Pad Saipana važan je za temu ovoga rada, jer nakon toga japanska carska mornarica je organizirala specijalne postrojbe. To je početak priče o kamikazama, japanske institucije dobrovoljne smrti. Riječ kamikaze sastavljena je od dvije riječi: kami (Bog, božanski) i kaze (vjetar). Prema japanskom vjerovanju to je vjetar s neba što ga šalju bogovi da bi uništio neprijatelja.

Kamikaze se prvi puta spominju u drugoj polovini 13. stoljeća. Naime, Mongoli, nomadski narod azijskih stepa sjeverno od Kine, stvorili su početkom 13. stoljeća pod vojskovođom Džingis-kanom golemo Mongolsko Carstvo. Dalje ga je proširivao njegov unuk Kublai-kan osvojivši i veliki dio tadašnje Kine. Pod vlašću Mongola, za vladavine Kublai-kana u prvoj polovini 13. stoljeća bila je cijela središnja Azija, južna Rusija i veliki dio Bliskog istoka. Mongoli su 1250. slomili posljednji otpor u Koreji, a 1276. u Kini. Na Zapadu, u Europi, mongolska se vlast prostirala sve do Mađarske. Na istočnom rubu toga gigantskog carstva bio je, nedaleko od korejskih obala, nepokoreni Japan. Japanski duhovni i vjerski vođa Nichiren već je 1260. upozoravao na opasnost i predviđao neprijateljske napade. Mongolski su poslanici stigli u Japan 1268. i 1271., tražeći priznanje vrhovne vlasti Kublai-kana i plaćanje danka. Nakon što su njihovi poslanici bili poniženi i protjerani iz Japana, Mongoli su navijestili rat. Prvo iskrcavanje usijedilo je 1274. u zaljevu Hakate na otoku Kyúshú. Kublai-kan je doveo oko 40.000 ljudi i više od 900 brodova raznih tipova.47 Mongoli su zauzeli nekoliko otoka, a Japanci su pretrpjeli velike gubitke. Zbog naprednije vojne opreme i taktike, mongolski ratnici nezaustavljivo su napredovali prema unutrašnjosti, no vremenske prilike nisu bile na njihovoj strani. Korejski kapetani uvjerili su Mongole da im prijeti opasnost od nadolazećeg nevrijemena, koje bi vojsci na otoku moglo onemogućiti pristup brodovima, a time i opskrbu vojske. Zbog toga su se povukli u Koreju, tako da je oluja privremeno zaustavila osvajače. Za to vrijeme Japanci su izgradili čitavu flotu manjih, ali brzih i vrlo pokretnih brodova za zaštitu obale. Kublai-kan nije odustao od prvotnog cilja, pokoriti Japan. Uz korejsku mornaricu sada je posjedovao i kinesku koja je ponijela prema Japanu desetke tisuća ljudi, kao i opskrbu za silno ljudstvo. Vojska se 1281. iskrcala na otok Kyúshú. Pred japanskim obrambenim bedemima se razvila bitka, iscrpljujuća i s mnogim gubitcima na obje strane, dok su na moru japanske obalne brodice nanosile štetu glomaznim, loše pokretnim, opskrbnim brodovima napadačke vojske. Teške borbe trajale su gotovo dva mjeseca, a nije se mogao nazrijeti ishod sukoba između Mongola i Japanaca. Japanski car i carica su osobno pisali pisma duhovima svojih predaka s molbom za pomoć i polagali ih na njihove grobove. Godine 1281. na mongole se strmoglavio „Božanski vjetar“, tajfun koji je potopio polovinu kineske flote i trećinu korejske vojske skupa sa flotom.

