Knjiga Predromanička crkva Svetoga Spasa u Cetini uništila je i najslabašnije nade u svojatanje crkve Sv. Spasa. Sinteza povijesti potvrđuje njezinu gradnju u kasno 9.st., najvjerojatnije, u doba vladavine kneza Branimira. Pronađeni ulomci oltarne pregrade s epigrafom o darovatelju i posveti Isusu Kristu Spasitelju to jasno konformiraju. Autori knjige kažu da gradnja crkve stoji kao spomen zavjet pismu pape Ivana VIII. od 7. lipnja 879. u kojemu dotični blagoslivlje vladara i njegov narod, što pojedini historiografi drže činom prvog 'međunarodnog  priznanja' hrvatske države

Obrana hrvatskih svetinja nikada nije bila  potrebnija negoli danas, na putu u još jednu epohalnu europsku služnost. Pritom je gorak okus zaborava najveća servilna opasnost po našu baštinu i naše kršćansko nasljeđe. Baš zato ovaj pokušaj ima spomeničku zavičajnu pa i nacionalnu vrijednost ako su nam prostor i jezik sveti, ako još jesmo! To znači da treba progovarati o svemu što se trendovskim ne će pomoći u očuvanju nacionalnog blaga na terenu. Vjera se ionako zavrjeđuje u srcu, tamo gdje  nema nikoga, gdje nitko ne zalazi, pa valja hodati, hodočastiti... kako to radi pjesnik Ivan Šarolić (Knjiga od sna i ljubavi, DHK HB, Mostar, 2010), još od Mislava, pa sve do Vukovara.

U pjesmi 'Crkva Svetog Spasa' pjeva: 'Teško mi je, teško dok koračam kroz ovu našu

crkvu. / Osjećam ono Ništa. neku čudnu tjeskobu i upitnost / u Postojanju za nas i za nju. Osjećam hrvatsku / ravnodušnost, jal i površnost i kao da nas nema / ovdje gdje bismo trebali biti, kao da nema / našeg srca ni duše. Nema ni ženskih ruku / niti srca, nema nikog da s ljubavlju njeguje / ovu našu Svetinju i Temelj našeg postojanja, / ono iskonsko bitka i poiesisa. A ona i usprkos / svemu još uvijek je tu i odolijeva, nježna / i krhka, a tako jako, pokraj izvora Cetine. '

Je li topoezija koja treba čekati, gopodo? Neka nam se dopustistoga ponešto više od uobičajenih referenci izreći o ovoj nam praroditeljskoj crkvi iz koje se granaju korijeni, pa iz njih korjenčići, pa iz njih kapilare što opstajući sišu tu svetu voduhrvatsku.

POVIJEST CRKVE SV. SPASA

Upravo smo višekratno svjedočili veličanstvenom činu tog potihog umiranja. Srce tamo doista boli, duša tamo uistinu krvari, a zašto? Već od skretanja s glavne ceste, koja vodi prema Zagrebu, sve je drukčije, kao da ulazite u neki drugi, izgubljeni prostor, u veliku nepoznanicu, ne znate što vas čeka, najblaže rečeno, nelagoda. Tek jedan raspadajući uput na povijesni hrvatski lokalitet, dragulj hrvatskih kraljeva stoji u hrđavom okviru. Divan, ozelenjen, oduhovljen prostor, a pustoš i nemirica; tu i tamo poneki automobil beogradske oznake i, dakako, kuće u obnovljenju. Ništa ne upućuje do Svetog Spasa, pa u prinudi zaustavljamo automobil, pitamo, sa  strahom, kuda, kamo, kako stići? zar je to ta hrvatska neovisnost po kojoj bismo trebali kročiti ponosno? Onda se odjednom smrači, tamni oblak donese kišu, a huk vjetra s Dinare pronese poznate stihove iz pjesme M. P. Thompsona. Postaje jasnije zašto tako, možda i drsko, ponosito pjeva, zašto s mačem, zašto... Sveti Spas stoji i čeka da mu netko priđe, vjerujte, književni kritičari, stijene osjete kad im netko priđe.

