Je li unutarnja korupcija već tako nagrizla  Hrvatsku da se, i bez neposredne tuđinske agresije na hrvatsko državno ozemlje, šaptom sama od sebe urušava narodna sloboda i suverenost? Jesu li, dakle, „pojedinačni interesi ovladali snagama i sposobnostima koje su prije služile cjelini“  (G.W.F.Hegel) u tolikoj mjeri da je nutarnja korumpiranost pojela substancu Duha naroda, odnosno,  je li ovaj narod sveukupno doveden u takvo stanje koje, „po nekom općem pravilu,  traži stranu silu koja isključuje narod od obavljanja svoje suverenosti i oduzimlje mu prvenstvo“? Sudeći po vanjskim zbivanjima u društvu i državi, po dinamici udaljavanja neotporna naroda od slobode i od blagostanja koju ostvaruje vladalačka formacija zvana „trećesiječanjski režim“ („demokratski“ dovedena, i od neprijatelja hrvatstva specijalno za to obučena,  na vlast u godini velikoga jubileja kršćanstva, dvijetisućoj, a nutarnjom svojom vladateljskom logikom i ćelijsko-organizacijskom logistikom čvrsto povezana s onom ideologijom i praksom što je u pokoljnosti i pokornosti držala Hrvate  od 1945. do 1990., osim za vrijeme onih pet-šest godina nacionalnopreporodnoga Hrvatskoga proljeća)  i po lakoći s kojom ona, samoizkorijenjena iz religije na kojoj se temelji egzistencija naroda, već jedanaest godina izvodi radove na desuverenizacije hrvatske nacije, stavljene pred nož simbolične egzekucije ili glavosijeka pod „vješalima srama“, moglo bi se tek reći da je elementalna korupcija ubila (bez)brojne duše, unakazila mnogima lica.

Svojevrstni ubijači veličanstvene Oluje bili su pljačkaši-guje u materinskomu krilu Croatiae, a sve to kao da je već davno proročki vidio Ante Starčević i riječju je svojom posvećenom svoje spoznaje o živoj zloj i neprijateljskoj sili u krilu narodnomu viknuo u uši nacije, koja nije poslušala Otca Domovine, a  ona u stanju u kakvomu sada jest, sve slabije čuje tu univerzalnu, a tako samosvojnu, pjesmu ljubavi, pjesmu Slobode  koja je sami život i najviši smisao onoga što jest svaki čovjek jezika i knjižtva hrvatskoga desetstoljetnoga. Hoće li ratzingerovska Papina pobudnica o savjesti, istini, odgovornosti, o božanskoj okomici,  potaknuti svu hrvatsku inteligenciju, onu koja bivstvuje u biću naroda,  na rad za slobodu, dakle za ljudstvo i za naciju koja se hrve sa silama zloga, s krvnim neprijateljima suverene Hrvatske? Hoće li se probuditi uspavane savjesti? Dani i godine koji su pred nama donijet će odgovore na ova pitanja, povoljne, ako je živa Riječ pala na plodno tlo, nepovoljne ako se u biću narodnomu nije primila poruka ljubavi, poruka slobode.

