Okršaj između napredne manjine i nazadne većine u Splitu završio je neodlučeno. Naprednjaci su paradirali ponosno jer vole zadnjicu, nazadnjaci su ih torpedirali svim i svačim jer se zadnjice groze. Ante Tomić se deklarirao kao homić ( A. Tomić: Hrvatsko redarstvo valjano je obranilo nas hrvatske pedere, Jutarnji list, 12. lipnja 2011.). Velik je to napredak za dečka iz Prološca. Najglasniji od tih ''hrvatskih pedera'' bili su izvjesni Lazar Pavlović iz Beograda i Zdravko Cimbaljević iz Titograda. Najteže je ipak bilo policiji koja se suočila s bijesnom svjetinom sprijeda i s ekipom specifičnih preferencija straga. Nakon sve te gungule unisoni zaključak naših medija bio je da je Split izgubio obraz. I sačuvao stražnjicu, dometnuli bi konzervativci. Kojih, kao što je i red, u medijima nema.

Ali, iskreno, ne da mi se pisati o ovoj ''prevažnoj temi''.  Jer je nevažna. Hrvatska javnost i politika općenito se u posljednje vrijeme bavi nevažnim temama, dok je briga o vitalnim pitanjima zajednice prepuštena Bruxellesu i Washingtonu. Tako smo, ne trepnuvši okom, pristali trajno se obvezati na proizvodnju samo 60% od redovite potrošnje mlijeka, ostatak ćemo uvoziti. Prihvatili smo i ''haško nasljeđe'' koje, po procjenama nekih upućenih ljudi, predviđa 17 000 novih optužnica. Kako će to destruktivno djelovati na zajednicu, ne treba ni obrazlagati.  ''Savezu za Europu'', sastavljenom od svih parlamentarnih stranaka, izuzevši HSP-ovo predizborno  vrludanje u posljednje vrijeme, suprotstavlja se nekoliko izvanparlamentarnih takozvanih desnih grupacija, koje EU pak vole još i više od HDZ-a i SDP-a, samo ''uspravno''. Neću reći da ''uspravnost'' u ljubavi nije važna, ali nije predviđena za našu ulogu u tom odnosu.

Narodu koji je svoju sudbinu prepustio providnosti i dobroti međunarodne pravde i ne preostaje ništa drugo nego se baviti nevažnim, mahom nametnutim stvarima. Tako se mediji i političari bave pitanjem pobačaja, pitanjem zaštite manjina, pitanjem nepoćudnih kapa, pitanjem korupcije, pitanjem medijskih sloboda itd. Karte su u takvim nadmetanjima unaprijed podijeljene i obilježene tako da je svako nadmetanje zapravo fingirano, a ishodi se unaprijed znaju. ''Negacijska skupina'' puno galami, baci po koji kamen, pribjegava ''govoru mržnje'', dok ''afirmacijska skupina'' gordo korača naprijed. U svijetlu budućnost. Obasjanu mutnim sjajem lampe u Krležinoj ''balkanskoj krčmi''. Do nekog novog gašenja iste. Kao promatrač, osjećam se blesavo. Nit mi se korača pod zastavom duginih boja, nit mi se koga gađa kamenjem, nit mi se čini da me se sve to uopće tiče. A, opet, tiče me se. Volio bih da se onih deset tisuća Splićana tako spontano skupilo kad ono bješe skup podrške osuđenim generalima. A nije. Važnije im je očito to tko gdje stavlja ono o čemu odrastao čovjek javno ne raspravlja nego sudbina zemlje.   A sudbina osuđenih generala jest sudbina zemlje ma koliko se kreatori javnog mnijenja trudili objasniti da nije. Volio bih, kad smo već kod toga, i da su predstavnici LGBT- zajednice prava za koja misle da im pripadaju tražili pod hrvatskom zastavom ne vrijeđajući Thompsona ni Papu, jer oni im nisu ništa krivi, ali to je ipak sporedno u ovom trenutku. Kao i priča o pobačaju ili borba protiv korupcije! Ne što bi te stvari bile sporedne same po sebi, nego stoga što smo pristali da ta pitanja budu prepuštena ''monitoringu'', a iz njega će proistjecati tempo i narav cjelokupnog djelovanja po tim pitanjima. Međutim, ono što je ostalo u ingerenciji nas ''domorodaca'', barem  kao pojedinaca ako ne zajednice, jest takozvani ''zdrav razum''. Barem njega bi razumno bilo sačuvati. Zbog toga je i nastao ovaj tekst, a ne zbog toga što je neki klipan etičaru Kukoču razbio glavu. Usput budi rečeno: ''Di 'š kamenom na etiku, nazadnjače!?''

Dakle, što htjedoh reći. Uobičajio se kod nas ''argument iz stoljeća'' koji vrijeđa zdrav razum. Tako jedni nariču kako im nije jasno da se Splićani na pragu 21. stoljeća ponašaju tako primitivno. Na jednom forumu izvjesna ''Koka 36'' doslovce veli: Gle u 21 stolječu vjerovati u bezgrešno začeče, da su ljudi nastali od Adama i Eve (koji su imali samo 2 sina), da če svi mrtvi uskrsnuti, vjerovati u anđele i slične nebuloze može po meni samo neko s problematičnim kvocijentom iteligencije. Ostavimo li po strani ''stolječe'', ''če'' i ''iteligenciju'', ostaje neoprostiva glupost rasuđivanja. Prvo, u 21. stoljeću bezgrešno začeće, to jest začeće bez snošaja, rutinski je postupak. Drugo, Biblija ne uči da su ljudi nastali od Adama i Eve nego da ih je stvorio Bog. Treće, prosvjetiteljska utopijska priča o nepokolebljivom, ireverzibilnom napredovanju čovječanstva kroz povijest prema nekom vidu zemaljskog raja odavno je dezavuirana i predstavlja, mjereno upravo aršinom naprednjaka, svojevrsni anakronizam. Zato su mi svi koji se pozivaju na ''21. stoljeće'' kao argument zabludjele ovčice na ''smetlištu povijesti''. Prave ''konzerve'', rekli bi naprednjaci. A što se primitivizma tiče, neće ga manjkati ni u ovom stoljeću kao ni u bilo kojem od minulih stoljeća.

Damir Pešorda