Pregovori s Europskom unijom iza leđa Hrvatskoga sabora i hrvatskoga naroda, iza leđa svih relevantnih hrvatskih ustanova te iza leđa hrvatskih političkih stranaka, čak i onih parlamentarnih stranaka (koje više ne predstavljaju niti jednu polovicu građana koji su za njih glasovali 25. studenog 2007. godine), pretvorili su se u sramotu hrvatskoga institucionalnog života. Samo troje ljudi u Hrvatskoj, Vesna Pusić, Ivo Josipović (odnosno on kao glasonoša Jože Manolića, Budimira Lončara i Stipe Mesića) i Jadranka Kosor, donose odluke i zaključuju dogovore.

Iako je to veoma upitno još i danas kad smo već zakoračili u mjesec lipanj, možda, možda Hrvatska s Unijom potpiše pristupni ugovor u narednih 145 dana, nakon teških koncesija koje je spomenuta trojka uradila prosrpskom lobiju u Bruxellesu. Nakon tih koncesija, Hrvatska ne će biti ravnopravna članica čak ni u usporedbi s nekim veoma loše plasiranim državama u Uniji, a niti će članstvo u zajednici biti neka prepreka za bacanje naše države u “zapadni Balkan”.

Prema predviđanjima stranih vjerodostojnih diplomata, Republika Hrvatska u nikojem slučaju ne će postići ''puno'' članstvo prije 2014. godine. Prije toga, ali i poslije toga, situacija i status naše države bit će - zbog tih ustupaka - krajnje nepovoljan zbog dviju činjenica koje će određivati cijelo naše postojanje: zbog sramotnog i upravljajućeg nadzora stranaca nad cijelim radom države (''monitoringom'') i zbog pravosudnoga, zakonskog, carinskog, monetarnog i inog povezivanja Hrvatske sa Srbijom i Crnom Gorom. Bit će to onaj najavljivani “zapadni Balkan”, jer će Bruxelles prihvatiti hrvatsko drugorazredno članstvo na svojoj periferiji, uz istodobno hrvatsko članstvo u navodno ''labavoj'' zajednici s Beogradom. Europska unija kad je odbacila kršćanstvo, prihvatila je falsifikate kao dio svoje ideologije.

Posavina odlazi u Euroazijsku uniju?

Nakon mnogobrojnih informacija o stvaranju Euroazijske unije od strane Moskve, postavilo se je i pitanje sudbine današnje Republike srpske, entiteta koji formalno sada sačinjava državu Bosnu i Hercegovinu. Najavljuje se u Moskvi da bi nova multinacionalna konfederacija trebala možda se mogla osnovati već 2012., a prve zemlje koje bi sklopile taj gospodarski i vojno-politički savez s Rusijom bile bi njezine saveznice na Kavkazu i Bjelorusija.

Već sada Rusija, Kazahstan i Bjelorusija imaju svoju trgovačku uniju. Uslijedio bi zatim savez s Ukrajinom - ukoliko se tamo nastavi sadašnji proces vraćanja u sovjetsko doba -, a kasnije i priključenje Srbije. Igor Ivanović Šuvalov, drugi čovjek u vladi Vladimira Putina, potkraj travnja 2011. potvrdio je da projekt ''ide prema ostvarenju'', te je ponovio da će se Srbija svakako pridružiti,  nadodavši da bi i druge ''istočne regije'' bivše Jugoslavije mogle naći svoje mjesto u toj zajednici.

Zbivanja su dosegla toliki zamah da su novinari u Sarajevu pitali nakon toga Nevenku Savić, direktoricu ureda za Europske integracije u vladi Bosne i Hercegovine, što će se dogoditi odluče li vlasti Republike srpske ući u novu rusku uniju. ''Kako stvari stoje danas, ne znam može li jedan dio BiH ući u neku drugu konfederaciju, ali vidjet ćemo kakav će biti pravni položaj Srpske idućih godina'', rekla je gospođa Savić. Proces odcjepljenja RS-a i integracije sa Srbijom je već toliko napredovao, da bi mutne igre u EU-u, agresivna dinamičnost Beograda, te odsutnost Republike Hrvatske, mogle dovesti do toga da Hrvatska Posavina i sve zemlje koje sačinjavaju RS, završe u Euroazijskoj uniji. Kakvu vezu to ima s Europskom unijom?