Utemeljenje japanskih specijalnih postrojbi

Jedna od temeljnih značajki japanskog otpora bila je borba do posljednjeg čovjeka. U bitkama za Marshalove Otoke, a posebno u bitci za Saipan, Japanci su koristili taktiku ljudskih metaka. Glavni protagonist takvoga otpora bio je general Ushiroku, koji je nalagao da japanski vojnici moraju biti spremni žrtvovati se za cara. No, rad na ustrojavanju samoubilačkih postrojbi vodio je admiral Takajira Onishi, zapovjednik I. mornaričke zračne flote i jedan od admirala koji su uživali ugled u ondašnjem društvu. Japan se našao u bezizlaznoj situaciji, bilo je sve manje iskusnih pilota, a pošiljke novih aviona nisu stizale na vrijeme. Admiral Onishi zalagao se za udvostručavanje letačkog osoblja koje bi trebalo okrenuti novu kartu u ratu sa Sjedinjenim Američkim Državama. Njegova je ideja stvaranja pilota koji će se žrtvovati za cara, tzv. „dobrovoljne postrojbe za smrt“, koja će Amerikance natjerati na povlačenje. Onishi je znao da je ta ideja suluda i neprihvatljiva mnogim admiralima u imperijalnom stožeru, pa je proveo mjesece moralizirajući o opravdavanosti svoje odluke. Japan nije imao jedinstvenu zrakoplovnu službu. Mornarička zrakoplovna služba organizirana je kao sintetizirani odsjek mornarice i japanske armijske zračne službe. Oba odsjeka su razvijali i proizvodili svoje zrakoplove i vlastite programe za obuku. Na zapovjednom vrhu bio je car, koji je kao vrhovni zapovjednik armije i mornarice, zapovijedao zrakoplovnom službom kroz različite stožere. U pregledu povijesti kamikaza i njihovoj promociji u zadnjim godinama rata, kad je bilo očito da će rat biti izgubljen, nezaobilazna su imena petorice mornaričkih časnika: Soemu Toyoda (vrhovni zapovjednik kombinirane flote), Koshioro Oikawa (zapovjednik mornaričkog općeg sustava), Takijiro Onishi (zapovjednik I. mornaričke zračne flote i fanatični otac kamikaza), Matome Ugaki (zapovjednik V. mornaričke zračne flote) i Ryunosuke Kusaka (vrhovni zapovjednik V. mornaričke zračne službe). Japanska mornarica je pionir u organiziranju specijalnih postrojbi, a nedugo zatim isto je napravila kopnena vojska. Tijekom razdoblja razvitka kamikaza stvoreno je 16 eskadrila (daitai), a sve skupa 8 divizija (chutai) letjelica kojima su upravljali piloti kamikaze. Povjesničarka Ohnuki-Tierney govori o 674 tokkótai korpusa formiranih u razdoblju između 21. listopada 1944. do 15. kolovoza 1945. Kamikaza je bio pilot-samoubojica, koji je letio najčešće u lovačkom avionu tipa „Zero“, noseći bombu težine 250 kg ili čak 500 kg, ovisno o kojem se tipu aviona radilo. Kamikaze su najčešće koristile modele: Zero (Mitsubishi, 1940., domet 420 nautičkih milja), Model 96 (Mitsubishi, 1936.), Shiden (Kawasaki, 1941.), Hayate (Nakajima Ki 84, 1944.), Sauin (Nakajima, 1944.). Zrakoplovi u kojima su se nalazili kamikaze bili su opremljeni samo nužnom opremom (nisu imali topove i strojnice na krilima). U svojim kabinama nisu imali radar, koji je jedan od važnih instrumenata za uspješno pronalaženje protivnika na bojnom polju.

Taktike napada

Da bi izbjegle radare i američke presretače, kamikaze bi se s 6000 do 7000 metara visine sunovratili pod kutom od 20°. Druga taktika bila je obrušavanje izravno u metu s visine od 1000-2000 metara pod kutom od 45° ili 55°, brzinom od 600 km/h. Jedna od taktika napada kamikaza je napad u paru, kada bi došli na domet protuzračne obrane, kamikaza bi se razdvojile svaki na svoju stranu i zabile u protivnički brod. Uz eskadrilu kamikaza uvijek bi bilo nekoliko lovaca koji su ih štitili.

