Hrvatsko slovo je nedavno objavilo razgovor s Ivanom Aralicom i nekoliko mišljjenja o četnišlvu u
Hrvatskoj što je povod tekstu Ozrena Žamića koji donosimo u nekoliko nastavaka.

Autor nam piše: S time u svezi moram spomenuti da je krajem prošle godine izašla knjiga najvećega otpadnika od domovine u hrvatskoj povijesti, katolčkog raspopa Đure Vilovita, člana stožera Draže Mihailovića, rodom iz rnoga rodnog mjesta 8rela. Knjiga nosi naslov .Picukare·, a izdavač je V.B.Z. d.o.o. iz Zagreba (za izdavača 8oško Zatezalo), i to kao hrvatsko, bosansko i srpsko izdanje(s CIP zapisima). Ne rnogu si objasniti da o tome u "našem· tisku nisam rnogao ništa pročitati. Kao da je sasvim normalno da se 53 godine od smrti jednog četnika u Hrvatskoj objavijuje njegova knjiga. Iako u 86. godini života, nisam rnogao odoljeti da ne napišem ovaj osvrt na tu knjigu, dokazujući da je navedeni autor nije napisao i da je njegovo ime uporabljeno u sasvim druge svrhe. Bez obzira na gnusobe koje tamo pišu o 8relima i njegovim ljudima, to je zapravo prvi korak ili, kako bi se kod nas reklo "punat naprid", u rehabilitaciji četništva u Hrvatskoj.

Imam 86 godina i nikada nisam u Brelima čuo izraz .,picukare". To su, navodno, redovnice koje žive u samostanskim zajednicama služeći Bogu i ljudima. Uglavnom, neudane djevojke.

U ranijim radovima Vilović je neudane žene nazivao „vječnim. djevicama" koje su normalno živjele u svojim obiteljima. Nisu pripadale nikakvim udruženjima i bile su dio sela. Konačno, i sam Vilović imao je jednu takvu u svojoj obitelji koja je, po mome sjećanju, bila dobra, vrijedna i samozatajna žena.

Može se vjerovati da su te žene imale međusobne simpatije koje su proizIazile iz svijesti o zajedničkoj  žalosnoj sudbini. Ali, zar i sam Vilović nije putem svijesti o zajedničkoj ideologiji i političkom opredjeljenju ušao u društvo četnika i masona?!

Neupitni poznavatelj ženske psihe, tajnih želja i potisnutih strasti imao je razumijevanja i za „vječne djevice". Evo jednoga citata iz romana ..Majstor duša“: „ Don Lovro je gledao njihova leđa, stasove... sve ih je još bujno podržavala dinamika mladosti... ovi stasovi sa zatiljcima nisu ni u čemu zaostajali za  trideset stasova najljepših sretnih ljepotica, ali lica... posljedice ospica, tifusa, škrofula, guša … obuze ga tupa bol, ražali se mladi čovjek. Rasplače se cio kor "vječnih djevica".

Tako je pisao Vilović kategorizirajući seoske žene na KATALUCE (vječne djevice), IVAJANE (oronule starice) i ACATE (mlade, dinamične žene). Ovdje moramo upitati što je to s piscem i što mu se dogodilo da je KATALUCE, o kojima je tako sućutno i s razumijevanjem pisao, odjednom pretvorio u surove, zlobne, neoprane, arogantne picukare koje mrze., glođu, potkopavaju. Kako to izgleda evo dva primjera. Prvi iz Trusine kuće koji ima sestru Lucu, picukaru. Ni kapetan na brodu ni pukovnik u vojsci nisu vlast kao što je Luce u kući. Ona govori starome ocu: "Ustani ranije i odvedi sinove u vinograd da te zbog lijenosti Bog ne zamrzi, da ti tučom ne dotuče ljetinu ili te ovako stara ne udari kakvom bolešću." Sinovi Stipe, Pave i Ivan znaju da će starac reći isto što i Luce pa jedan upita za doručak, a Luce zatutnji: „Jeo bi, a? To kao i prase. Ustao pa odmah na korito! Jesi li se prekrstio i pomolio Bogu?“

Križarski blagajnik Smiš zatraži ujutro od sestre Filipe sapuna, a ona će: .“Sapun?

Šlo će ti sapun, jadniče?" Filipa jednakom upornošću  izbjegava sapun kao i slova, i odmah posumnja da sa Smišom nešto nije u redu: "Ti si od onih koji se brinu za čistoću tijela i odijela a ne za čistoću duše“.

