Stotinjak dana nakon što je izabran i skoro 2 mjeseca nakon polaganja prisege, predsjednik RH, Zoran Milanović, se vodio kao „viši savjetnik“ („senior advisor“) kineske organizacije „GLASE“ u kojoj kineski milijarder Lu Junqing okuplja bivše političare s ciljem promicanja “velikoga globalnog dijeljenja” između Kine i ostalog svijeta.

Da nije bilo upita Večernjeg lista, tko zna dokle bi se Zoran Milanović nalazio na tom popisu.

Samo nalaženje na nekom popisu nije po sebi sporno; međutim, o Milanovićevoj se kineskoj vezi pisalo prije drugog kruga predsjedničkih izbora, no „mainstream“ mediji nisu bili za to posebno zainteresirani. Što je radio, je li bio plaćen, s kime se sastajao, s kojim ciljem, u čije ime i o čiji trošak, progresivno novinarstvo nije bilo u stanju upitati bivšeg predsjedničkog kandidata, sada predsjednika. Možemo samo zamisliti koliko bi tjedana Kolinda Grabar-Kitarović bila na naslovnicama svih novina da joj se nešto slično dogodilo...

Asocijacija s ovom, dosta nejasnom i enigmatičnom kineskom organizacijom nije jedina Milanovićeva kineska veza. Mnogi su zaboravili na doktora Antu Simonića, od konca 2008. godine veleposlanika Republike Hrvatske u Kini, osnivača Hrvatsko-kineskog društva prijateljstva u Rijeci, oženjenog Kineskinjom, koji je isprva najavio kandidaturu za predsjednika, no na kineski je mig odustao jer bi uzeo previše glasova Zoranu Milanoviću. Isto tako, znakovita je činjenica da je prvi strani predsjednik koji je Milanoviću čestitao na izbornoj pobjedi bio upravo kineski predsjednik Xi Jinping.

U svjetlu pandemije kineskog virusa kojeg sva sila medija iz nejasnih razloga (ili po nečijem naputku?) naziva korona virusom ili Covid-19, nije se našao nitko pametan tko bi povezao Milanovićevu odluku o skromnoj inauguraciji (43 uzvanika) održanoj 18. veljače 2020. godine, točno mjesec dana prije prve mjere koju je donio Stožer civilne zaštite. Našim oštroumnim analitičarima i političkim komentatorima promakla je očita Milanovićeva izvrsna povezanost s Kinom te odluka o zatvorenoj inauguraciji, tako atipičnoj za našeg novog predsjednika.

No, da im je samo to promaklo, kud' sreće po hrvatsku javnost, ali svi su zaboravili da je još davnog (!) 28. siječnja ove godine Andrej Plenković smijenio ministra Kujundžića s obrazloženjem da se „morao baviti svojim problemima umjesto koronavirusom.“ Zanimljivo da je Plenković krajem siječnja znao da se treba pripremati za koronavirus, iako je prema službenim podacima, u cijeloj Europi (!) 06. veljače broj zaraženih iznosio svega 30 (trideset!) ljudi.

Zanimljiv je to splet „slučajnosti“, ako tko još u njih vjeruje. U svakom slučaju, postoji dovoljan broj indicija temeljem kojih bi ozbiljne obavještajne službe započele barem nekakvu istragu, a kamoli senzacionalizmu sklono novinarstvo čija je tiraža ionako u strmoglavom padu. No, što će im tiraža kad je politička vrhuška uskočila i novčano pomogla posrnulo novinarstvo? Biti plaćen za nerad je ionako kontinuitet još od 1945. godine.

Zaključno, ako je hrvatska politička vrhuška, poslovično neupućena i neinformirana u (geo)politička zbivanja, ranije znala za pandemiju kojoj trenutno svjedočimo, koliko su i što su tek znali čelnici većih i ozbiljnijih zemalja? I što su po tom pitanju poduzeli? No, to su već pitanja koja potpadaju pod kategoriju „teorija zavjere“...

 

Mila Marušić

Share
0