Znanstveno o tomu progovara Sinjanin Ante Milošević, bespogovorni autoritet arheologije Cetinske krajine od njezine prapovijesti, dalekih paleolitika i neolitika, sve do kraja srednjeg vijeka. Koautorsko izdanje, sa Željkom Pekovićem, Predromanička crkva Svetoga Spasa u Cetini monumentalno je za hrvatsku nacionalnu povijest. Time se još drastičnijim čini šikaniranje, gotovo progon, tog vrsnog znanstvenika, nadasve čovjeka, od časa kada je, u 'sječi ravnatelja' splitskih arheoloških muzeja (zna se, vrijeme odaje po čijem nalogu), naprasno smijenjen s dužnosti ravnatelja Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika (MHAS) u Splitu, u ne baš  tako davno vrijeme. Od 2008. taj ekspert nije niti članom Hrvatskog arheološkog društva, a svoje radove bio je prisiljen objavljivati u susjednoj državi BiH. Knjiga o kojoj je riječ, naime, do temelja je uništila i najslabašnije nade u svojatanje crkve Sv. Spasa, makar okolna devastacija starohrvatskog groblja od strane pravoslavnih Srba i stršila danas kao  meritum kulture necivilizacijskog ponašanja i življenja.Sinteza povijesti Vrharike (kasnije Vrlike) i crkve Sv. Spasa, donesena u knjizi nakon svih ranijih spoznaja L. Maruna, S.Gunjače, l. Petriciolija i drugih vrijednih hrvatskih arheologa i povjesničara, nedvojbeno potvrđuje njenu gradnju u kasno 9. st., najvjerojatnije, II doba vladavine kneza Branimira (879.-892.). Pronađeni ulomci oltarne pregrade s epigrafom  o darovatelju (župan Gostiha) i posveti Isusu Kristu Spasitelju (prva poznata u Hrvatskoj; dubrovačka crkva Svetog Spasa datira iz 1520.), to jasno konformiraju.

Zaključno, autori čak sugeriraju činjenicu .da gradnja crkve stoji kao spomen zavjet pismu pape Ivana VIII. od 7. lipnja 879. u kojemu dotični blagoslivlje vladara i njegov narod, što pojedini historiografi drže činom prvog 'međunarodnog priznanja' hrvatske države. Branimirove političke težnje za državnom samostalnošću i papina nastojanja da Hrvatsku u punom obimu dovede pod okrilje Svete Stolice, u skladu su s njegovim preuzimanjem vlasti od Zdeslava, sina Trpimirova koji je, poslije Domagoja, državnu vanjsku politiku odmah bio podredio interesima bizantskoga carstva.

Sve do početka 18. st. cijela daljnja povijest te crkve vezana je za događaje iz nacionalne povijesti na prostoru starohrvatskih vladara, a da nije ikada dovedena u pitanje njezina kršćansko-katolička izvornost. Crkvu kao ruševinu i dalje navode povijesni dokumenti sve do kraja 17. i početka 18. stoljeća. Mletački providur Danijel Dolfin, na traženje visovačkih franjevaca, uz još neke crkve u vrličkom kraju, dodjeljuje im i crkvu Sv. Spasa (u 14. st. tu se nalazi i njihov samostan). Otada njena povijest biva prožeta nastojanjem Pravoslavne crkve, prije svega pod utjecajem pravoslavnih svećenika manastira u Dragoviću, da se ovom lokalitetu osigura status kultnog mjesta 'svesrpstva', pa je kapitalan i citat iz dopisa (4. listopada 1696.) providura Dolfina zapovjedniku Pavišiću: .... nalažemo odlučno svim grčkim vladikama i kaluđerima i svim morlacima ili drugim sljedbenicima toga obreda, da se ne usude ni po pod kakvom zamislivom izlikom upletati ili zahtijevati nekakvu jurisdikciju u spomenutoj crkvi Sv. Spasa, nego neka ostave slobodan, potpun i miran posjed spomenutim visovačkim redovnicima, ne postavljajući nikakvu prepreku bilo kakvoj radnji, koju spomenuti oci čine, ili budu činili da ju pokriju, ili na drugi način poboljšaju.'

I novi providur A. Mocenigo u svibnju 1699. javnim je nalogom zabranio svaku smetnju koja bi onemogućavala građevinske poboljšice na crkvi. Do potpuno povijesnog apsurda dolazi, međutim, nakon Maloga (Sinjskoga) rata i mira u Požarevcu (1718.) kad cijeli prostor doline Cetine, uključujući i samo vrelo rijeke (do tada pod Turskom jurisdikcijom) ulazi II sastav Serenissime. Baš tada, naime, nakon etničkih popuna doseljenjem novog stanovništva pravoslavne vjeroispovijesti iz Bosne i iz drugih krajeva, taj prostor ostaje bez katoličkog stanovništva, a crkva Sv. Spasa otada postaje mjesto hodočašća za katoličke vjernike, uglavnom jednom godišnje na Spasovdan.

