Umro je Stanko Lasić, jedan od vodećih hrvatskih proučavatelja književnosti. Bio je čovjek dvadesetog stoljeća, njegovih zabluda i otriježnjenja. Napisao je možda najbolje knjige o Krleži u Jugoslaviji, i prve koje nisu bili bljutavi panegirici.

Devedesetih je jasno formulirao kako nema nikakva razloga da hrvatskoj književnosti išta više znači srpska književnost od, primjerice, bugarske književnosti. Na žalost, ta jednostavna istina nije, uslijed orjunaško-komunističke kulturne rekonkviste, u Hrvatskoj zaživjela ni do dana današnjega. Štoviše, u suvremenoj hrvatskoj kulturi Region živi u punom sjaju.

Ipak me začudio naslov povodom Lasićeve smrti u Jutarnjem listu. Piše: ''U PARIZU UMRO UGLEDNI KNJIŽEVNI POVJESNIČAR STANKO LASIĆ. Otišao je krležolog upamćen po 'sukobu na ljevici' i značajnoj polemici s Igorom Mandićem.'' Mislim, kako netko može ostati upamćen po polemici s Igorom Mandićem!? Eventualno, može Mandić ostati upamćen po tomu što je polemizirao sa Stankom Lasićem. Ali, što se može, Jutarnji list ionako ispisuje neku svoju povijest, pa tako i povijest književnosti. U kojoj je Igor Mandić velik i vrlo važan pisac. Iako ništa što bi spadalo u književnost u najužem smislu nije napisao.

Ipak, predmet te polemike iznimno je bitan. Na Lasića se tada obrušio ne samo Mandić nego i cijela ''regionaška'' književna javnost. Onda još kriptojugoslavenska, danas otvoreno i agresivno zapadnobalkanska. Razlog tog obrušavanja više je nego jasan – Lasić im je dirnuo u ''zjenicu oka'', to jest ''bratstvo i jedinstvo'' s prekodrinskom braćom. Tadašnji Lasićevi oponenti dobro su znali kako je teško ponovo spajati ''crvenu nit'' ako se jednom potpuno prekine. Zato im je bilo važno održati taj poseban status srpske književnosti u Hrvatskoj. Danas, ne bez rezignacije, moramo ustvrditi da su u tomu uglavnom uspjeli. Lasić je, recimo to tako, ovu polemiku izgubio. Ne zato što bi imao lošije argumente, nego stoga što su stare strukture u hrvatskom društvu zadržale poluge moći i malo-pomalo nametnule svoj stav.

Lasić je hrvatskoj povijesti književnosti i književnoj teoriji ostavio nekoliko vrlo važnih djela, po tomu će ga pamtiti naraštaji i kada Igora – kako ono bješe – Mandića potpuno zaborave. Međutim, u ovome trenutku meni se čini da je od krucijalne važnosti za budućnost hrvatske kulture reaktualizirati pomalo već zaboravljenu polemiku o Srbima, Bugarima i hrvatskoj književnosti. Dok god se hrvatska kultura ne riješi te ovisnosti o jugoslavenskoj ideji i o jedinstvenom kulturnom prostora, neće se izdići iznad zadane drugotnosti i svojevrsnog provincijalizma. Tko god iz Hrvatske u Europu ili u svijet ide preko Beograda, zaglavi u ''duhu palanke''.

Bilo kako bilo, o ''Srbima'' i ''Bugarima'' u hrvatskoj književnosti još će biti riječi. Jer ta priča još nije završena.

 

Damir Pešorda