Govor o krizi odavno je već postao konstanta u zapadnim društvima. Ta kriza ima stotinu lica i isto toliko naličja. Ipak, u podlozi svih tih kriza nalazi se, čini se, stanovita rasipnost. U zapadnoj Europi već gotovo dva stoljeća, izuzevši povremene velike ratove i ekonomske krize, živi rasipnički.

Što znači da se previše dobara troši po glavi stanovnika, a to na dulji rok nije održivo stanje. Takva društva s vremenom postaju neotporna i nehomogena, sastavljena od mekoputih i samoživih pojedinaca.

U članku u Jutarnjem listu povodom Samita EU 27 u Bratislavi, tema kojega je Brexit, nagađa se da bi središnja tema mogla biti zapravo ''kulturna kontrarevolucija'' koju nagovještaju i već na svoj način provode zemlje Višegradske skupine, a posebice Poljska i Madžarska. Tako se navode Orbanove riječi: '' Sada je povijesni trenutak. Postoji mogućnost za kulturnu kontrarevoluciju.'' Što se točno podrazumijeva pod ''kulturnom kontrarevolucijom'' teško je precizno reći, no to je prije svega svojevrstan korak natrag k vrijednostima koje su bile dominantne prije kulturne revolucije, koja se odvija već nekoliko stoljeća, a svoju je kulminaciju doživjela šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Od kada polako ali nezaustavljivo postaje mainstream.

   Katalizator europske krize s razvojem nekih globalnih kretanja postao je migrantski val. Stoga Orban i Kaczyński najviše i inzistiraju na protivljenju onakvom rješenju migrantske krize kakvo promovira Njemačka kao svojevrsni predstavnik zapadnoeuropskog načina mišljenja. S druge strane upravo odnos Europe prema migrantima pokazuje rasipnički karakter europskih društava. Stoljećima polako nadograđivana razina ljudskih prava i socijalne zaštite učinila je Europu svojevrsnim magnetom za sve one diljem svijeta koji žive u oskudici i u surovom društvenom okružju. Rasipnički refleks Europljana pokazao se u samoubilačkoj ideji da treba primiti sve i pomoći svima, koja u Europi ima velik broj pristaša.

   Rasipništvo o kojemu govorim ne očituje se samo u odnosu prema materijalnim dobrima nego i u odnosu prema nekim temeljnim ljudskim relacijama kao što su seks, obitelj, kolektivni identitet i sl. Usporedimo primjerice muško-ženske relacije u islamskim i u postkršćanskim društvima. U islamskom svijetu ti su odnosi uređeni tako da u konačnici dovode do što brojnijeg potomstva, a u postkršćanskim društvima tako da dovode do što većeg užitka pojedinca, uglavnom bez potomstva. S tim da je brojno potomstva čvrsta i pouzdana činjenica, dok je pretpostavljeni užitak relativan i vrlo dvojben. Moglo bi se reći da je islamska seksualna ekonomija puno efikasnija od kršćanske ili, ako baš hoćete, produktivnija.

Sama činjenica da se u Europi danas, recimo, baca više hrane nego je neki siromašni krajevi uopće imaju na raspolaganju sve više postaje europski nedostatak, a ne prednost. Europljanima je određeni komfor, prikladan stan i siguran obrok, postao samorazumljiv, a isto tako i stanovita razina ljudskih prava, pa i pravo da se bude neodgovoran, samoživ i razmažen. Priča o ''održivom razvoju'' kojom se poziva na pažljiv odnos prema resursima i ekološku svijest zapravo je samo svojevrsno umirivanje savjesti. Pojedinci u zapadnim društvima, recimo, troše više energije negoli cijela naselja u siromašnijim naseljima tzv. Trećeg svijeta.

Stoga je pojava Orbana i Kaczyńskog logičan samoobrambeni refleks onog dijela Europe koji nije previše sudjelovao prednostima europskog života prethodnih stoljeća te ne želi biti ni žrtva svojevrsne dekadencije koja je zahvatila Europu. Druga je stvar ima li njihova ''kulturna kontrarevolucija'' izgleda na uspjeh.  

 

Damir Pešorda

Share
0