Na istoku Europe na pomolu je jedan događaj o kojem bi se – ako se doista dogodi – jednoga dana mogli pisati udžbenici povijesti. Ako se uistinu postavi ta nova skretnica, onda će ona stajati u istom redu s Europskom zajednicom za ugljen i čelik koja je osnovana godine 1952., između ostalog i radi ukidanja carinskih zapreka. Ona je postala temeljem Europske zajednice, a kasnije Europske unije. Zajednica o kojoj se govori danas na ruskom se naziva "tamoženij sojuz", a znači carinska unija.

No ovoga puta nisu u igri samo ugljen i čelik, već mnogo više. Riječ je o Uniji, koju Rusija namjerava osnovati s Ukrajinom, Bjelorusijom i Kazahstanom, što znači da bi u tom savezu bile udružene tri četvrtine populacije bivšeg Sovjetskog Saveza. A govori se i o daljnjim ujedinjenjima. Možda u smjeru novog Sovjetskog Saveza?

Dva lagana utega u tom savezu, Bjelorusija i Kazahstan, već su načelno rekli „da". Prošle godine uvedena je carinska unija, ukinute su određene unutarnje zapreke, a vanjske carine su prilagođene – barem ruskom standardu.

Samo Ukrajina, koja se može smatrati težim utegom, relativno ignorira Moskvu. S razlogom: Ukrajina je čak i s proruskim predsjednikom Viktorom Janukovičem proglasila europske integracije svojim prioritetom. Vlada u Kijevu pregovora s Europskom unijom o sporazumu o slobodnoj trgovini, a također je pristupila i Svjetskoj trgovinskoj organizaciji.

Upravo zbog toga stanje postaje napeto. Vladimir Putin zna što je na kocki. U svibnju je izjavio: „Zajednička carinska unija značajno će promijeniti geopolitiku cijelog euroazijskog prostora".

Prilikom svog posjeta Kijevu podastro je brojke koje su trebale pokazati da bi Ukrajina mogla ostvariti dva posto veći gospodarski rast, ako bi se priklonila njegovu projektu. No jasno je da mrkve nema bez batine: ako Ukrajina ne popusti, Rusija će ponovno biti primorana povisiti svoje carinske zapreke. Predsjednik Medvedev u međuvremenu je postao nestrpljiv i pozvao Ukrajinu da se konačno odluči.

Vlak se kreće, a skretnica je na vidiku: Kamo sada – u smjeru Rusije ili Europe? Pritisak raste iz tjedna u tjedan. Svako toliko Carinska unija zaprijeti blokadom uvoza ukrajinskih čeličnih cijevi, a zatim se oglasi Pravoslavna crkva, na čelu koje je moskovski patrijarh Kiril I., s pokušajem da odvrati ukrajinsko vodstvo od približavanja stranoj i neprijateljskoj Europskoj uniji. Na kraju tog koncerta slijedi još jedan nastup: onaj Gazproma.

Aleksej Miller, šef ruskog plinskog monopolista, upravo je u Bruxellesu skinuo sve maske poručivši da bi se prijevoz 20 milijardi kubika plina za Europsku uniju vrlo lako mogao preusmjeriti tako da se više ne bi prevozio plinovodom kroz Ukrajinu, već plinovodom kroz Baltičko more. A tim bi korakom Ukrajina ostala bez petine prijevoznih pristojbi, odnosno stotinu milijuna dolara.

Trenutak za priopćenje te mogućnosti vrlo je pomno odabran, s obzirom na to da Ukrajina - koja ionako mora skuplje plaćati plin od primjerice idealnog klijenta kao što je Njemačka - upravo pregovora o snižavanju cijena plina. Gazpromov odgovor glasi: sniženje cijena plina bit će moguće tek nakon što pristupite Carinskoj uniji.

Dvije iluzije

Prvom javnom prijetnjom nestale su dvije iluzije. Prva je iluzija bila da je Rusija naučila pažljivo postupati s manjim susjedima, kao primjerice današnja Njemačka sa svojima, a druga se možda privremeno činila vjerodostojnijom od prve, a to je da Rusija ne će nove plinove koristiti kao sredstva prisile, jer potražnja za plinom jamči pune plinovode desetljećima.

To je ujedno bila mantra graditelja Baltičkog plinovoda koju je ponavljao i sam Gerhard Schröder, donedavni kandidat za vodeći položaj u Nadzornom odboru Gazproma.No, sada je stanje posve drukčije. Sada smo suočeni s prijetnjama koje graniče s iznudom.

Schröderov bivši zamjenik Joschka Fischer, koji je i sam radio kao savjetnik u plinskim tvrtkama, predvidio je ovakav razvoj još prije godinu dana. On je tada upozoravao: „Kada se plinske isporuke budu koristile za pritisak na Ukrajinu kako bi se više vezala za Rusiju, to Europa ne smije prihvatiti".

Tu nije u igri samo plin. Rusiji bi takvim vezivanjem bio omogućen pristup strateškoj infrastrukturi Ukrajine, ali i Bjelorusije, dakle neposrednih susjeda Europske unije. Upravo u ovom trenutku Chaterine Ashton bi trebala biti vrlo budna. Europska povjerenica za vanjsku politiku u svom uredu ima osobe nadležne za Koreju i Šri Lanku, ali ne i za istočno susjedstvo.

Ruske kolonije

A Bruxelles prvi mora znati koji su interesi Europe. Interes Europe svakako bi morala biti trajna stabilnost susjedstva; drugim riječima: jačanje demokracije i tržišnog gospodarstva. Prvi preduvjet za to je da susjedne države – u prvom redu Ukrajina, Bjelorusija i Moldavija – očuvaju svoju neovisnost i svoj manevarski prostor. Te neovisne države s manjkavim sustavima jednog bi se dana, kada zapuše vjetar promjene, mogle promjeniti. Trenutno je za to dobar primjer Moldavija.

Vazalske države, koje je Rusija učinila svojim polukolonijama, to više ne mogu postići.

Ipak, nitko ne može zamjeriti moskovskoj vladi što teži stvaranju kolonija. Jer samo ako u susjedstvu vlada siromaštvo i nestabilnost, Putinova upravljana demokracija može biti sila. Osim toga, samo bi loše gospodarsko stanje moglo potaknuti susjede da udjele u strateškim poduzećima ustupe ruskim oligarsima i plinskom monopolistu Gazpromu.

No Njemačka i Europska unija imaju drugi interes, a to je održati magnetsko djelovanje europskog modela koji je od Estonije pa sve do Bugarske bio iznimno uspješan.

Pa čak i ako će je revolucije u Arapskom svijetu stajati 14 milijardi eura, Europska unija mora biti svjesna da su zemlje istočne Europe, za razliku od Libije, moguće kandidatkinje za članstvo, i da kao takve moraju uživati bolji postupak.

To bi trebao znati glavni pregovarač Europske unije Philippe Cuisson kada važe interese agrarnog lobija svoje domovine Francuske i onog ukrajinskog.

Idući ponedjeljak u Kijevu će se pregovarati o slobodnoj trgovinskoj zoni s Europskom unijom. EU će tada morati pokazati što joj je važnije: uvozna kvota za ukrajinske žitarice ili europska budućnost za cijelu regiju.

Gerhard Gnauck / Die Welt