmanje moći naštetiti, ali će im višestruko politički koristiti. Nedavno smo svjedočili upravo tom trenutku i Srbija se u 5 minuta od države koja je svjesno skrivala najokorjelije ratne zločince na vlastitom tlu prometnula u "lidera u pomirenju", odgovornu državu koja ima, ne samo zakonsku, nego i moralnu obvezu uhititi i izručiti nekoga kao što je Mladić. Da, ali s barem deset godina zakašnjenja i u užasnom psihofizičkom stanju. Predali su Mladića za kojeg je pitanje ne hoće li doživjeti konačnu presudu već hoće li uopće doživjeti početak suđenja. Na stranu činjenica da je takve zločince kakav je Mladić bitno izvesti pred lice pravde kako bi se ostvarila ona najmanja zadovoljština žrtvama i njihovim obiteljima, sama predstava od suđenja neće imati nikakvu težinu ako sudski proces ne donese na površinu neke bitne povijesne istine i ako zločinac ne poživi dovoljno dugo da doživi pravorijek. A čak i ova minimalna zadovoljština žrtvama i obiteljima je upitna kad se iz usta glavnog haaškog tužitelja konačno saznalo da optužnica neće biti proširena na zločine počinjene u Hrvatskoj. Kijevo i Škabrnja očito će morati čekati presudu nekog drugog suda jer ovozemaljski im pravdu neće donijeti. Zašto?

Ratko Mladić je svoj krvavi pir po zadarskom i šibenskom kraju vodio pod znakom "carstva u kojem caruje drugarstvo", u sklopu vojske koja ne smije biti kompromitirana i čiji zločinački umovi koji su predvodili karavanu luđaka koja je protutnjala ovom našom lijepom Domovinom ne smiju biti pravedno osuđeni, dok je po BiH "nastupao" pod srpskim nacionalnim simbolima koji nemaju toliku političku težinu. Politika aboliranja JNA od bilo kakve krivice za događaje s početka 90-ih vidljiva je i u ovom primjeru koji jasno pokazuje da ni najveći monstrum neće biti osuđen za svoja zlodjela nad Hrvatima ako to kompromitira ideju jugoslavenstva. Službena verzija "zajedničke povijesti" u "zajedničkim povijesnim knjigama" za koje se zalaže bjeloglavi duo Tadić - Josipović 2030. godine mogla bi glasiti - za rat su krivi zli nacionalisti koji su zavadili braću dok su razumni štovatelji bratstva i jedinstva pokušavali spriječiti zločine i bili istinska narodna armija svih naših naroda i narodnosti. Vojska bez mrlje. Tako kažu presude.

Ono na što se uvijek vratimo analizirajući ovu tematiku jest - naša vlastita odgovornost. Zarobljeni između kleptokratske diletantske vlasti i anacionalne proregionske oporbe ostali smo uskraćeni za ono što smo mislili da smo dobili povijesnim hrvatskim zajedništvom i velebnim vojnim pobjedama. Ostali smo bez države. Hrvatski čovjek nije se borio za himnu kao nakupinu riječi i nota, nije se borio za zastavu kao šarenu krpu, borio se za ono što himna i zastava predstavljaju - za hrvatski narod, tisućljetnu hrvatsku državotvornu težnju i, naposlijetku, slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu. Danas od toga ne postoji više ništa. Od ponosnog naroda i moćnog kolektiva pred kojim je zastala jugoslavensko-velikosrpska mašinerija i od kojeg je doživjela sraman poraz ostao je samo zbir konzumerizmom obuzetih individua bez nacionalne svijesti, bez istinskog državotvorstva i bez zdravog prohrvatskog promišljanja. Državotvornu težnju zamijenila je želja za lagodnim životom makar to značilo život iznad mogućnosti uz neizostavnu rasprodaju djedovine koju su naši stari teškom mukom stvarali zarađujući sitan novac i obilje žuljeva po domaćoj ravnici, na našem kamenu i sinjemu moru, ali i diljem zemaljske kugle. Umjesto slobodne i nezavisne hrvatske države, one koja brine o svojim građanima i Hrvatima diljem svijeta, dobili smo ovo nešto što uzgaja kastu skorojevića, uhljebljenih, lihvara i izrabljivača, dok se s druge strane optužnica za Ratka Mladića pušta, sad već dobrano preko jednog desetljeća, na kreaciju onima kojima hrvatske žrtve ne znače ništa. Nažalost, očito ne znače ni našoj državi, istoj onoj za koju su pale. Na nama je da to promijenimo!

Dok se Srbiji u "slučaju Mladić" i nema što pretjerano za zamjeriti jer ona provodi dosljednu politiku godinama, čak i desetljećima, našoj se politici ima štošta za nabiti na nos. Hrvatske su žrtve upravo nebrigom naše politike postale drugorazredne, a naša država meta za potkusurivanje. I dok Srbija najavljuje pomoć Mladiću kao svome građaninu iščekujući i prve političke beneficije iskamčene ovom šaradom, dok mu omogućuje posjet kćerkinu grobu u znak zahvalnosti što je pristao biti glumac u ovoj predstavi, Hrvatska se zaista mora crveniti i pred Bogom i pred narodom što je Antu Gotovinu, vojskovođu koji je vojnim pobjedama zaustavio krvavi pir zločinca Mladića, lovila kao psa i opstruirala mu obranu u Haagu. Hrvatska se mora istinski sramiti što general Praljak mora na crnom tržištu nabavljati dokumente za svoju obranu, mora pasti ničice pred Tihomirom Purdom i Veljkom Marićem koje nije znala ili htjela zaštititi. A sve zbog, s jedne strane, dezorijentirane politike jurenja u društvo u kojem nas ne žele i, s druge strane, stvaranja preduvjeta za neku novu budućnost "carstva u kojem caruje drugarstvo". Carstva koje se temelji na porazu pobjednika i pobjedi poraženih i onih koji im drže leđa. Kako porazno po nas...

Gustav Antunović