U Hrvatskoj je broj domaćih izdajnika mali, ali su neugodno dobro raspoređeni. Zastrašujući je koliko su svi ti fanatični jugoslavenski nacionalisti, svi ti tzv. lijevi liberali, u stvari nereformirani militantni boljševici, netolerantni, zaluđeni “jednostavnim i vječnim istinama o drugu Titu i Komunističkoj partiji Jugoslavije”, spremni odlaziti u Beograd po instrukcije, a istovremeno cijediti hrvatski novac za svoje anti-hrvatske projekte i akcije.

Njihovo ljevičarenje počiva na temeljnoj ideji Ostapa Bendera, jedinog ozbiljnog teoretičara komunizma, koji je svoj prevarantski pristup jednostavno sažeo: “Ideje naše, benzin vaš!”

Komunizam je najkrvavija opsjena i prijevara od Karla Marxa, koji se borio za prava radnika prezirući radničku klasu i rad, te proganjajući sluškinje oko stola i kreveta, prezirući Slavene, koji su, normalno, prihvatili njegov “nauk” i podigli ga na razinu krvi i koncentracijskih logora, te beskrajnih pljački. “Dobri drugovi” Lenjin i Staljin pretvorili su cijelu Rusiju u koncentracijski logor iz kojeg su, opljačkanim novcem i u Rolls-Royce-vima, predvodili radničku klasu u Raj. U Raj temeljito natopljen krvlju radničke klase. Njih dvojica, naime, pobili su više Rusa, od zloglasnog Adolfa Hitlera, s kojim je do 22. lipnja 1941. Staljin tako blisko i smaorazumljivo surađivao. Crni i crveni fašizam oduvijek su se razumjeli!

Josip Broz Tito, kao seoski lukavac, prevarant i cinkaroš svih naših naroda i narodnosti, doveo je svoj neprosvjećeni apsolutizam do vrhunca: omogućio je sebi državu, uspostavljajući režim negdje na pola puta između cara Franje Josipa i Staljina. No, za razliku od ova dva vladara u “njegovoj” Jugoslaviji svi su mogli krasti koliko stignu i to je jedan suludi režim, čak i uz stalno ubrizgavanje novca sa Zapada, održavalo na aparatima tek do smrti "Voljenog Vođe".

Koliko god Jugoslavija bila primitivna i nakaradna zemlja, virus komunizma razorio je mozak većeg broja članova partije, oficira JNA i suradnika Udbe. Zahvaljujući tome i danas imamo medijsko mahnitanje partijskih povjesničara poput Markovine, Klasića, Jakovine i Goldsteina, koji iskreno vjeruju da je drug Tito bio dijalektička sinteza Marxa, Engelsa, Lenjina i Staljina. Jedini Marx s kojim je Josip Broz Tito imao duhovne (ne i duhovite!) veze bio je Groucho Marx, filmski prevarant koji je tako dobro razumio svog ruskog kolegu Ostapa Bendera.

U tom nakaradnom svijetu u kojem se išlo i na dulja ljetovanja na Goli otok, a koncentracijskih logora bilo je po svim dijelovima bizarne zemlje i to dugo nakon 1945., u toj zemlji gdje je "Voljeni Vođa", kao i svi "Voljene Vođe", poželio i atomsku bombu, kako bi mogao izmusti još više novca od "nenarodnih" režima Zapada za svoj truli, korumpirani i besmisleni režim kožarskih radnika, bravara, postolara i inih, u toj zemlji bilo je normalno da su povjesničari, filozofi i književnici suradnici Udbe. I to je, na žalost ostalo sačuvano u odjavnoj špici sumorne diktature crveng cara Josipa Broza: “I poslije Tita-Tito”. Pravi smisao ove besmislice je: “I poslije UDB-e - UDB-a!”

Na žalost djeca zombija komunizma i dalje su umrežena u Hrvatskoj, i djeluju u svim strankama i svim medijima. I zato nam se stalno obraćaju s raznih ekrana i tiskovina kojekakvi Pupovci (stručnjak za hrvatski jezik, ustaše, Jasenovac, “Kuću cveća” i srpsko pravoslavlje), Puhovski (cinkaroš Hrvata s tradicijom od 1971.!), razni Tomići, Pavičići, Jergovići, Frljići, Pilseli, Pofuci, Teršelićke, Jokići, Jakići, Ivančići, Lucići, Dežulovići...

Ti zombiji jugoslavenstva medijski siluju Hrvate i stalno ih pokušavaju uvjeriti da je “Hrvatska slučajna zemlja”, da su “Hrvati pokatoličeni Srbi”, da je “Beograd glavni grad Hrvatske”, da “Hrvati ne postoje, a ako postoje sigurno su Ustaše”, da “ne postoji Hrvatska, već samo srpska Slavonija, srpska Istra, srpska Rijeka, srpska Dalmacija, srpski Dubrovnik, srpska Lika” i da bi “za svoje dobro svi Hrvati trebali otići u Irsku, kako bi Srbi, napokon mogli doći na srpski Jadran”. Mali broj komunističkih zombija radi veliku galamu i veliku štetu Republici Hrvatskoj i hrvatskom narodu.

No to je tako samo zato što im to omogućavaju moderni europski političari, lijevo-liberalnih nazora, koji glume nacionalno svijesne Hrvate. Hrvatska hitno treba ozbiljnog nacionalnog (a ne anacionalnog!) vođu koji neće biti moderan po mjeri Bruxellesa, nego po mjeri hrvatskog duha, hrvatske tradicije i interesa Republike Hrvatske.

 

F. Perić

Share
0