Fra Ivan Ševo: Za odgoj i obrazovanje u suvremenom društvu osobito je važna uloga medija
Dr. fra Ivan Ševo, vikar franjevačke provincije Uznesenja Marijina na nebo samozatajni je redovnik, pastoralac, graditelj, humanitarac, vjeroučitelj, sveučilišni predavač, pisac. Trenutno je ravnatelj FRAM-ZIRALA, koji je iz Chicaga preseljen u Mostar.
Kao gvardijan franjevačkog samostana u Mostaru, svjedok je ratnih događaja u kojima je zapaljena tamošnja franjevačka crkva.
»Noć od 9. svibnja 1992. godine ne možemo tako lako zaboraviti, posebno mi koji smo na licu mjesta bili. Naime, te je noći u gluho doba, negdje oko 22 sata i 30 minuta, posve namjerno i smišljeno vojska tzv. Jugoslavenske armije zapalila našu prelijepu crkvu u Mostaru, crkvu koju su zatemeljila naša braća 1866. godine i posvetila ju sv. Petru i Pavlu. Tako je preko ruku sinova tame i zla izgorjela ova crkva, odnosno, tako su netragom nestale tolike žrtve, odricanja i ljubav, a i ponos ovoga grada. Ono što su dakle pametni ljudi vjernici svojom ljubavlju zidali i izgradili kroz dugo stoljeće i više, to su luđaci spržili za jednu noć. To se zove tragedija«, zabilježio je u kronici gvardijan mostarskoga samostana iz toga vremena dr. fra Ivan Ševo.
S vjeroučenicima iz župe Humac bio je pobjednik Vjeronaučne olimpijade »Franjo i Evanđelje« 1982. koja je održana u Zagrebu. Vodio je izgradnju filijalne crkve u Crvenom Grmu i obnovio kapelu u Prologu u župi Humac. Priskrbio je Dom sv. Ante u Cimu i vodio gradnju kuće na Zgonima u Mostaru, zatim obnovu franjevačkoga samostana u Mostaru, prije Domovinskoga rata i poslije rata. Pod njegovim vodstvom građena je kapela na Smrčenjacima, dovršena vjeronaučna kuća u Rodoču, zaselak Gostovina. Posebno se istaknuo u gradnji franjevačke crkve, kripte, zvonika i kapelice u Mostaru. K tomu, vodio je podizanje tiskare FRAM-ZIRAL d.o.o. u Mostaru. Otvorena duha, spreman svima pomoći, o. Ševo u ratnim danima nakon razaranja samostana i crkve bilježi u kronici: »Vrata naše crkve i sada, kada je razorena i uništena, otvorena su za sve ljude. U spomenutim vremenima život je bio jako ugrožen, i to sa svih strana. No, moja braća i ja nismo sjedili u podrumu niti smo ikada napustili svoj samostan. Radili smo i mučili se, jer smo znali da se od nas i u ovim vremenima mnogo traži. Pokapali smo mrtve mladiće, a broj im je bio velik, obilazili smo naše branitelje na prvim crtama bojišnice, ranjenike u bolnicama u Mostaru i Splitu, slavili smo mise u samostanu, po skloništima i garažama, a isto tako radili smo neprestano u našem Caritasu.«
O. Ševo obnašao je razne dužnosti u provinciji, od duhovnoga pomoćnika, samostanskoga vikara, gvardijana, definitora, ekonoma, člana različitih provincijskih i biskupijskih služba do služba u tijelima biskupske konferencije.
Kao ravnatelj FRAM-ZIRALA od 22. srpnja 1999. o. Ševo, osvrćući se na povijesni hod, ističe da se nastojanjem hercegovačkih franjevaca došlo do čvrste odluke da se podigne vlastita tiskara u Mostaru. Otvaranjem te tiskare 1872. zbio se presudan događaj za kulturni i prosvjetni preporod Mostara i Hercegovine uopće. S dolaskom komunističke vlasti na čelo države godine 1945. tiskara je nasilno ugašena. Upravo su zbog toga franjevci krajem 1946. u Chicagu pokrenuli vlastitu tiskaru. Zadnju knjigu ZIRAL je u Chicagu izdao 1995., a prije dolaska u Mostar ZIRAL je objavio 62 knjige.
»Za odgoj i obrazovanje u suvremenom društvu osobito je važna i uloga medija, posebno u obrazovanju i odgovornosti za sveopću kulturu i kulturne vrjednote. Svakako, tu se kultura promatra u cijelosti. Kada se tako doživljena kultura promatra kao vrjednota - društvena, duhovna i moralna, umjetnička i znanstvena, nailazi se na snažnu i potrebnu odgovornost medija i pisane riječi«, ističe dr. o. Ševo.