Obuka japanskih pilota-kamikaza

Piloti koji su se prijavili za tokkótai postrojbe dijelili su se na dva tipa, oni koji su završili specijalni mornarički program obuke za pilote i studenti koji su diplomirali ili (prisilno) prekinuli školovanje na japanskim sveučilištima. Japanci su bili poznati po strogoj disciplini koja je nerijetko prelazila u okrutnost. Svaki pilot je po vojnom zakonu japanskih oružanih snaga bio obvezan izučavati samurajski zakonik „Put ratnika„ (jap. Bushidó). Na temelju njegova sadržaja su polagali ispite i obvezali se na stogo poštivanje pravila ratničkog kodeksa. Ministar obrane Hideki Tójó je u siječnju 1941. dao tiskati kodeks lojalnosti ili borbeni kodeks za vojsku i mornaricu. Općenito je poznato da Japanci imaju strogo ritualnu i stiliziranu tradiciju samožrtvovanja. Živeći stoljećima u feudalnom društvu, samuraj je branio svoju čast čineći ritualno samoubojstvo. Dio japanske propagande je i romantizam, koji potiče sjećanje na kultne japanske ratnike, samuraje. Temelj japanskog kodeksa časti sastojao se u borbenom duhu, vještini u oružju, apsolutnoj poslušnosti, osobnoj časti, predanosti dužnosti i hrabrosti žrtvovanja vlastitoga života u bitci. Za razumijevanje takvoga mentalnog sklopa važno je upoznati se s temeljnim odrednicama japanske religije. Naime, najstarija državna religija u Japanu - šintoizam, okrenuta je štovanju prirode i predaka te bezuvjetnoj posvećenosti caru, simbolu 'Božjeg' poslanika na zemlji. Dovoljno je samo spomenuti da je velik broj Japanaca nakon Drugog svjetskog rata vjerovao da je car 'božanstvo na zemlji'. Jednako tako, u japanskim militarističkim krugovima 30-ih godina prošlog stoljeća bio je zastupljen budizam. Uvriježeno mišljenje japanskih militarista u ratu za Pacifiku je vjerovanje u nepobjedivost japanskih vojnika. Smatrano je kako su carski vojnici reinkarnacija samuraja, te kako samurajski duh može  nadvladati bilo kakve vojne nedostatke. japanska militaristička tradicija imala je posebnost u odnosu prema vlastitim vojnicima, ukoliko japanski vojnik ne izvrši svoj zadatak obvezan je izvršiti ritualno samoubojstvo ili izabrati doborovoljnu smrt jurišem prema protivničkim vojnicima. Da bi postao elitni vojnik japanskog carstva, mladić je morao zaboraviti na razuzdan život. Piloti su morali proći sate plivanja, ronjenja, razne vježbe ravnoteže koje bi im pomogle pri izvođenju raznih akrobacija u lovačkom avionu. Svaki pilot je imao vrlo dobro razvijeno osjetilo vida. Vještine su sezale tako daleko da bi prilikom leta na dnevnom svjetlu mogli uočavati sjajnije zvijezde. Čak je i pomalo bizarna vježba poput hvatanja „muha u letu“ služila za razvijanje boljih refleksa. Primarna letačka obuka sadržavala je teorijske osnove leta i temeljne akrobatske manevre: petlja, valjak i obrušavanje. Daljni trening uključivao je let u formacijama, let na visini od 5000 m i let pod instrumentima. Nakon pet mjeseci obuke u mornaričkim akademijama polagali su se završni ispiti. Rezultati testova predstavljali su završetak treninga i prijavu za specijalizaciju na terenu. Pilot bi na kraju završene obuke dobio oznaku, a klasi mornaričkih pilota bio je namijenjen bedž trešnjina cvijeta s pet latica. (kasnije je bedž postao jedan od simbola kamikaza). Kamikaze piloti su napredovali kroz četiri glavna smjera regrutiranja. Prvi među njima - „patriotski križari“ bili su gotovo svi dobrovoljci iz samurajskih obitelji, motivirani nacionalističkom gorljivošću, militarističkim idealima i idejom viteštva, koji su i njihovim precima bili temelj svojevoljnoga žrtvovanja za državu. Iz ove skupine razvili su se ritualni običaji kamikaza prije samoubilačkih letova. Druga skupina - „nacionalni spasioci“, bili su regruti koji su također volontirali, ali iz negativnih razloga, često izbjegavajući osobnu sramotu. Bili su tradicionalni baš kao i „patriotski križari“. Tijekom zadnjih mjeseci rata pojavili su se „mladi racionalisti“, većinom studenti koji su prekinuli svoje obrazovanje. Bili su dobro obrazovani i najmanje problematični u odgojnom smislu. Njihova posebnost bila je studiranje na Sveučilištima koja su prihvaćala najnovije trendove. Njihovi dnevnici pokazuju da su čitali njemačke filozofe, američke pisce, francuske prosvjetitelje. Među njima bilo je i onih koji su naglašavali svoje političke stavove, simpatije prema komunizmu ili liberalizmu. Zadnja skupina - „drznici“, pojavili su se krajem rata. Ne mali broj pripadnika ove skupine bili su zagriženi fanatici, delikventi, kriminalci, ljudi sumnjivog morala i društvenih odstupanja, koji su bježali od zakona. Unutar odreda kamikaza postojale su podjele i različita uvjerenja oko „struke“ kojom su se bavili. „Kichigai“ (luđaci) koji su, obuzeti težnjom za čašću i besmrtnošću na drugom svijetu, imali samo jedu svrhu: umrijeti! Većina ove skupine stizala je iz carske mornarice.

Ratna uniforma japanskih pilota-kamikaza

Na svojim glavama nosili su bijeli povez ispod kožnih kaciga, koji potječe još od feudalnog razdoblja. Naime, kada bi samuraj omotao povez oko glave to bi simboliziralo borbu do smrti. Povez, najčešće dekoriran sa poetskom kaligrafijom mistične prirode, zvao se hachimaki. Većina je njih nosila tkaninu ili pojas urešen crvenom niti, ili kosom od „vlasi tisuću žena“ (Sennin-bari). Pojas se smatrao čudotvornim, jer su vjerovali da je otporan na metke. Mnogi su kamikaze u kabini svoje letjelice držali osobnu zastavu, omanji kvadratić bijele tkanine s crvenim krugom u sredini zvanom hinomaru, okruženim raznim kaligrafskim porukama. Letjelice kamikaze pilota su bile ukrašene trešnjinim cvijetom (obojen ružičasto na bijeloj podlozi). Trešnjin cvijet je japanski nacionalni simbol, a obično je stajao na bočnoj strani zrakoplova. Osim hinomarua, na svoj posljednji let nosili bi fotografije svojih voljenih, samurajski mač (katana), posvećene pjesme i knjige, među kojima se znala naći i Biblija. Kamikaze i njihovi roditelji su dobivali počasne titule i povlastice. Radilo se prije svega o živežnim namirnicama. Dobivali su posebna mjesta pri raznim svečanostima i nerijetko su se mogli naći na novinskim naslovnicama. Obilježja vojne odore kamikaza sastoje se od sedam dugmadi na prednjoj strani tunike, ukrašenih s tri bedža cvijeta trešnje i bedžom mornarice. Kamikaze pilote su bili karakteristični i po ritualima koje su obavljali. Prije nego li krenu na zadatak, koji je uključivao dobrovoljnu smrt,  na zrakoplovnim uzletištima bi sa svojim zapovjednicima imali ritual ispijanja rižinog vina (saké). Zatim, napisali bi haiku (pjesmu svojim najmilijima ili bi ostavili oproštajno pismo) a taj čin je značio odlazak na zadatak iz kojeg nema povratka. Nakon smrti svakog kamikaze pilota bili bi štovani kao bogovi u šintoističkom hramu Yasukuni (pokraj carske palače u Tokiju).

