Vodeći mediji u Hrvatskoj već dugo marširaju isključivo lijevom, a to je u oko objektivna promatrača smiješno skakutanje. I to jednonogo skakutanje pokušava se predstaviti kao neovisno novinarstvo. Najsmješniji su kada donose vijesti o nekom istraživanju koje bi, kao, trebalo svjedočiti o raspoloženju javnosti. Tako me ovih dana nasmijala vijest Vlada Zorana Milanovića najotvorenija dosadašnja vlada, Sanaderova najgora.

U Večernjem takočitamo: ''Po prvi puta u Hrvatskoj objavljeno je istraživanje koje ispituje odnos između Vlade RH i novinara koji prate rad Vlade. U istraživanju je sudjelovalo 27 novinara koji su pratili rad Vlade Zorana Milanovića te općenito sektor politike od 2000. godine. Kada je u pitanju otvorenost i prijateljska nastrojenost Vlade prema predstavnicima medija, Vlada Zorana Milanovića vodi s prosječnom ocjenom 3,53 (…)Vlada Jadranke Kosor ocijenjena je s prosječnom ocjenom 2,6, dok je Vlada Ive Sanadera ocijenjena s 2,5, a Milanovićevu Vladu po otvorenosti u stopu prati Vlada Ivice Račana s prosječnom ocjenom 3,44.'' Dakle, Milanović i Račan su otvoreni, a ''hadezenjare'' zatvorene. Kako predvidljivo, kako bijedno!

No, bezobrazluk tu ne prestaje, čitamo dalje: ''Zanimljiva je činjenica da gotovo svi, tj. 90 posto ispitanih novinara navodi kako ipak najkorisnije informacije najčešće dobivaju putem neformalnih druženja s vladinim dužnosnicima.'' Tu dolazimo do one ključne informacije, otvorenost lijevih vlada posljedica je njihova prijateljstva s novinarima, to jest ''neformalnog druženja'' i čavrljanja ljudi iz vlade s novinarima. Zapravo, novinari otvoreno priznaju da preko njih lijevi političari plasiraju poželjne informacije i dezinformacije. Čineći ih tako izravnim sudionicima svojih spletki i marifetluka. To su oni famozni ''visoki izvori'', ''izvori bliski vrhu'' itd.

Od te ''jaranske'' demokracije Hrvatska je bolesna odavno, ali kao da joj nema izlaza ni lijeka. U Hrvatskoj gotovo da nema profesionalnog medija, a još manje hrvatskog. Po svojoj biti, a ne samo po pohlepi za kunama. Desetine i desetine lumpenžurnalista pokorno služi Partiji, dok se novinarska aristokracija, bez erudicije i manira, s partijskim glavešinama čak i druži, obžderava i pije birana vina. Da se to nakaradno stanje ovoga trenutka počne mijenjati, bilo bi potrebno barem desetljeće da se koliko-toliko normalizira.

Slušam bucmastu Bucku, Vitomiru Lončar, kako u Stankovićevoj emisiji juriša na ministra Hasanbegovića. Grozna je bila i ministrica Zlatar-Violić, veli Bucka, no ne sjećam se da je Bucka pisala otvoreno pismo Milanoviću da smjeni veselu Andreu kao što sada ultimativno traži od Oreškovića da makne Hasanbegovića. I da se ne bi, ne daj Bože, pomislilo da je Bucka ljevičarka, Aca se silno trudio da je predstavi kao ''desničarku'', a ona se nije branila, naprotiv tvrdila je da su njezini još gotovo od ''krapinskog pračovjeka'' fetivi Zagorci i da ona redovito ide u crkvu. Uf, što to volim kad netko činjenicu da ide u crkvu drži dostatnom legitimacijom da udari po crkvi, HDZ-u, odveć gorljivom domoljublju, desničarima itd. Zašto ti čudnovati ljudi misle da je spas njihove duše javna stvar. Baš me briga ide li Bucka u crkvu!

Uglavnom, osim što smo doznali da je Bucka desničarka, a da je Hasanbegović nepodesan za ministra jer ga ne poznaje Buckino jato, ništa pametno nismo saznali od Stankovićeve sugovornice. Na žalost, bio je to samo još jedan primjer ''jaranske demokracije''.

 

Damir Pešorda

Share
0