Zaista se u Bosni i Hercegovini stvara kaos, pomutnja, a pomutnja vodi u paralizu ili u nepromišljene skokove. Možda upravo u ratne scenarije, u kojima Hrvati mogu veoma loše proći: oslabljeni su, osiromašeni, razvlašteni, a činjenica dodatne težine jest da u Hrvatskoj ne postoji hrvatska vlast koja bi ispunila svoje ustavne i washingtonske te daytonske obveze. Štoviše, ne brinu niti o sigurnosti i obrani same Republike Hrvatske.
Što je s hrvatskim saveznicima?

Još pred četiri mjeseca, situacija Republike Hrvatske nije bila tako loša na međunarodnome planu kao što je to ona danas. U Bruxellesu i Strasbourgu (gradu gdje zasjeda Europski parlament), nije bilo početkom 2011. naznaka o nekom sveobuhvatnom nadzoru nad Hrvatskom niti su se tajno usklađivala Poglavlja u smislu da se našu državu podredi savezu s balkanskim državama.
Prema nekim stranim izvorima, analiza skandaloznog poslovanja Ive Sanadera i njegovoga (danas Kosoričinog) HDZ-a, umrtvila je mnoge simpatije i prijateljstva prema Hrvatskoj.

U ''Europskoj  pučkoj stranci'' bilo je čak govora o isključenju stranke, koja je bila ponos europskoga demokršćanskog ambijenta, sve do razotkrivanja ogromne prijevare koju je bivši predsjednik stranke i Vlade počinio. I to bez otpora u svom vodstvu. Istodobno, sustavni rad Mesića i Pantovčaka na blaćenju Domovinskog rata, doveo je do toga da se mnogi europski političari i novinari danas  ne usude iznijeti stavove potpore Hrvatskoj. Postoje čak i neke dvojbe o tome kakva su danas očekivanjima u samome Vatikanu  glede današnje Hrvatske, gdje korumpirani elementi i okorjeli marksisti kroje budućnost.

Što se Sjedinjenih Američkih Država tiče, utjecaj Washingtona na EU je mnogo manji nego bi zdravom razvoju ''euroatlantskih integracija'' trebalo. To su pokazali i uzaludni američki napori glede pravednosti Haaškoga tribunala u slučaju hrvatskih generala. Floskule koje je širio jedan od odvjetnika generala Gotovine o veoma jakom utjecaju SAD-a (i o njegovome osobnom utjecaju), pale su u vodu kad je objavljena okrutna presuda 15. travnja 2011. Ako tamo gdje je vojna materija bila dominantna, Amerika nije mogla nametnuti istinu o činjenicama, zašto bi mogla bolje djelovati na eurobirokraciju? Osim toga, ako hrvatsko državno vodstvo u cijelosti, radi to što radi, kako i zašto bi prijatelji hrvatskoga naroda trebali boriti se za pravedni ishod  u otvorenim pitanjima koji nas brinu?

O istini, samo uporno riječju i djelom

Godine 1928., nakon ubojstva Stjepana Radića u beogradskoj skupštini, kralj Aleksandar je uvjeravao strane veleposlanike da su ''Hrvati pacifisti i zato nisu ni opasni. Nema opasnosti da bi oni proglasili svoju nezavisnost''. Očito, s tim istim kriterijem Milošević, Šešelj, Karadžić, Kadijević i Mladić pokrenuli su operacije istrjebljenja Hrvata 1990. I s tim istim kriterijem i danas, vlast, koju su nam podmetnuli u Zagrebu, kao i druge četničke i revanšističke organizacije, očekuju da Hrvati - kao pasivizirani narod - ne će znati snaći se u političkoj igri korupcionista i lažova prigodom idućih parlamentarnih izbora.

Ipak, možda će se prevariti. Stvaraju se u Hrvatskoj i ujedinjuju se nove političke snage, a u narodu se širi spoznaja da je strašno ponižavanje koje doživljavamo u Bruxellesu, isto kao i naglo zaoštravanje sukoba u Bosni i Hercegovini, predigra za naše odstranjenje od Zapadne Europe, naše guranje u balkansko-azijski kotao i naše brisanje s lica zemlje. Zar je zamislivo da narod ne će pružiti demokratski otpor tom novom nasilju? Hoće, pružat će taj otpor, usprkos otežanim prilikama jer smo izgubili mnoge strane prijatelje i zanos mnogih mladih ljudi koji su prepušteni režimskom nasilju.

Domagoj Ante Petrić