Organizacija kamikaze postrojbi

Postrojba pilota-samoubojica, koju Japanci kasnije nazivaju „Tokkotai“ ili specijalna udarna jedinica, sastavljena je od 26 pilota i podijeljena na četiri letačke skupine: Yamato (naziv za povijesni Japan), Asahi (ime za izlazeće sunce koji je Japan uzeo za simbol svog postojanja), Yamazaura (planinski trešnjini cvjetovi) i Shikishima (još jedno poetično, povijesno ime za stari Japan). Tokkótai korpusi su nosili nazive raznih japanskih imena stabla trešnje i trešnjina cvijeta. Od približno 4000 kamikaza pilota, oko 3000 su bili piloti-mladići, koji su regrutirani još u srednjoškolskim godinama. Okvirno se može govoriti o 1000 studenata koji su bili pripadnici kamikaza, mnogi od njih su diplomirali vrlo brzo ili su prekinuli studiranje zbog zahtjeva militarističke vlade koja je trebala nove regrute. Najčešći pripadnici kamikaze pilota su bili studnti, s prosjekom starosti 23. godine. Obično su pod psihičkim pritiskom, izazvanim od strane vršnjaka i zapovjednika naklonjenih borbenom miljeu, dobrovoljno pristupali odredima smrti.

Naoružanje kamikaze postrojbi

Kamikaze postrojbe, osim u sastavu u japanskih zračnih snaga mornarice i vojske, bili su u sastavu japanskih pješačkih snaga i mornarice. Raznolikost japanskih oružja omogućila je da tokkótai samoubilačke akcije poduzimaju ne samo zrakoplovima. Za samoubilačke napade su korišteni samoubilački čamci (shinýo), kaiten (ljudska torpeda) i letjelica na raketni pogon.

Letjelica Yokosuka MXY-7 model 11

Imperijalni generalni stožer u ljeto 1944. godine se odlučio zaokret u taktici ratovanja protiv Saveznika. Taktika je uključivala proizvodnju nekonvencionalnog naoružanja. Dizajnirana je koncepcija letjelica na raketni pogon (tvrdo gorivo), opremljeno s velikim eksplozivnim punjenjem. Svrha takvih oružja bila je uništiti značajne ciljeve, kojim bi upravljao pilot kamikaza. Letjelica je obično transportirana zrakoplovom modela G4M2-E, na 35 km do cilja. Kada bi se odvojila od matičnog zrakoplova, pilot bi je samostalno navodio do cilja, a pri obrušavanju dostizala bi brzinu od 800 km/h. Konstrukcija spomenute letjelice bila je izrađena od drveta i aluminija. Oprema letjelice je bila svedena na minimum, a upravljačka svojstva su bila vrlo dobra radi lakšeg pogađanja cilja. Pogon letjelice je bio raketni, a sastojao se od tri motora, svaki motor je imao potisak od 800 kg. Masa letjelice pod punim teretom je iznosila 2.140 kg, dužina krila je iznosila 6.06 m, a visina 1.16 m. Naoružanje se sastojalo od bombe u nosnom djelu mase 1.200 kg. Letjelica je ušla u proizvodnju u rujnu 1944. godine pod nazivom Ohka model 11, a ukupno je proizvedeno 225 letjelica ovog modela do ožujka 1945. godine.

Torpeda

Japanci su razvili i čitav niz malih podmornica koje su koristili u napadu na Pearl Harbor 1941. godine. Tipična podmornica koju su koristili kamikaze imala je tri člana posade i torpeda koja su se nalazila na palubi. Tijekom 1944. Japanci su osmislili torpeda I. klase zvane Kaiten, a ratu na Pacifiku proizvedene su tri klase torpeda klase kaiten, označene brojevima 1., 2. i 4. Ovaj potonji je imao sljedeće karakteristike: masa 13.2 tone, dužina 16.5 m, širina 1.35, snaga motora 180.030 (KS), brzina 40 čvorova, radijus 25 km i eksploziv od 1.800 kg, a topredom je upravljao pripadnika kamikaze postrojbi. Torpeda su transportirale kategorija podmornice za daleke oceanske operacije, podmornicama klase „Junsen“, klasa „B“, od toga modeli I-36, I-37i I-44, I-56 i I-58. Podmornice klase „B“ su prevozile između 17 do 19 torpeda klase kaiten.

