Sjetimo se koliko su prije četiri godine SDPartija, HNS i njihovi politički trabanti, sluge i poslušnici, bili silno nestrpljivi preuzeti vlast da su koncem veljače i početkom ožujka 2011. organizirali niz tzv. facebook, zapravo rušilačkih i nasilnih prosvjeda u namjeri da srvrgnu demokratski izabranu HDZ-ovu vladu.

U jednom od svojih pohoda prosvjednici su u noćnim satima 2. ožujka, nakon marša ulicama i trgovima Zagreba, došli pred stan premijerke Jadranke Kosor te urlicima, parolama („tulum kod Jace“, „Jaca na burzu“, „Karamarko Jacu“) i rušilačkim prijetnjama tražili njenu ostavku! U svome pohodu zagrebačkim ulicama „svratili“ su do središnjice gradskog HDZ-a u Gundulićevoj te skinuli, rastrgali i zapalili stranačku zastavu, prije toga zapalili zastavu EU-a, prevrtali i palili kontejnere.

Upregnuvši u svoju akciju cijeli spektar antihrvatskih nezadovoljnika, genocidno jugoslavenstvo i za rušenje Hrvatske uvijek spremnih Srba, a pod krinkom borbe za bolju i demokratsku Hrvatsku, tzv. nezadovoljnici su bili okupili lijepi broj profesionalnih nezadovoljnika, pozera i posve ambicioznih figura. Količina i raznovrsnost likova zavidna je u svakom pogledu: od lažnog anarhiste Pernara koji u intimnim trenucima voli navući crni kožnati kaput (echte Gestapo), preko ridikula poput Damira Kajina, Dragutina Lesara, Jospia Kregara, canabis zelene darkerice Mirele Holly, sindikalista Mijata Stanića, Željka Stipića, Ozrena Matijaševića... pa sve do istinski častohlepne Vesne Pusić, kćerke ustaškog časnika.

Profesorica je uz pomoć Žarka Puhovskog svoj dio „zadaće“ na Sveučilištu, točnije crvenom Filozofskom fakultetu odradila toliko ozbiljno da je u jednom trenutku izgubila uzde i nakon završene akcije Facebook postalo je teško vratiti studentne u predavaone i nastaviti s ispitima i predavanjima. To je bilo prvi put da su studenti, motivirani politikom, organizirano prosvjedovali i „preuzeli fakultet“?!

Našlo se tih dana i noći na Cvjetnome trgu i dosta „kulturnjaka“, lijevih intelektualista, pozera koji inače zgubidanče po Cvjetnom i Špici. Mnogi od njih za svoje su ulično urlikanje poslije nagrađeni sinekurnim mjestima u SDPartijskoj koaliciji, uhljebljenjem i raznovrsnim pogodnostima. Inače grlati Zoran Milanović držao se malo po strani kako bi iz svog štrajkačkog stožera bolje upravljao uličnim kaosom.

Planovi uličnih nezadovoljnika zamišljeni su vrlo ambiciozno: proizvesti štrajk na Sveučulištu, parolaštvom i paležom potpaliti nezadovoljstvo mladih i dokonih, stvoriti privid odlučnosti i političke snage te noćnim marševima stvarati psihozu i nered; paliti zastave i na svaki način srušiti demokratskim načinom izabranu vlast u osobi predsjednice vlade Jadranke Kosor. Ako sav taj pomno planirani politički nered i uličnu agresiju iz 2011. usporedimo s kolonom branitelja stopostotnih invalida u kolicima u ožujku ove godine, braniteljski „pohod“ u invalidskim kolicima na premijerovu adresu 14. ožujka, razvidno je da su organizatori tzv. facebook prosvjeda samo dobro usloženi nasilnici, politički legionari i gomila uperena protiv demokratskih europskih tekovina. Dovoljno je pogledati snimke iz 2011. – poslušati što se viče i kako prijeti – te usporediti tu izmanipuliranu mladost, njihove političke mentore, s ratnicima Domovinskog rata u kolicima, s nemoćnicima koji su ono najbolje ostavili na hrvatskim bojišnicama za vrijeme srpske agresije. Treba razlikovati strogo manipuliranu masu koja se rola ulicama i trgovima, od kolone stopostotnih invalida; uočiti stampedo potpaljeno od ondašnje oporbe kako urla željno nasilja i gaženja, i shvatiti da je to bio pravi crveni fašizam u naletu na legalno izabranu vlast. Samo je trebalo zapaliti Sabor (interventna policija ih je zaustavila na Kamenitim vratima) i nije li to zorna analogija s paljevinom Reichstaga u Berlinu 1933.