SVAKI HRVAT BAREM JEDNOM MORA POSJETITI OVU CRKVU

Što se sve mora dogoditi da poslije svega, s jedne strane, u novijoj srpskoj povijesti pokušavanog predatiranja nastanka crkve u doba kralja Tvrtka l. (kraj 14. st.), a, s druge, u Domovinskom ratu ostvarene cjelovitosti hrvatske teritorijalnosti, Milošević i Peković pišu II svojoj knjizi, nakon što je u listopadu 2005. rekonstruirana i ugrađena replika okvira zapadnih vrata crkve: „Malo potom uslijedio je protest mještana sela Cetine koji su putem svojih predstavnika u Vladi RH (što se dade razumjeti iz pisanja tadašnjega dnevnoga tiska) ponovno, po tko zna koji put iskazali vjersku intoleranciju prema katoličkoj pripadnosti crkve Sv. Spasa. Uslijedila je nakon toga brza reakcija Ministarstva kulture RH koje je naložilo uklanjanje portala... Tim činom, po prvi puta u novijoj prošlosti, koja i generira problem u konfesionalnoj pripadnosti crkve, hrvatska strana na vrlo visokom političkom i stručnom nivou nije doprinijela da se on jednom za svagda riješi.“ Istodobno, po nalogu svećenika iz Dragovića, ugrađena su i ukopana nezgrapna željezna vrata nanoseći teška oštećenja izvornim arhitektonskim dijelovima objekta. Nije ništa poduzeto ni u vezi s pričinjenjem šteta podizanjem novih grobnica uokolo crkve. Na jednoj fotografiji iz 19. st., koju objavljuju autori, dičnog arheologa Luju Maruna, tijekom obilaska crkve Sv. Spasa i groblja, od nasrtaja pravoslavnog stanovništva čuvaju ondašnji policajci. On sam, pak, zapisuje kako je jedva izvukao 'živu glavu'.

Stjepan Gunjača svoja istraživanja, koja su rezultirala kardinalnim otkrićima, nije smio izvoditi sve do poslije Drugog svjetskog rata. Zanimljivo, danas je vrelo Cetine, kao i mjesto Cetina, u teritorijalno-županijskom ustroju RH, u vrlo uskom pojasu odvojeno od svojih povijesno-prirodnih saveznika  Vrlike i toka Cetine! Premda je u doba gradnje crkve pripadala kninskoj biskupiji, ovo je svejedno bila povijesna prilika da se sjedinjenjem tako bitnih morfoloških i topografskih oblika cetinske regije ostvari učinkovitost teritorijalnog ustroja i uprave u geografskom i u političkom smislu.

Premda nije dobro odvajati ga od svoje kninske matice, približavanje tog lokaliteta hrvatsko-mediteranskim kulturnim dosezima stvara daleko veće potencijale II njegovoj nacionalnoj uporabi i efikasnosti kontrole.

Kao baštinsko nasljeđe državnog značaja, svakim drugačijim pristupom ostat će zapostavljen i zametnut u svim recentniin i budućim društveno-političkim zbivanjima na užem i širem prostoru Hrvatske, pa time i Europe, kojoj besramno i ponizno hrlimo nesposobni za bilo kakav proturječan dijalog.

Ovaj povijesni spomenik svakom Hrvatu, ako ima nacionalnog ponosa, nutka naviku, uz to mu i obvezu, barem jednom u životu poći crkvi Svetog Spasa i 500 metara udaljenom Velikom vrelu Cetine. Svaki sabornik, ne u Saboru, već nad njim, živom, mora polagati zakletvu, kako i kraljevi primaše svoja žezla i krune. Valjda bi tada svi oni osjećali i veću odgovornost za svoju zemlju. Hitro tražimo doličnu Cestu Svetog Spasa. Valja ga otvoriti Hrvatima, a prodor prema njemu, kulturni i mirnodopski, oživio bi i pokazao smislenost cjeline hrvatskog prostora ma tko tamo živio. Tamo se pišu domaće zadaće, tom hrvatskom kolosu od toposa svi moraju hrliti: političari, hrvatski intelektualci, poglavito književnici, moraju izaći iz udobnih fotelja gradskih kavana; izađite gospodo, jer za dvadeset godina netko će reći – krivi su oni 'drugi', Ne! Mi smo krivi, naš nemar, pljuska na glavnoj cesti, odsutnost sporednog - jer oznake, kojih nema, ne vode nikamo. Ali naše intuicije. naši programi u nama, da i oni vode do naših ishodišta. O tomu pjeva pjesnik poljički, ali i Thompson. Njihova lirska pjesan model je njihove umjetničke savjesti, na isti način vode nas kroz hrvatsku povijest. Jesu li to ljudi koji moraju još čekati? Ako je tomu tako, preispitajmo svoje savjesti: što smo, koliko i kako osobno učinili za, krvlju stečeno, rasukivanje pleterne današnjice?

Gdje smo zasebno sve to slugansko vrijeme kontinentalnog života? Prvi mučenici branili su rano kršćanstvo; drugi vjekovima hrvatsku slobodu; vrijeme je za treće – nove mučenike - one koji će obraniti i jedne i druge. Stoga put u Europu jedino i sigurno vodi preko ceste 'Svetog Spasa', svega 6 km dugačke. Otvorimo ju u kršćanskoj toleranciji, podignimo tamo restorane radosti, ovjerimo još jednom u svitku pergamene svoju slobodu, pokažimo da još jesmo!

Jer za to vrijeme. nad samim Velikim vrelom. 'okom', Cetine. Sinjani upravo obnavljaju, ne porušenu, već zubom vremena nagriženu, stotinjak godina staru, pravoslavnu kapelu (crkvu) - topografski, na prostoru ranih hrvatskih vladara, najveću pravoslavnu provokaciju svoga vremena.

 

Igor Šipić / Hrvatski list

Share
0