Čamci sa bojevim nabojem

Japanci su 1944. godine proizveli motorne čamce čija je namjena bila udarom u protivnički brod izazvati detonaciju, kojim bi upravljali pripadnici kamikaze postrojbi.  Najpoznatiji čamac ovog tipa bio je model zvani Shinyo (oceanski udarači). Osnovne karakteristike spomenutog modela su: masa 2 tone, dužina 6.5 m, širina 1.86 m, 134 KS, maksimalna brzina 28 čvorova. Čamcem su upravljala dvojica pripadnika kamikaze postrojbi. Bojev naboj, jačine 250 kg je bio smješten u prednjem dijelu čamca. Osim eksploziva, na bokove čamca mogle su se postaviti dvije rakete kalibra 120 mm. Streljačko naoružanje se sastojalo od mitraljeza kalibra 13.2 mm. Ukupno je proizvedeno 150 bojevih čamaca u ratu na Pacifiku.

Ostalo naoružanje

Japanci su ispustili bombe u svibnju 1945. godine na američku zapadnu obalu. Od japanskog bombardiranja stradalo je nekoliko civila, a prepoznatljivi su u povijesti Drugog svjetskog rata kao žrtve japanskog napada balonima na Zapadnu obalu. Naime, radilo se o balonima koji su napravljeni od papira i svile, opremljeni protupješačkim bombama od 15 kg, vođeni snagom vjetra. Izvještaji pokazuju da je lansirano oko 9300 balona, a nekih 285 je stiglo do Sjeverne Amerike. Ostali baloni eksplodirali su diljem Kalifornije, a neki su stigli do Aljaske i Meksika. Projekt zvani FUGO (Vjetrovito oružje) je obustavljen zbog toga što balon tipa A nije mogao doseći SAD u proljeće i ljeto.

Ispovijest preživjelog pripadnika kamikaza postrojbe

Dvadesetogodišnji Yokota Yutaka je diplomirao je u Yokarenu, mornaričkoj zračnoj bazi u Tschiuri. Život mu se promijenio kad je stupio u specijalne postrojbe, jer je svakim danom očekivao misiju iz koje nema povratka. Bio je jedan od članova posade podmornice I-47, a bio je jedan od članova posade koji je upravljao kaitenom. Podmornica je mogla maksimalno nositi šest ljudskih torpeda na palubi. Preživio je rat jer su na zadatku uočili kvar na crpki za gorivo na njegovom torpedu, za vrijeme plovidbe u blizini Saipana. Njihovi nadležni su im prenijeli vijest da je Japan izgubio rat., dok su mornari podmornice bili na zadatku. Yukata je ostavio slijedeću bilješku: „Prvi puta su mi potekle suze na licu. Gorko sam plakao. Svjestan sam da nikada neću više biti na zadatku bez povratka. Nisam plakao zato što je Japan izgubio rat… Plakao sam jer su me napustila moja braća suborci.

Samoubilački individualni napadi

Napada se koristio kao metoda zaustavljanja protivnikovih tenkova. U jednom slučaju samoubilački napad je uključivao kopanje dobro kamuflirane lisičje rupe, u kojoj bi stajao japanski vojnik. Mina je bila zavezana za sami vrh bambusove motke duge 4 metra. Japanski vojnik je čekao priliku, u lisičjoj rupi, kako bi ugurao minu ispod gusjenica ili kotača bilo kojeg protivnikovog oklopnog vozila. Kod drugog slučaja samoubilačkog napada je korištena mina, sastavljena je od naboja koji je probijao teški oklop. Mina je bila zavezana na kraju bambusove motke, a  aktivirala se udarcem od čvrstu površinu. Vojnik, skriven u lisičjoj rupu, čekao je prvog protivničkog tenka koji bi se približio na dovoljnu udaljenost kako bi motku zabio u tenk, na sličan način kao što vojnik ponaša sa fiksnim bajonetom na puški za vrijeme napada. Razarajući naboj, je još jedna od metoda japanskog samoubilačkog oružja. Naboj se ručno postavljao na protivnički tenk i ručno aktivirao. Eksplozivni naboj mase 10 kg se nalazio u drvenom okviru u obliku kvadrata, koji je vojnik nosio na leđima. Vanjski dio drvene kutije je imao kuke, kako bi se kutija s nabojem mogla objesiti na kupolu tenka ili top. Kao detonator se koristila ručna granata. Drugo samoubilačko oružje je mina omotana u svežanj koji bi vojnik nosio na ramenima. Vojnik je morao ocijeniti pravac kretanja protivničkog tenka, a kad bi se tenk približio na udaljenost od 10 metara od vojnika, ovaj se morao zaletjeti i baciti se između gusjenica pod tenk, te povući vrpcu za detonaciju, a mina bi eksplodirala 1-3 sekunde nakon povlačenja vrpce. Spomenute samoubilačke taktike japanskih lovaca na tenkove su se najviše koristile u vojnim operacijama u Burmi. Između ostalog japanski vojnici su koristili ručne granate i Molotove koktele u napadu na tenkove. Bilo je slučaja kad su japanski vojnici jurišali sa sabljama na tenkove. U nekoliko slučaja ostalo je zabilježeno da su japanci na prepad uspjeli nanijeti ozbiljne ozljede tenkovskim posadama protivnika. Ovakvi samoubilački napadi su najviše zabilježeni u bitki za Okinawu.

