Najprije je on, gubernator za BiH, Valentin Inzgo, izgovorio u SAD-u 8. svibnja 2011. da je u BiH izrazito zabrinjavajuće stanje i da se BiH suočava s, vjerojatno, najtežom političkom krizom od završetka rata, kako piše u sarajevskom Oslobođenju od gore navedenog datuma, pa je poslije toga, 17. svibnja 2011., ona njoj izrazila zabrinutost za stanje u BiH – američka državna tajnica H. Clinton predstavnici Evropske unije za vanjsku politiku i sigurnost C. Ashton, kako je objavljeno u Novom listu. Međutim, svima troma im je glavni problem što trenutno ne postoji mogućnost napretka za ulazak BiH u EU i NATO.

Bože, kada će sva tri naroda u BiH izraziti zabrinutost sami nad sobom a i zbog toga što predstavnici okupatora BiH ovako govore o svojoj luđačkoj košulji za BiH. Kada će okupatori BiH konačno saznati da je povijest BiH puno kompliciranija nego vicevi o Muji, Fati i Sulji; kada će svoju politiku prema BiH temeljiti na nepobitnoj istini da su Bosna i Hercegovina stoljećima bile sastavni dio države Hrvatske i da su Hrvati u BiH temeljni narod a Rišćani (danas Srbi) i Janjičari (danas Bošnjaci) da su, uglavnom, od Hrvata izvedeni narodi. Zar okupatori hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine ne znaju da je neposredno pred pad BiH pod Turke u njoj živilo oko 87% Hrvata katolika, oko 10% Hrvata kristjana i oko 3,5% Vlaha raskolnika (pravoslavaca) prema saznanjima povjesničara D. Mandića, P. Butorca i A. Ivandije. U to vrijeme ukupan broj stanovnika u BiH, ili Herceg Bosni, svejedno, bio je oko 750 tisuća, kažu spomenuti povjesničari. Znaju li okupatori BiH da bosanski kristjani nisu bili ni bogumili, ni patareni, nego nešto specifično – mješavina stare hrvatske predkršćanske vjere i kršćanstva. Je li im itko rekao da su Hrvati zbog politike, čestih sukoba Rima i Carigrada, ostali bez svoje pokrajine Duklje, danas Crne Gore? A kada je u 16. stoljeću papa zamjenio Julijanski kalendar Gregorijanskim, bilo je logično da je mahom neuki hrvatski puk u Humu, Zahumlju i Travuniji postao pravoslavni i srpski zbog čega danas postoje dvije Hercegovine i dva svjetonazora od iste krvi. Znaju li današnji hrvatski političari da smo mi Hrvati, koji smo živili izvan Bosne, na razne načine pridonijeli da Bosna postane ovakva kakva je danas: šarena u svakom pogledu.

Mi Hrvati izvan Bosne odricali smo se Hrvata iz Bosne i izdavali ih u nekoliko navrata. Neka me se krivo ne shvati, prvi smo napustili našu staru, monoteističku, vjeru i prešli na kršćanstvo, a 1102., priznavajući tuđeg, ugarskog, za svog kralja, odrekli smo se svog samostalnog kraljevstva. Od tog trenutka bosanska banovina se je počela pretvarati u kraljevstvo. Preuzimajući pismo latinicu, mi Hrvati izvan Bosne, zanemarili smo stara hrvatska pisma,  glagoljicu i bosančicu, a popovi glagoljaši su bježali od nas u Bosnu da spase živu glavu. Za književni jezik smo odabrali, mi izvan Bosne,  Vlašku ijekavicu umjesto štokavske ikavice,  najljepšeg hrvatskog govora, kako u 16. stoljeću reče učeni Bartol Kašić. Znanstvenici bi trebali utvrditi koliko je na  bosansko kristjanstvo utjecao i izvanbosanski pristanak Hrvata na papino ukidanje (1330.) biskupa Hrvatske, hrvatskog biskupa nacije, uglavnom kninskog biskupa, kojeg su nam sačuvali kralj Tomislav i biskup Grgur Ninski. Po njemu su Hrvati, u odnosu na druge kršćanske narode, imali više kršćanske samostalnosti, imali su neku vrst autokefalnosti. Grgur Ninski nije prihvatio  ponudu pape iz svog vremena da će ga imenovati biskupom triju biskupija (jedna od tih biskupija je Duvanjska) ako se odrekne titule biskup Hrvatske, koju  nam je papa prije Grgurova vremena dodijelio. A mi današnji Hrvati katolici toliko smo  napredovali, po sporazumu koji smo s papom Vojtilom potpisali, da ne možemo spriječiti imenovanje nijednog hrvatskog biskupa, koji nam nije po volji, ako to papa hoće.

