Dočekasmo i to, malu veliku koaliciju! Andrej Plenković polako uvodi europske navade u hrvatsku politiku. Doduše, nije još sazrelo vrijeme za pravu veliku koaliciju, zato svjedočimo smanjenoj verziji velike koalicije. Uz stanovite otpore i lomove HNS se ubračio s HDZ-om i dobio dva ministarstva, a u miraz donio pet glasova.

Sudeći po glasovanju za nove ministre, HDZ-ova većina je još tijesna, nategnuta do pucanja. Otkazao je Hrelja pa je u Sabor hitno morao doći Saucha. Objektivno, pet HNS-ovih ruku nije bogzna što. Ušavši u kombinaciju s HNS-om, HDZ je definitivno izgubio podršku Hasanbegovića, Glasnovića i Esih, tako da se može reći kako HNS-ovih pet zapravo nije pet nego dva. A možda i jedan, jer se i jedini Hrast-ovac u Saboru, Zekanović, nešto premišlja otkako je Plenković kurikularnu reformu predao na milost i nemilost uvjerenoj jokićevki gospođi Divjak.

Dakle, od broja novopridobijenih ''ruku'' Plenkoviću je važnije bilo nešto drugo, točnije važnije mu je bilo ideološko repozicioniranje HDZ-a. Kažu da se 2011. Plenković malo kolebao kome će prići, Vesni Pusić ili Jadranki Kosor. Odabrao je HDZ, ali ga šest godina kasnije, čini se, pokušava dovesti na ideološke pozicije HNS-a. Neki govore da će HNS nakon ove političke trgovine kao stranka nestati. Možda, no ako u dostatnoj mjeri haenesizira HDZ, onda je opravdao svoju svrhu. Barem u očima zakletih neprijatelja suverenizma i ''populizma''. Što se tiče same saborske većine, mislim da ona nikada nije ozbiljno dolazila u pitanje. Siguran sam, naime, da ima još pet-šest spavača koji će se aktivirati ako štogod pođe nepredviđenim tokom.

Poznati kolumnisti i anonimni komentatori po portalima i društvenim mrežama natječu se tko će žešće i duhovitije oplesti po HDZ-u i HNS-u. Raspudićevu dosjetku O Milijanu Brkiću i vitezu Reineru ''na čelu ovogodišnjeg Pridea'' te HNS-ovcima ''na grobu prvog hrvatskog predsjednika s desnicom na srcu'' do iznemoglosti je u Saboru ponavljao ogorčeni Miro Bulj. Bauk je minutom šutnje pokušao isprovocirati HNS-ovce. Neuspješno. Marasov je glas u trenucima najvećeg uzbuđenja postajao kreštav, ženskast. Pernar je pričao bedastoće kao i obično. Saborske rasprave djelovale su još bjednije od sramotne koalicije koja ih je potaknula. Slušajući te besmislene svađe i prepucavanja, čovjek pomisli kako bi možda bilo pametno ukinuti televizijski prijenos te verbalne gnjavaže. Kad bi znali da ih nitko ne gleda, sabornici bi možda barem malo konstruktivnije raspravljali.

A, zapravo, i komentatori i sabornici promašaju bit. Nepošteno je napadati Plenkovića da je nešto izdao, pogazio obećanje i slično. Naprotiv, Plenković radi uglavnom ono što je najavio više puta. HDZ-ovi birači se uvijek iznova čude kako to njihov vođa skreće ulijevo, a upravo su oni zaslužni za to. Prvo im Karamarko nije valjao jer je bio previše desno, kada je Plenković obećao ''europeizaciju'' i nepopustljivu borbu protiv ''populizma'', prigrlili su ga kao ''suho zlato''. Sada kada premijer jedno za drugim izvršava svoja obećanja, malo se kao bune. No, neće to dugo trajati, uskoro će i tzv. obični glasači ''stopostotno'' prihvatiti novog koalicijskog partnera baš kao što ga je i Predsjedništvo HDZ-a prihvatilo. Oni kojima je konačno dosta samozavaravanja okrenut će se novoosnovanoj stranci Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića. Kao što se jedan dio izvorno HDZ-ovih birača prije dvije godine okrenuo Mostu.

Hrvatska politička scena nepovratno će se promijeniti. HDZ je prestao biti pokret za oslobođenje i preobrazio se u stranku, nominalno demokršćansku i pučku, no u biti bez ideološkog sadržaja, osim odanosti ''političkoj korektnosti'' i ''europskim vrijednostima''. Baš kao ostale europske pučke i demokršćanske stranke. Zaostatke prostodušnog, budničarskog nacionalizma, briselska će metla očistiti tijekom narednih godina. U suvremenoj Europi, gdje podijele lijevo – desno gube svaki smisao, nova je politička podjela na suvereniste i globaliste. Globalističke su sve parlamentarne stranke, čak i Živi zid, jer se oni ne bune protiv internacionalizma i mondijalizma nego protiv banaka. Suvremena suverenistička politička snaga u Hrvatskoj se tek treba uspostaviti. Jasni artikulirani suverenistički program imala je Jedino Hrvatska, stranka osnovana 2007. s Milovanom Šiblom na čelu, međutim nije se uspjela izboriti da se njezin glas na hrvatskom političkom tržištu čuje. Sada šansu da ponesu barjak modernog suverenizma imaju Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović. Njihov projekt obećava, međutim ako im ne poklonimo svoju pozornost i svoje povjerenje, neće ni oni uspjeti.

Damir Pešorda