Vojni priručnik kamikaze postrojbi

U ožujku 1945. Generalni stožer varske mornarice je izdao se priručnik za kamikaze postrojbe, autor bojnika Hayashime. Cilj priručnika bio je obučiti japanske pilote-kamikaze kako i na koji način trebaju izazvati najveću štetu na protivničkom brodu.

„Poglavlje 23. Napad:

„Pojedinačni napad zrakoplovom. Kad uočiš metu, ukloni osigurač s bombe. Idi punom brzinom prema meti. Zabij se! Iznenadi neprijatelja! Ne dopusti neprijatelju da krene u protuudar. Juriš!

„Zapamti: Neprijatelj može promijeniti smjer kretanja, stoga budi pripreman na neprijateljevu dvosmislenu akciju. Budi oprezan i izbjegavaj neprijateljske lovce i protuzračne topove.“

„Poglavlje 39. Približavanje meti:

„Osjetit ćeš da se tvoja brzina mahom povećava. Osjećaš da se brzina povećala tisućustrostruko. To je kao dugi pucanj u filmu, koji se odjednom zatvara i ta scena ti prolazi ispred lica.

Trenutak udara:

„Sad si 2-3 m od mete. Možeš jasno vidjeti krajeve neprijateljevih topova. Osjećaš kako odjednom lebdiš u zraku. U tom trenutku vidiš lice svoje majke. Ne smije se, niti plače. To je njen uobičajen izraz lica.“

Djelovanje i učinak kamikaza na Pacifiku

Prva vojna misija kamikaze postrojbi

Prvo masovno pojavljivanje kamikaza dogodilo se 25. listopada 1944. za vrijeme američkog iskrcavanja na obale otoka u zaljevu Leyte. Kamikaze su svakodnevno operirale kao sastavni dio Kombinirane flote (njezinih ostataka), od  listopada 1944. godine do završetka rata na Pacifiku. No toga je dana njihova akcija završila porazno, šest zrakoplova je uništeno. Ne baš slavan početak Japanci nisu shvatili kao upozorenje da odustanu od smrtonosnog oružja kakvo su posjedovali. Među žrtvama je bio poručnik Yukio Seki, pripadnik 201. mornaričke zračne grupe je prvi kamikaza pilot koji je dobrovoljno pristupio kamikazama i 25. listopada 1944. izveo napad. Probio se kroz protuavionsku vatru s američkog nosača zrakoplova St. Lo, ispustivši bombu i sunovrateći se na palubu nosača, strašna eksplozija je uzrokovala potonuće nosača. Slanje iskusnog pilota u samoubilački napad može se objasniti isključivo time što je Onishiu trebao maksimalan učinak prvog napada na američke brodove. Za vrijeme napada Saveznika na zaljev Leyte, japanci su izgubili kombiniranu flotu. Kamikaza odred „Shikishima“ je zbrisan, a saveznički gubitci su iznosili jedan potopljen nosač i šest oštećenih brodova. Slijedećih dana kamikaze su nastavile sa zadatkom. Uništen je američki nosač i izbačeno je iz pogona šest ostalih. Za vrijeme Sho operacije kod Filipinina I. zračna flota admirala Onishia, te II. zračna flota pod zapovjedništvom admirala Fukudome pretrpjele su znatne gubitke. Admiral Fukudome se koristio uobičajenim napadima, za razliku od Onishia koji je koristio specijalne postrojbe dobrovoljne smrti, kao novu taktiku. Imperijalni stožer je usvojio Onishijevu koncept ratovanja, smrtonosno oružje koje je imalo cilj slomiti protivnikov moral i odbaciti neprijatelja daleko od imperijalnih voda. Iako nisu promijenile tijek rata, gotovo svakodnevne akcije kamikaza ipak su postigle neki učinak. Primjerice, u razdoblju od 29. listopada do 1. studenoga, kombiniranim napadima, konvencionalnim i samoubilačkim, potopljeno je nekoliko lakih nosača, nekoliko krstarica je izbačeno iz pogona, uništen je jedan i oštećeno pet razarača.