Pa zar nije izdaja Hrvata iz  Bosne i ono što je 1697. napravio vođa zajedničke nam, s Ugarima i Habzburzima, vojske, Eugen Savojski. On je s vojskom prošao kroz Bosnu, došao do Sarajeva, spalio ga i onda se povukao u Slavoniju. Za njim je, zbog straha od Turaka, došlo preko 80 tisuća Hrvata iz Bosne. Od tog dobro isplaniranog postupka vojskovođe Savojskog Hrvati su u Bosni postali treća nacija po broju glava, što su i danas. Današnji okupatori BiH ovo vjerojatno znaju, ali znaju li da je u Carigradu, uz turski jezik, hrvatska štokavska ikavica bila drugi diplomatski govor 260 godina, da su mnogi veliki veziri (22) i sultani bili Hrvati. Najveći sultan, Sulejman Veličanstveni, bio je Hrvat rodom od Stoca, a najveći veliki vezir, Mehmed paša Sokolović, rodom je iz Rvata kraj Zvornika. Okupatorima treba reći da je Bosna šaptom pala 1463. zbog svega navedenog,  Hercegovina skoro 20 godina kasnije (1482.), a Bihać, prva hrvatska metropola, tek 1592. godine. Također im treba naglasiti, njima, pričalicama o pravnoj državi, da je zadnja bosanska kraljica oporučno ostavila 1478. svoje kraljevstvo ondašnjem papi, ako se njezina djeca ne vrate iz turskog ropstva. Zar bi papa Ivan Pavao II. dolazio tek reda radi u Sarajevo i Banja Luku u po život opasnim okolnostima. Siguran sam da je znao za ovu oporuku.

Okupatori BiH vjerojatno znaju da su Hrvati često, nažalost, međusobno ratovali boreći se protiv Turaka, kao na primjer u austrijsko-turskom (1683.-1699.) i mletačko-turskom ratu (Kandijski rat) od 1645. do 1669. godine, i isticali se ratničkim sposobnostima na obje strane. Znam da znaju okupatori BiH, a znaju li politički pismeni Hrvati da su današnje granice BiH određene, uglavnom, tzv. Svištovskim mirom iz 1791. između hrvatskog kralja i austro-ugarskog cara Leopolda II. i sultana Selima III.? Taj mir je pomogao Austriji da, uz pomoć hrvatsko-ugarske vojske, okupira BiH, nakon što joj je to dopušteno na Berlinskom kongresu 1878., i anektira je,  pripoji svom carstvu a ne hrvatskom kraljevstvu, kako je to hrvatski Sabor zahtijevao. A kad je veliko austro-ugarsko carstvo 1918. propalo, londonski politički meštri, uz svesrdnu suradnju tzv. Jugoslavenskog odbora (Meštrović, Supilo, Trumbić…), po velikosrpskoj želji, napravili su i u Versaju 1920. potvrdili prvu a na Jalti 1945. drugu tamnicu naroda, Jugoslaviju.