Ovo sve nije istina, ali je mašta i zbog toga  bi se za pisca trebalo zabrinuti. S druge, pak strane, možda tu za znanost ima nečega zanimljivoga. Čovječanstvo je iskusilo i matrijarhat i patrijarhat, a Brela, evo, i picukarat. U tom je smislu ova knjiga epohalnoga značenja! Koji to pisac svoje rodno mjesto i njegove ljude prikazuje u najgorem svjetlu?  Tko bi za njih rekao da imaju sitne mozgove? Tko bi za njih rekao da im osmijeh sliči glavi pečenoga jareta na ražnju. Pa ipak, u ovoj ćemo knjizi sve to naći.

Mornari Vice i Bar-Jona, seoski mudraci-ljevičari vode razgovore o tome kako bi jedan od njih preuzeo vodstvo u selu, očekujući revoluciju. l za razliku od ostalih suseljana oni su pametniji za dva  koplja iznad svih! Vice nagovara Bar-Jonu, koji je slučajno, ili po dogovoru bio u zatvoru, da sada može okupiti selo da ide za njim ovim riječima: „Sad si ti netko u selu gdje vrijedi više dan u zatvoru nego decenij u biblioteci. Više kilogram stražnjice u uzama nego kilogram mozga u glavi. Prevažna je stvar stražnjica u seljaka katolika. Sad si ti stradalnik, hrvatski. mučenik! To je hrvatska državnička diploma".

Ali sve to ima svoje zašto. Radi se o simbolu jednog prelijepog mediteranskoga mjesta s kojega treba sastrugati pozlatu i spustiti ga na razinu sela središnje Afrike. Zato su tu ljudi glupi i pijanice, nemogućih žena koje već nekoliko godina nakon udaje postaju mazge koje hodaju gotovo četveronoške, s kožom kao kaštradina, djeca trčeće balege za kojima se viju rojevi muha, sve puno ušiju i buha, pa su, eto, potrebne i vjerske fundamentalistice s glavnim vračem don Antom, protivnikom svakoga napretka, što je i normalno za srednjeafričkoga vrača. l to je okvir unutar kojega se u ovoj knjizi sve zbiva. I hrvatska kultura i hrvatsko gospodarstvo i hrvatska politika! A ona dva lažna i usputno interpolirana mornara, koja tamo apsolutno ne spadaju, su štuk i pitura. Da se Vlasi ne dosjete!

Faktički, te „vječne djevice" bile su u obiteljima zadnje po prioritetu. Seljaci su bili ljudi zdravoga rasuđivanja: djeca su bila budućnost obitelji i njima je pripadalo prvenstvo u svemu. Nakon njih su na redu bili otac i majka kao oni koji najviše privređuju, planiraju budućnost i donose razumne odluke, a tek onda „vječne djevice" koje su imale svoje mjesto za obiteljskim stolom i svoj svagdanji kruh, ali i obvezu da sudjeluju u svim obiteljskim poslovima i postižu, prema svojim snagama,  zadovoljavajući učinak. TI su prioriteti najviše dolazili do izražaja u kriznim vremenima.

Tko se sjeća ratnih vremena i opće gladi, vrlo dobro zna kako je tko u obitelji živio.

Nije slučajno već u biblijskim zakonima posebno naglašena skrb za udovice, medu koje su spadale i neudane djevojke. Ali sve se može izokrenuti, umjesto „in vivo" vjerovati „in vitro !

***

Među breljanskim picukarama, ružnima, neopranima i ušljivima najistaknutija je bila Mare Pilepićeva. Navikao na to da se Vilović koristi imenima i nadimcima ljudi i žena iz Brela, prezimena Pilepić u  Brelima nije bilo. Točno, ali ga je bilo u Splitu. Postojao je kanonik Pilepić koji je s Vilovićem, kojega je dosljedno titulirao na ,,raspop Vilović" ukrstio pera u jednoj dugotrajnoj polemici koja je, eto, u ovoj knjizi čak i romansirana. Barem njezin završetak.

U jednoj seoskoj gužvi pas lutalica Ćoćo poteže i trga suknju Mare Pilepićeve, i što se Mare više opire to suknja brže popušta, puca i pada. Selo gleda donju Marinu suknju „išaranu mnogim premnogim ostacima buha, posušene krvi i još svašta“.

Sjetimo se časkom što je inače pisalo o picukarama "One djeluju po selu kao pikadori na bikovskim arenama: ranjavaju, mrcvare. A prema psu lutalici Ćoći: on je s Bar-Jonom (mornar pod sumnjom da je komunist, O.Ž.) Udri komunistu! U glavu! Na mrtvo ga gada!... Kamenje sve gušće, udari sve gušći a štektanje sve bolnije.

Prsnu prvi mlaz krvi iz pseće glave“..... Eto, to je bila sudbina seoskoga psa lutalice. A sada se vratimo na Maru Pilepićevu. Kao i mnogi drugi preokreti u ovoj knjizi, tako je i sada pas Ćoćo, koji je inače bježao od svakog, navalio na Maru Pilepićevu,ne s namjerom da je ugrize, nego da je svuče do gola. A krvoločne picukare stoje kao ukopane i gledaju. Kao da je u Brelima nestalo kamenja i kolaca puštaju Ćoću da obavi posao do kraja.