Kamikaze napadi od Filipina do američkog iskrcavanja na Okinawu

Američke postrojbe su napredovale tijekom studenog, potiskujući Japance na Filipinima, a njihovi bombarderi su nanosili znatnu štetu japanskim zrakoplovnim bazama. Japanci su se borili za svaki pedalj zemlje i dominaciju nad zračnim prostorom, a od kamikaza se mnogo očekivalo, poglavito nakon uspjeha od 25. studenog u bitci kod Luzona. U razdoblju od 25. listopada do 29. studenog kamikaze su potopile pet ratnih bodova, 23 teže oštetili, a 12 lakše. Među oštećenima bilo je 16 nosača zrakoplova, šest krstarica, dva lakša nosača i osam pratećih nosača. Žestok udar na američke postrojbe dogodio se 7. prosinca prilikom američkog iskrcavanja na zapadnu obalu Filipina u zaljevu Leyte. Bili su gotovo 10 sati kontinuirano pod naletom kamikaza koji su potopili dva razarača, a dva izbacili izvan pogona. Zbog okolnosti u kojima se nije moglo operirati, Onishi preuzima zapovjedništvo nad II. zračnom flotom i premješta je na Taiwan (Formosu), na kojem je izgrađeno 65 zrakoplovnih uzletišta. Na Taiwanu je zapovjednik Inoguchi organizirao posebnu obuku kamikaze pilota i opskrbljivao zrakoplovima i osobljem kamikaze odrede na Filipinima. Među bazama s kojih su polijetale tokkótai postrojbe navode se: Brunei, Borneo, Nichols Field (Filipini), Clark Field (Filipini) Cebu (Mabalacat), Leyte (Filipini), Samar i Negros.

Prema američkom izvješću, od 25. listopada 1944. do 15. siječnja 1945., učinak kamikaza bio je: 16 potopljenih brodova (od toga dva nosača, tri razarača, pet transportnih i šest raznih brodova) i 87 oštećenih brodova (od toga 23 nosača, 5 razarača, 12 transportnih te razni drugi brodovi). Istodobno, Japanci su u tim napadima izgubili 1198 života (719 pilota-samoubojica japanske Armijske zračne službe i 480 mornaričke zračne službe). Posebno razoran napad kamikaza dogodio se 18. i 19. ožujka 1945. prilikom akcije američke vojske nedaleko od japanskoga otoka Kyúshu. Tom prilikom kamikaze su iz pogona izbacile dva američka nosača, a Amerikanci su imali višeo od 1000 žrtava. Taj čin je demoralizirao američku vojsku. No, pretrpljeni gubitci u tom napadu - 20 poginulih kamikaza i 50 srušenih lovaca, umanjuju uspjeh napadača, jer su japanska vojna industrija i gospodarstvo bili na izdisaju. U tom su razdoblju japanske zračne snage pretrpjele znatne gubitke; primjerice, I. zračna flota izgubila je 308 ljudi u dva dana (1. i 19. ožujka), a od 19. do 21. ožujka japansko zrakoplovstvo izgubilo je 160 zrakoplova (od toga 69 kamikaza). Nakon savezničkog osvajanja Iwo Jime te početka invazije na Okinawu japanski imperijalni generalni stožer povukao je očajnički potez i taktiku napada dobrovoljne smrti podigao na razinu strategije obrane Carstva. Japanska propaganda nastavila je veličati hrabrost kamikaza i time odigrala bitnu ulogu u strategiji borbe do posljednjeg čovjeka. Pod utjecajem propagande gotovo je svaki Japanac prihvatio ulogu vojnika koji se samožrtvuje za obranu zemlje (Tokkó gunjin). Imperijalni generalni stožer je imenovao plan obrane kodnim nazivom „Sveti rat“. Glavni cilj japanskih napada su bili su saveznički nosači, jer je admiral Onishi smatrao da će Saveznici biti neutralizirani ukoliko se onesposobe američki nosači zrakoplova. Od 1. travnja 1945. kamikaze su se strmoglavo kretale ka protivniku. Dan za danom bjesomućno su udarale na savezničku flotu. Prema američkim izvješćima u razdoblju od 17. veljače do 30. lipnja 1945. u napadima kamikaza na Savezničku flotu potopljeno je 27 brodova, 97 je teško, a 20 lakše oštećeno. Međutim, kad je nakon bačenih atomskih bombi na Hiroshimu i Nagasaki, japanski car Hirohito 15. kolovoza 1945. potpisao kapitulaciju, nastala je opća zbrka među generalima i mornarima japanske vojske. Tvorac kamikaza admiral Onishi ostavio je pismo u kojem se obratio japanskoj mladosti: „Sjetite se da ste Japanci. Vi ste blago nacije. Sa strpljivošću i odlučnošću specijalnih jedinica radite za dobrobit japanskog naroda i za mir u svijetu. Pretpostavlja se da je jedan od posljednjih kamikaze-napada bio usmjeren protiv sovjetskih snaga u Mandžuriji, 19. kolovoza 1945., kad su u napadu šest zrakoplova oštećeni tenk i uništen kamion. Gledajući cjelokupno, strategija temeljena na uporabi kamikaza nije bila uspješna. Učinkovitost kamikaza nije bila na očekivanoj razini zbog nekoliko razloga: prije svega zbog velike brzine zrakoplova i težine bombe, što je otežavalo manevriranje zrakoplovom, ali i zbog zatvaranja očiju nekoliko sekundi prije udara. Uspjeh kamikaze misije najvećim dijelom se sastojao od uspjeha pojednica koji su nasumice odabrali metu. Mete su birali strmoglaveći se na prvi protivnički brod na kojeg bi naišli. U misijama kamikaza nedostajao je timski rad, iako je kroz njihovu inicijaciju i obuku bio strogo naglašen. Uz to, Japanci su „proizvodili“ pilote kao na tvorničkoj traci, osobito zadnjih godina rata, što je također moralo utjecati na njihovu učinkovitost. Činjenica je da su sati za obuku pilota bili reducirani s maksimalnih 500 na 130 sati leta. U razdoblju od 25. listopada 1944. do 15. kolovoza 1945. godine je dugo stajala teza da su kamikaze potopile i oštetile oko 375 do 455 savezničkih brodova. Međutim najnovija istraživanja kažu da ukupan broj potopljenih savezničkih brodova iznosi 49. Japanci su izgubili 3.384 pilota u specijalnim postrojbama za dobrovoljnu smrt u ratu na Pacifiku.