Ta masonska južnoslavenska tvorevina napravljena je više radi današnjih okupatora BiH, nego radi naroda koji su u njoj služili Srbima. I, normalno, došao joj je kraj, koliko god se trudili zidari Skadra da je spase; pukla je po svim prirodnim i neprirodnim pukotinama. Oni koji nisu mogli spriječiti raspad Jugoslavije, pokušali su joj sačuvati sjeme držeći  zajedno, prisilno, zavađajući ih, sva tri naroda u BiH. U tu zamku čuvanja svog teritorija za drugog uletjeli smo i mi Hrvati zahvaljujući uputama našeg vodstva iz Zagreba. Tako smo se 1. ožujka 1992., zajedno s Janjičarima, referendumom odlučili za jedinstvenu i cjelovitu BiH, premda smo na dan pada Vukovara pod četničku vlast, 18. studenog 1991. osnovali Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu. Rišćani nisu htjeli ni izići na referendum, nego su proglasili tobože državom svoju Krvavicu, koja se i danas proteže kroz Bosnu i Hercegovinu. Naša Zajednica, od 28.08.1993. do 18.03.1994. Republika, ukinuta je Tuđmanovim potpisom na Vašinktkonski sporazum. Kako dokučiti i razumiti taj potez tadašnjeg vođe skoro svih Hrvata na kugli zemaljskoj? Kasniji pokušaj oživljavanja Hrvatske republike Herceg Bosne (2001.), uvođenjem tzv. hrvatske samouprave, bio je pokušaj oživljavanja klinički mrtve ravnopravnosti Hrvata u BiH sa ostala dva naroda.

Naš vođa, dr. Franjo Tuđman, priznao je 7. travnja 1992., u skladu sa zaključkom Sabora RH od 27.03.1992. i prijedlogom Vlade RH od 06.04.1992., Socijalističku republiku Bosnu i Hercegovinu kao suverenu i samostalnu državu; učinio je ono što ni jedan Ugar, kao ni Habzburg, nije učinio – potpisao je da hrvatske zemlje Hercegovina i Bosna nisu sastavnice države Hrvatske. O Bože, spasi nas od nas! Zar je se smjelo priznati, izmišljati samostalnu državu na tlu na kojem takva nikad nije ni bila; pa ni danas. I za vrijeme vladavine kralja Tvrtka, te Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Bosna je bila u vazalnom odnosu prema hrvatsko-ugarskom kraljevstvu. Tko zna pod sve čijim i kakvim pritiscima, nakon priznanja BiH, Franjo Tuđman je potpisao i Sporazum o prijateljstvu i suradnji RBiH i RH,zajedno s Alijom Izetbegovićem, kojim je dogovorena uspostava odnosa na razini ambasada. Nažalost, njihovi potpisi nisu zaustavili rat između Hrvata i Janjičara, nego su ga još više rasplamsali sve do novih, vašinktonskih sporazuma 1. ožujka 1994. (Okvirni sporazum o federaciji BiH i Prethodni sporazum o konfederaciji RH i Federacije BiH), koje su Tuđman i Izetbegović potpisali 18. ožujka 1994. godine. I onda sam se pitao, kao i danas; kome, zašto, koji je glavni smisao bio potpisivanje vašinktonskih sporazuma? Ipak, danas je jasno da je priča o konfederaciji RH i RBiH bila samo maska za pravljenje Federacije BiH. Ispali smo, zajedno sa Tuđmanom, poljitički diljetanti, kako bi on znao reći za neke hrvatske političare. Okvirni sporazum o Federaciji BiH, kojeg su sastavili H. Silajdžić, K. Zubak i M. Granić, na neki način je  priznao i samostalnu srpsku Krvavicu ovim riječima: Odluka o ustavnom ustroju područja RBiH s većinskim srpskim pučanstvom donijet će se tijekom pregovora o mirnom rješenju i na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji. Nakon potpisivanja vašinktonskih sporazuma, Janjičari su se nastavili ponašati po Okvirnom a Hrvati po Prethodnom sporazumu jer Konačni sporazumi Hrvata i Janjičara ni do danas nisu doneseni, pa prema tome nisu ni zaživjeli.

Ipak, nije sve propalo što je u Vašinktonu (01.03.1994.) dogovoreno. Veliku su korist imali i Hrvati i Janjičari od Deklaracije o oživotvorenju sporazuma iz Vašinktona i zajedničkoj obrani od srpske agresije, koja je potpisana 22. srpnja 1995. u Splitu; to je tzv. Splitska deklaracija. Pozivajući se na Sporazum o prijateljstvu i suradnji od 21.07.1992. Tuđman i Izetbegović u Splitskoj deklaraciji kažu: U tom pogledu Republika i Federacija BiH uputile su Republici Hrvatskoj poziv da pruži hitnu vojnu i drugu pomoć u obrani od agresije, posebice u području Bihaća, što je RH prihvatila. Tako je olujno oslobođen najveći dio okupirane RH i spašena od srpskog pokolja Cazinska krajina, te na životu održana Federacija BiH.