»U razvoju i oblikovanju naše, hrvatske i kršćanske kulture ta je uloga često nedovoljno istaknuta, iako su mediji važno sredstvo oblikovanja osobnoga i društvenoga kulturnoga identiteta. Stoga je svrha odgoja i obrazovanja u suvremenom društvu da potiče i stvara povoljne uvjete za razvoj ljudskoga bića tijekom cijeloga života, kako bi čovjek cjelovitim osobnim sudjelovanjem u intelektualnom, moralnom i duhovnom djelovanju ostvario visoke kvalitete života. Tako treba gledati i na smisao crkvenih medija, a posebno valja imati na umu potrebe nove evangelizacije svijeta. Na tom planu Crkva se mora prilagoditi kako bi uspješno prenosila, potvrđivala, svjedočila i ostala vjerna nalogu svoga Učitelja i Utemeljitelja: 'Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju!'
Mi moramo 'ući' u govor čovjeka današnjice. Crkva je tako pozvana na medijsko obrazovanje, ali i na nužnost kritičkoga promatranja kako bi se moglo uočiti brojne mogućnosti i još više opasnosti koje se nude u tim prostorima. Važno je, dakle, imati u vidu da nije riječ samo o određenim aspektima djelovanja, nego o novom načinu života.«
Osvrćući se na hrvatski narod, o. Ševo kaže da je kao povijesni i Božji narod izgrađivao mukotrpno svoj identitet kroz svoju cjelokupnu prošlost. »Jasno, identitet hrvatskoga naroda čini ono što je kroz stoljeća radio i izgradio. Upravo zato neizbrisivo povijesno pamćenje i dostojanstvena obrana istine prvi je uvjet za očuvanje identiteta, kao i opstanka hrvatskoga naroda - u cjelini. Ali nipošto to nije dovoljno, treba sustavno jačati i odlučno razvijati samopoštovanje i nacionalni ponos jer narod bez samopoštovanja i vjere u vlastite sposobnosti ne može uspjeti, narod nema budućnosti. Neupitno je, današnji čovjek pogođen je ponajprije duhovnom krizom te krizom vrjednota. U svakom, pa tako i u hrvatskom društvu ne smije se zanemariti činjenica da je suvremena obitelj u svekolikoj krizi, a samo jedan pokazatelj te krize jest naše iskustvo da živimo u okruženju i kulturi kojoj religija crkvenoga tipa nije u većoj mjeri važna. Isto tako redovništvu treba vratiti autentičnost da bude 'kvasac' suvremenoga društva. Jednom su prilikom Majku Terezu zamolili da im se pridruži na antiratnim demonstracijama. Ona ih je odbila rekavši: 'Kad budete imali demonstracije za mir, javite pa ću svakako sudjelovati.' S druge opet strane, svi poznajemo ljude koji su hladni, sumnjičavi, nepovjerljivi, nesposobni odreći se grčevitog nadzora. Ti su ljudi uistinu jadni i bijedni. Ne nalaze radost jer nisu u stanju imati vjere, pouzdati se. Poruka je jasna: za ljubav je potrebna vjera, a ljubav je potrebna za radost. Vjera, ljubav i radost idu zajedno. Ako vjera, ljubav i radost nemaju dovoljno prostora u našoj nutrini, našoj obitelji i redovničkoj zajednici, onda do izražaja dolaze druge vrjednote sumnjive kvalitete. Pri tome mislim na kritiziranje, žaljenje, jadikovanje, kukanje, prigovaranje i ogovaranje. Alternativa kritiziranju jest pomaganje, poučavanje, usmjeravanje, ispravljanje, odnosno bratska pomoć drugima da isprave svoju pogrješku ili uklone svoju slabost, ali da naše riječi ne zvuče kao prijekor, zamjerka, pokuda, prigovor, osuda ili slično.«
Uz knjigu »Tamno svjetlo Boga« kojoj je autor o. Ševo, tu su još njegovi prilozi u časopisima: »Raspad teodiceje u promišljanjima Arthura Schopenhauera i Friedricha Nietzschea«, »Sveto u filozofiji Rudolfa Otta«, »Smisleni govor o Bogu u filozofiji Georga Scherera«, »Molitvom šutnje«, »Volja za moć kao središnja misao Nietzscheove filozofije«, »Problem smrti u povijesti filozofije«. O. Ševo ističe da svako vrijeme ima svoje vlastite načine hvaljenja i zloupotrebljavanja imena Bog. Svaki koji želi na svoju ruku i prema svojem ukusu gospodariti riječju Bog ili se na Boga poziva da bi ga iskoristio u vlastitom interesu griješi protiv Božje zapovijedi. Crkva, razumljivo, ne može dekretima i zabranama vratiti kulturna, institucionalna i doktrinarna posredovanja koja su odbacila kulturne promjene zbog njihove neprikladnosti novoj kulturi koja zahvaća postmodernu. Navještaj, odnosno nova evangelizacija, gotovo da više ne može računati s društvenim institucijama poput obitelji, škole, župe koje su donedavno uspješno osiguravale prenošenje vjere i napredak duhovnoga života.« Zaključio je rekavši: »Valja nam temeljito i odgovorno promišljati kako ćemo zajedno s našim vjernicima stvarati prostore u kojima će oni sami svojim bližnjima moći biti svjedoci vjere.«