Broj zgoditaka postignutih od strane kamikaza u jednom danu 6. 1. 1945. god.

Broj stradalih kamikaza prema podacima dvojice japanskih povjesničara, (Morioka i Ninagawa)

Kamikaze kao dio japanske vojne doktrine

Velika većina japanskih mornara, vojnika i pilota je volontirala u postrojbe smrti, jer su vjerovali da će postati duhovi čuvari svoje zemlje (jap. Eirei). Umrijeti za državu smatralo se najvećom čašću i vjerovalo se da će biti uzvišeni u svetište Yasukuni i biti okićeni slavom za sva vremena. Japanski vojnici su bili svjesni situacije na bojištu, svjesni neravnopravnosti borbe s protivnikom. To implicira da su mnogi pošli sigurnom i brzom smrti. Iz razloga što japanski borilački (ethos) nije poznavao iluzije, ne postoji nikakva nadoknada, nikakav zasluženi bolji život, jer to ne postoji u ratničkom kodeksu. Kamikaze postrojbe nisu nikada usmjerile svoje napade na civilno stanovništvo, nego isključivo na Savezničku flotu. Bili su elitni vojnici koji su slušali zapovjedi. U nastavku teksta iznosimo neke karakteristike postrojbi za specijalni napad (kamikaza).

a) ciljane žrtve kamikaze napada su bili svjesni ugroženosti i imali su mogućnost obraniti se,

b) mnogi američki brodovi su imali radar koji je pružao sliku stvarne protivnikove snage i napada, taj instrument je donio prednost obrani koja je dugoročno otklonila sa sebe prijetnju kamikaze strategije,

c) stotine kamikaza se sunovratilo u more promašivši mete,

d) niti jedan dokument, bilo američki ili japanski, ne svjedoči o napadu kamikaza na civile, isključivi cilj bili su saveznički brodovi.

Snažnim utjecajem animističke religije, raznih njenih rituala, koju najbolje možemo razumjeti gledajući razne japanske festivale, festival lutaka, festival cvijeća itd. (matsuri), duboko se oblikovao u japanskom kolektivu vjerovanje o zagrobnom životu, gdje je smrt poželjna. Po takvom učenju, nakon smrti dolazi ponovno život na zemlji, u obliku duha koji boravi u obitelji iz koje duh potječe i obližnje okoline i ima sposobnost razgovarati sa živima. Takav snažan utjecaj je kulturom ušao duboko u japanski mentalni sklop upravo zbog rituala koji su stari preko 1.500 godina, a nisu izbrisani konfucijevim učenjem, Budinim ili kršćanstvom. Ovo je jedan od prihvatljivijih odgovora na pitanje japanske sklonosti samoubojstvu i žrtvovanju u vrijeme Drugog svjetskog rata. Tokkotai  (Kamikaze) nisu fenomen Drugog svjetskog rata, već su produkt, kulminacija, deset stoljeća kulturnog razvoja i tradicije koja je proizvela japanski borilački etos (duh).

Hrvoje Mandić / Vojna povijest

Kompletan autorov tekst pod naslovom „Oružane snage carskog japana“ može se naći u magazinu za Vojnu povijest, posebno izdanje Drugi svjetski rat, 17. srpnja 2013., izdavač, Večernji list d.d. Oreškovićeva 6/H 1, 10.000 Zagreb.