Ipak, sve ratne igre,  sva ratna krvoprolića na području bivše nikad više, okončana su tek Dejtonskim sporazumom od 21. studenog 1995. godine. Političke, diplomatske igre nisu zaustavljene i traju sve do danas. Normalno je da traju jer je očito da  glavni cilj Sporazuma u Dejtonu nije bio zaustavljanje rata nego sprečavanje oslobađanja cijele BiH od srpske okupacije i agresije. Svjetski moćnici su sačuvali potpaljivač za novi rat. Zapravo, kada se detaljnije pročita Dejtonski sporazum, može se i ovako protumačiti: Tuđmane, potpiši da to što si napravio nisi smio napraviti, i da Hrvati nemaju pravo ni na RH, a kamo li na RBiH. Zbog toga ćemo vas Hrvate svakodnevno uništavati preko izvedenica od vas, Rišćana i Janjičara, i preko našeg londonskog, briselskog i haškog nadzorom..

Nakon što sam saznao što je se u Dejtonu dogodilo i u Parizu 14.12.1995. potvrdilo, objavio sam krajem prosinca 1995. u Hrvatskom mjesečnom glasilu Tomislav, kojeg sam bio glavni i odgovorni urednik, tekst jednog Francuza, velikog hrvatskog prijatelja, Cristofa Dolboa, pod naslovom: Dejton ili Canosa. Naime, kontraverzni njemački car Henrik IV. potpisao je u mjestu Canosa za sebe ponižavajući sporazum 1077. s papom Grgurom VII. U takvu vrst sporazuma, za Hrvate, spada i Dejtonski. Znači, nismo mi iz Tomislava postali naknadno pametni, nego smo odmah prozreli nakanu Dejtona. Nije lako bilo tada taj tekst objaviti. Oni koji su nas tada smatrali hrvatskim hereticima, neka sada kleknu kraj mramornog, nadgrobnog Tuđmanova trokuta i upitaju ga – kako i šta dalje? Više nego žalosno je što je međunarodna masonska banda predala srpsku Krvavicu (50% Bosne i Hercegovine) samo Srbima na upravljanje, umjesto da ih je najoštrije kaznila; uvredljivo je  što je ovlastila zločinca Slobodana Miloševića da u ime predstavnika Krvavice potpiše Dejtonski sporazum, te što je Hrvate, kroz Federaciju BiH, stavila pod patronat Janjičara. Aktivisti Jedinstvene svjetske vlade ponizili su sva tri naroda Dejtonskim sporazumom proglasivši ih entitetima (lat.: ens, entis f. = biće), bićima, umjesto narodima. U tom sramotnom Sporazumu Savezna republika Jugoslavija (Milošević) i RBiH (Izetbegović) su obećale da će jedna drugu priznati, što, koliko mi je poznato, od strane Srbije nije nikada učinjeno.

Nakon svih spomenutih zgoda i nezgoda u Herceg Bosni, i danas bi i Rišćani i Janjičari raskomadali ostatke ostataka države Hrvatske – Rišćani u pravcu Karlovac-Karlobag-Virovitica, a Janjičari pravcem Karlovac-Bihać-Rijeka – umjesto da se zajedno s Hrvatima oslobode okupatora, odnosno njihovih triju okupacionih zona. Još 1995. objavio sam u Tomislavu, zahvaljujući jednom Hrvatu iz dijaspore, koji dio BiH je pod američkom, koji pod engleskom, a koji pod francuskom okupacionom kontrolom.  Svima okupatorima BiH zajednička je želja dokopati se, koliko god je moguće, bogatstava bosanskohercegovačkih rudnika, šuma, velikih količina nalazišta nafte, pričiste vode… Po BiH su bušili, gdje su god htjeli 18 godina, najprije Amerikanci, pa 10 godina Englezi, a u zadnje vrijeme i Rusi. Jadna Bosna, Hercegovina, a i Hrvatska. Kao da je RH poligon za vježbanje nemorala, a RBiH i odlagalište otpada. Takvom stanju više su pridonijeli domaći izdajnici nego strani neprijatelji. U RH se je pojavilo jedno u povijesti Hrvata nezapamćeno zlo (Sanader), a ne bi me iznenadilo da se ustanovi da u BiH postoje  barem dva takva zla. Bojim se dok se hrvatski predstavnici u vlasti BiH osviste, preostalom dijelu hrvatskog naroda će se zanesvistiti.

