Ovo što doživljavamo zadnjih mjeseci jedno se može (da se malo našalimo) usporediti s hrvatskim obrambenim Domovinskim ratom, odnosno agresijom na Republiku Hrvatsku. Naime, tada smo se borili protiv čitavih srpskih brigada, a danas protiv jednog Srbina po zanimanju, sabranog, mirnog, staloženog – Milorada Pupovca!

Svako malo iz svog repertoara izbaci jednu poruku, kao primjerice da je Hrvatska i NDH jedno te isto, da se nigdje tako kao u Hrvatskoj ne budi fašizam, da su ugroženi Srbi koji su manjina u Hrvatskoj, da treba zabraniti pozdrave iz Domovinskog rata poput onog pripadnika HOS-a „Za dom spremni“, zatim to isto treba učiniti s domoljubnim koncertima Marka Perkovića Thompsona i njemu sličnima, zatim da treba osuditi hrvatske stradalnike Domovinskoga rata, poput HVIDR-e, jer ga podsjećaju na SUBNOR... Pored toga, taj i takav Srbin čitavo vrijeme hrvatskom narodu nameće kolektivnu krivnju, poglavito za ustaški logor Jasenovac, putem četničkih novina koje izlaze usred Zagreba i koje plaća hrvatska država, iz broja u broj kao čovjek „u sjeni“ pušta zlu krv, kao i ti koji u tom biltenu pišu imaju pravo na istinu (dok s druge pak strane ništa što je hrvatsko ne prizna, čak ni nevine hrvatske žrtve u Domovinskom ratu). Umjesto u Kninu, on „slavi“ Oluju 5. kolovoza u Beogradu, gdje se dogovara sa srpskim političkim vrhom kako i što dalje.

Jednom riječju, to je čovjek koji svako malo otvara sezonu lova na Hrvate, prozivajući svakoga hrvatskog izgrednika, koji mu ne paše, ustašom.

I protiv tog i takvog Pupovca, kojeg mirne duše možemo nazvati i faktorom nestabilnosti u ovom dijelu Balkana, protiv kojeg je inače podnijeto i na desetke kaznenih prijava, prije svega za teški kriminal, digla se „cijela“ domoljubna Hrvatska, uključujući i Hrvate u inozemstvu.

Nema toga tko mu ne viče da je – četnik!

Na to se on samo tiho (podmuklo) nasmije i kaže da nikog ne će tužiti tko ga tako naziva!

A i zašto bi zbog toga nekog i tužio, kad biti četnik za njega je ponos, osobito kad pređe na srpski teritorij. Nu, ne znamo kako bi reagirao da ga netko nazove „srpskim šljamom“, ili još gore – izmetom.

Međutim, koliko se god gazi i pljuje po ovom čovjeku, koji iz dana u dan nastoji žigosati hrvatski narod kao nedemokratičan i nedostojan civilizacijske uljudbe i života u zajednici kulturnih naroda svijeta, kako je jednom napisao i Milan Bešlić, njemu se ništa ne događa, već dapače svakim svojim nasrtajem, kako se čini, sve je “veći i značajniji“.

Imamo dojam da neki u hrvatskoj Vladi bez njega ne mogu, odnosno da „nema njega, ne bi bilo ni Hrvatske!“

Takvog junaka majka rađa jednom u stotinu godina!

Jedan od razloga toj njegovoj čvrstini i opstojnosti leži u činjenici da ga ovako ili onako podržavaju gotovo svi tzv. hrvatski mediji (svaka čast iznimkama), koji objavljuju ali baš svaku njegovu izjavu (i to ilustriranu sa fotografijom!), zatim većina televizija uključujući i HRT čak i izravno prenose njegove konferencije za tisak, supruga mu kao novinarka objavljuje tekstove kakvi samo njemu odgovaraju, a ono što je ipak najžalosnije politički vrh relativno ga često uzima u zaštitu, pa čak i time što najčešće prešućuju njegove klevete i uvrede na hrvatski račun, (kao „pa nije on baš tako mislio!“).

Ovom Srbinu po zanimanju, koji svako malo obnavlja ustaštvo u suvremenom hrvatskom demokratskom društvu, možete reći i o njemu napisati što vas je volja. Ne će se naljutiti, jer je iznimno dobro plaćen za ulogu koju igra – srpskog klauna.

Nu, ipak ostaje pitanje: kako on možete igrati kako odgovara i srpskim četnicima u Beogradu ili Banja Luci, a s druge pak strane jednakopravni je član Vlade Republike Hrvatske?

Dakle, čitava Vlada pleše jedno, a Milorad Pupovac drugo kolo!?

Ima li nekoga kao što je to bio onaj redatelj na Trgu bana Jelačića koji je jednostavno isključio struju kad je trebao pjevati Thompson, pa da to napravi i kad se za govornicom pojavi ovaj Srbin koji čak ni ne „ume da se peni“?

Ili: dokle ćemo se baviti notornim Pupovcem, a ne rješavati temeljna životna i gospodarska pitanja, tim prije što još sa Srbijom nismo riješili ni ono najosnovnije – tko je u Domovinskome ratu bio agresor, a tko žrtva?

 

Mladen Pavković