           Na koncu su pravi inicijatori uličnog nasilja došli na vlast – demokratskim izborina, naravno, jer drugačije ne ide – u prosincu 2011. Toliko su žudjeli vlast, bili uvjereni da mogu. Ali vidjeli smo da ne znaju i ne žele: na kraju mandata bestidnici iza sebe ostavljaju pustoš, devastirano gospodarstvo i spaljenu zemlju. Za vrijeme ovog SDPartijskog mandata potjerano je u emigraciju sto tisuća mladih i školovanih Hrvata, a stanovništvo gurnuto u bijedu i dužničko ropstvo. Međutim danas su opet i ponovno oni isti lesari, holly, „ugledni“ intelektualisti, sindikalni prvaci... silno razočarani i nezadovoljni, čak i srditi na aktualnu vlast. I oni misle da imaju pravo pljuvati po vlasti pod čije su se zastave gurali, urlali i marširali. Sada se pak groze ove SDPartijske vlasti, one iste koju su u ožujku 2011. tako glasno dozivali. Uvjereni su da im zbog nekoliko njihovih ruku u Saboru i socijalnog mira, svaka vlast mora ugađati kao furunkulu na stražnjici, i to je njihova „ulaznica“ za sve buduće vlasti.

            Za ove SDPartijske vlade svi gospodarski pokazatelji su u padu, životni standard se sunovratio, živi se znatno a ne samo statistički lošije nego prije. Međutim zašto nitko iz facebook krda ne protestira, gdje su ti nezadovoljnici koji su se prije četiri godine okupljali želeći nasilno srušiti demokratski izabranu vlast, mladi i stari nezadovoljnici, kompletna galerija s Cvjetnog trga? Što je sa studentima, onima koji su se zatvarali Filozofski fakultet i tražili nemoguće? Kolika je vjerodostojnost svih njih kad danas šute ko' drek u travi? Sve sami plaćenici i oportunisti na ovaj ili onaj način, jer koliko mora biti gore od ovoga da bi se pokrenuli i jednom iskreno protestirali? Ne zato jer im je to netko naredio, nego zato jer misle svojom glavom i gledaju koliko se im život s SDPartijskom vlašću urušava? Ovaj pad životnog standarda, ova pandemija bijede u Hrvatskoj i činjenica da se rabijetni nezadovoljnici s face booka zbog toga ne okupljaju na Cvjetnom i ne protestiraju na Mrskovu trgu i pred Milanovićevim stanom, dokazuje da su prije četiri godine bili naivno povodljivi, izmanipulirani, vjerojatno tek obični plaćenici? To je bio titoistički nastavak osvete za pretrpljeni strah. Retorziju prema nacionalno osvještenoj Hrvatskoj započeo je već Ivica Račan; partijska nomenklatura se svetila za pretrpljeni strah nakon pada komunizma. Očekivali su lustraciju i politički progon komunističkih funkcionara, a baš ništa se od toga nije dogodilo. Posramili su se iščekivanja i svog straha, znali su što bi oni radili da su pobijedili, i to je ona ista mržnja prema svemu što makar i samo miriše na hrvatsko.

            Poteškoća je što hrvatska politička scena nema male stranke nego umišljene pojedince koji misle da su dovoljno snažne političke figure i pripada im dio političke moći i udio u izvršnoj vlasti, naravno. Ali tek onda kad su izbačeni iz stranke. Riječ je o stranačkom otpadu i nitko od otpadnika nije stvorio relevantnu „treću stranku“. To su ti jurčići, čačići, josipovići, prgometi, kosori, lesari, kujundžići, …, naviknuti na stranačku organizaciju, stegu i jutarnji osvmjeh tajnice. Treću stranku ne mogu osmisliti ni pomodarci toliko široko otvoreni prema svim mogućim novotarijama da im je u glavi pravi propuh, tzv. političari poput kanabis zelene darkerice, egzibicionističkog Živog zida, Radničke fronte, Mostova, ... te drugih ekološki i seksualno osvještenih egzibicionista. Ne mogu treću opciju povući ni najiskreniji autonomaši; obično su to legionari i lokalni nesretnici samo (zlo)upotrebljeni od SDPartije i svih koji ruše jedinstveni hrvatski identitet.

I vratimo se Jadranki Kosor, gubitnici svih bitaka u kojima je učestvovala svojim imenom i prezimenom: za predsjednicu države i za predsjednicu HDZ-a. Zar je doista trebalo noću dolaziti pred njen stan u Šeferovoj, toliko se trsiti oko nikoga?

 

L. C.

Share
0