Još 1991. sam u spomenutom Tomislavu napisao, ne znajući što svjetski moćnici misle o BiH: Manje od Banovine, ravno izdaji. Danas, kada znam da je na njihovu skupu u Kopenhagenu 1989., na kojem su bili Franjo Tuđman i Zdravko Tomac, na kocku bila stavljena ne samo Jugoslavija nego i BiH, još mi je teže što nemamo granice države Hrvatske slične granicama Banovine iz 1939. Uvjeren sam da je se htjelo, kada je se  vojno moglo, da bi danas imali Banovinu ali i preostali dio BiH konfederalno povezan s Hrvatskom. Pokojnom svom prijatelju, Dubravku Horvatiću, enciklopedijski obrazovanom Hrvatu, autoru imena HDZ-a, Tuđmanovu kućnom prijatelju, često sam  znao prigovoriti: Da si ga ti barem još jednom proveo kroz Bosnu, Hrvatska bi bila šira. Naime, Horvatić mi je pričao da je Tuđman, koliko je njemu poznato, bio u Bosni do 1990.  samo jedanput, i to s njim u društvu.

A za to što sam u sebi, donekle, pristao i na ovakav izgled Hrvatske i BiH, zaslužan je moj pokojni otac Ivo, koji mi je u jesen 1994. rekao: Napravite je kolik Titina, samo nek je ima. A kad sam ja rekao: Šta će onda biti s njezinim (države Hrvatske) rodnim mjestom, Duvanjskim poljem, otac mi je odgovorio: Neka joj rodno misto ostane izvan Nje, samo nek je ima.

I, evo, imamo je danas, kakvu takvu državu Hrvatsku, ali BiH u granicama spomenutog Svištovskog mira, svačiju i ničiju, ali najmanje hrvatsku. I šta sada, kako sada, kako izvući najbolju konkluziju iz svih nabrojanih premisa, kako ostvariti ono što je realno, moguće? Zbog rata svih protiv svih u BiH još nije moguće zajednički boriti se ( sva tri naroda) protiv okupatora tla, kruha i duha, ali je to jedini izlaz iz luđačke košulje. Ta borba mora biti u suvezluku s prirodnim saveznicima, današnjom RH, i svemogućim Bogom. Srbijanski memorandumi su velikosrpsko zlo i nikad ostvarivi planovi – utopija. Uvjeren sam da će se utopiti svatko tko ne radi na zajedništvu krvno srodnih naroda u BiH i na barem konfederalnoj povezanosti današnje RBiH i RH. Vlast u BiH najlakše može profunkcionirati ako sva tri naroda budu zastupljena paritetno na državnoj razini, a na općinskoj i županijskoj proporcionalno, prema broju stanovnika prije ovog zadnjeg (nadam se) nesretnog rata. Moje je mišljenje: niti Hrvatska može bez BiH, niti BiH može bez Hrvatske; a ako su zajedno, bez Evrope mogu obje. Osuđeni smo na zajedništvo sa svim svojim različitostima, ali bez Krvavice – srpsko nikad ništa nalik državi nije bilo s ovu stranu Drine, niti smije, niti može biti. Dakle, ne u Balkaniju, ne u Euniju, nego u konfederaciju RH i RBiH sa sjedištem u oba Broda. Ne jedinstvo nego zajedništvo rodnih i srodnih različitosti; bolje danas nego sutra ako želimo opstati i ovdje ostati.

Marko Matić