Gerschom Scholem je napisao: „Narod Izraela okrutno je trpio od ruku svih naroda Europe.“ (G. Scholem, „Židovi i Nijemici“, Lettre Internationale, god.I., broj 1., Zagreb, proljeće 1991.)  Trpio je, nažalost, i u okupiranoj i ratnoj i među trima nacističko-fašističkim državama podijeljenoj „vazalnoj državi Hrvatskoj“ (F.Tuđman), i od nekih zlih ruku „hrvatskih“ stavljenih u bogolomnu službu interesa tuđinskih i okupatorskih, zbog čega svi do danas ispaštamo, iako su „Hrvati svi ustali protiv fašista (99%) i organizirali oružani ustanak“ (Vjekoslav Kaleb). Samo, kada će netko, poput Scholema, napisati da je i narod Hrvatske okrutno trpio od ruku nekoliko naroda Europe, a najviše od „naroda srpskoga“ i srpskih jugodiktatura, u stoljeću dvadesetomu, i kada će  ta, najstrože zabranjena i pod vrhunski nadzor stavljena, istina o izvedenomu srpskomu zločinačkomu pothvatu istrage tojest istrjebljenja  Hrvata biti oslobođena i kada će ona, skupa s jazovkarsko-hudojamskim Bleiburgom, democidom polumilijunskih razmjera, dobiti pravo javnosti i u Hrvatskoj i u svijetu, biti uvrštena  u udžbenike povijesti, kao i puna i izvorna istina o Jasenovcu, o Domovinskom ratu?! Jedan od ključeva odgovora jest  u slobodi i samosvijesti naroda i  osposobljenosti intelektualaca da konačnu izađu iz akademske sterilnosti, progovorivši jezikom istine i vjerodostojnih činjenica, oslobođeni od nametnutoga, „politički ispravnoga“ i od rada savjesti ispranoga, govora prikrivanja istine o monstruoznim zločinima nad živim organizmom domovine.

Hrvatski su pjesnici i književnici, i pod onim croatocidnim  serbodiktaturama, neustrašivo služili živoj riječi svoga naroda kao svojoj slobodi i smislu vlastita postojanja i u tome su smislu, primjerice, održali 17. XI. 1987. svoj plenum u obranu hrvatskoga jezika, tojest hrvatskoga naroda, i suprotstavili se strahovladajućoj Udbo-Partiji i  državi „Srboslaviji“. A kako se, u tome okupacijskomu razdoblju, ponašao jedan drugi, tvrdo komunjarski formirani  (i danas aktivistički  veoma raspoloženi i odlično u vladajućim strukturama raspoređeni) dio  pisaca i intelektualaca, veoma je dojmljivo opisao, u svojoj Zvjezdanoj kugi , Vlado Gotovac: „U mnogim zemljama pisci jedan drugoga štite pred progonima, a u nas jedan drugoga privode krvniku! Na tom putu nastoje svim sredstvima žrtve pretvoriti u prljavu, glupu, mračnu nakazu, u dronjak, tako da umjesto patetike smrti ostane tek smrad klanja.“ (str- 77.); „Intelektualci su najgori goniči. Njihova ljubav prema proletarijatu pretvara se u demonsko samoporicanje, koje im pruža osjeća nevinosti i pravo na bezobzirnost.“ (str. 78.)

I mene je jedan agitatorski intelektualac, dojavnik-književnik i ovdašnji društveni faktotum pod zaštitom šefa države, skupa sa svojom škvadrom, htio privesti krvniku, a kada sam se tomu odupro, s osloncem na istinu i na pravnu državu, oni su se sami pretvorili u kolektivnoga goniča i „krvnika“ nad mojim imenom, nad mojim životom.  A elementalna korumpiranost, što je to? Šutnja o zločinu i o zločincima, šutnja o svim nevinim žrtvama, o klevetničkim „fašizatorima“ Hrvatske, o krvnicima među nama i o onima koji „krvnike“ slave i reklamiraju, koji im plješću, poput  italopisca i italo-jugokomunista što, makar 80- godišnjak, dojuri iz svoje Campanije a sve do „Zagabrije“ kako bi na skupu hrvatskih književnika  popularizirao stvar svoga kompartijaškoga druga, spomenutoga krvnik-pamfletista, koji, „braneći i zagovarajući velikosrpska četnička stajališta“, ovih dana po talijanskim novinama pretiskava svoju protuhrvatsku  hajkačku tjeralicu  protiv hrvatskih književnika, difamatorski  kriminalni članak, koji je u cijelosti potalijančio: Giacomo Scotti, a na štetu „svakog pobožnog naroda pod nebom“.

Mile Pešorda

(kolumna „Eurogledi“, Hrvatsko slovo br. 843., Zg., petak, 17. lipnja.2011. )