Zaista furiozan kraj polemike sa kakonikom Pilepićem: ogoljenje i prezentacija neopranih gaća i još neopranije  stražnjice. Inače, cijela ta slika gnusna je i ogavna, nedostojna jednog od najistaknutijih hrvatskih prozaika tridesetih godina 20. stoljeća.

Slijedi primjer žaložne demencije Đure Vilovića u njegovim najboljim muževnim godinama, vezanom uz način prehrane: „Žene ovoga sela jedu stojeći i na brzinu, a jedu uglavnom zelenu hranu kao i ostali četveronošci, ali s razlikom što je ta ženina zelen obarena, posoljena,poljevena uljem, ali uvijek sa suzdrživom štednjom. P blagdanima jedu kuhano meso u varijaciji: svježe ili suho. Za pečenje znadu samo na papiru i nekad, u ljetnim blagdanima, za pečenje s ražnja. Kolačima nazivaju tvrde, suhe pekarske obrućiće što se odlikuju samo suhom bjelinom." Zar nije Žalosno da je Vilović zaboravio da se othranio na mediteranskoj,  jednoj od najzdravijih kuhinja, ukusnoj zeleni začinjenoj maslinovim uljem, a još je žalosnije da je zaboravio na ,,treštinske“ (tršćanske) kolače koji su se u Dalmaciji masovno trošili, još i u vrijeme kada je Vilović pisao svoje picukare. Oni su se trošili navlastito za umakanje (supanje) u kavu, vino ili prošek. To su bili kolači, a ono što u smislu naziva kontinentalne Hrvatske nazivaju kolačima, u ovim su krajevima zvali .“pašte". Odatle i naziv "pasticceria". Tko je živio prije Drugoga svjetskog rata dobro se sjeća sintagme „idemo na pašte" kao što se danas kaže, “idemo na kavu".

Nakon II svjetskog rata treštinski su kolači nestali iz uporabe, ali je ljude teško uvjeriti da je Vilović napisao knjigu vjerujući da je odhranjen na kulenu i slanini?!

U knjizi koju nam prezent:inju kao posmrče Đura Vilovića rabe se mnoge riječi koje se u njegovim ranijim radovima nisu mogle naći. Riječi koje je Vilović rabio stavljene su izvan zagrade:

- Rabotašnji dan (radni dan)

- Nevo (nevjesto, nevisto)

- Vjerujem u Isusa Hrista (Vjerujem u Isusa Krista)

- Ne uzimaj utašte ime Božje (Ne uzimaj u isprazno/uzalud ime Božje)

- Misu za duše u očistilištu (Misu za duše u čistilištu)

- jugoslavenski nacionalisti ( jugoalaven-ski nacionalisti)

- Prozorče (Prozorčić)

- trkati (trčati)

- organizovano (organizirano)

- Jedva dočekaIa kerove (Jedva dočekala pse)

- brojanica (krunica)

- Vo (VoI)

-krstovi (križevi)

U ,,Bilješci o piscu" na str. 311. piše za Vilovića da je za svećenika zaređen 1913. te je kraće vrijeme bio kapelan u župi Lokva – Rogomica „u Poljičkom dijelu makarskoga Primorja". Možda se varam, ali nikada nisam čuo da su Poljica bila dio Makarskog primorja. Brela su, u pravilu bila zadoje mjesto Makarskog primorja prema teritoriju omiške općine, odnosno prvo mjesto makarskoga Primorja prema istoku. Doduše, bilo je obrnutih slučajeva, da su Brela, kraće vrijeme, pripadala omiškoj općini ali obrnuto nikada.

Na str. 167. nesretna majka picukare Luce obećaje da će se za spasenje izgubljenoga sina-komunista, kako ga ocrni sestra, zavjetovati svetom Jurju na vrhu Biokova. Crkva sv. Jurja starija ie od Vilovića i on dobro znade, odnosno znao je, da se ona ne nalazi na vrbu Biokova, nego podno Biokova u razini zaseoka Gornji Kričak i sasvim blizu zaseoka Juričići … U novije je vrijeme uz tu crkvu izgrađeno novo breljansko  groblje.

Nije potrebno posebno uvjeravati da se groblje ne gradi na vrhu planine, poglavito tako nepristupačne kao što je Biokovo.

Ozren Žamić / Hrvatski list

Vezani članci:

• Moralne i političke stramputice Đure Vilovića (1): Od katoličanstva do četništva

• EKSKLUZIVNO: Ratni zločini u Vrgorcu – uzroci, glavni protagonisti i imena svjedoka