Prije nekih sedam mjeseci pisao sam o izgledima za prijevremene izbore, no pri tomu nisam dovoljno uzeo u obzir Plenkovićevu opsesivnu želju da bude na čelu Hrvatske dok Hrvatska bude predsjedala Europskom unijom. Tu njegovu slabost nanjušili su koalicijski partneri, ali i kilava oporba predvođena beskrvnim Bernardićem i neobuzdanim Grmojom.

Partneri su nastavili sa sve bezobraznijim ucjenama, a oporba s orkestriranim napadima na pojedine ministre. U tomu su, mora se priznati, bili dosta uspješni, tako da su pokušaj smjene preživjeli samo Zdravko Marić i Milan Kujundžić, dok je lista ''odstrijeljenih'' puno dulja: Barišić, Dalić, Tolušić, Goran Marić, Žalac, Murganić, Kuščević. Sada ti procesi poprimaju već pomalo karikaturalne obrise.

   S jedne strane koalicijski partneri, HNS i SDSS, sve bezobzirnije pritišću Plenkovića, a s druge strane oporbene se akcije sve više prelijevaju i na ulicu koristeći nerijetko za to i povode koje u biti nemaju veze s politikom ili barem ne bi trebali imati. Najnoviji primjer takve akcije jesu prosvjedi zbog navodnog propusta pravosuđa u slučaju osnovane sumnje na grupno silovanje maloljetne djevojke iz okolice Zadra. Sudac je osumnjičenike, mlađe punoljetnike, pustio da se brane sa slobode, što je izazvalo konsternaciju javnosti. Iako je izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zadru uvažilo žalbu državnog odvjetništva i osumnjičenicima odredilo istražni zatvor, u subotu 19. listopada održani su prosvjedi diljem zemlje. Na tim prosvjedima opet su se hrvatskoj državi davale dijagnoze zbog zločina pojedinaca. U Puli se na prosvjedu čak pojavila skupina mladića u majicama s natpisima ''HDZ lopovi, lopine!''. Ako išta ne volim, to su neduhovite dosjetke! Osobito kada se napišu na majice.

   Daleko od toga da HDZ nije zaslužio da ga se kritizira, pa i ruši s vlasti, no stvari treba razgraničavati: gnjusnih silovanja bilo je i prije HDZ-a, bit će ih i poslije HDZ-a. Vjerovali to prosvjednici ili ne, nije ni hrvatska država kao takva kriva za ovakve događaje. Unatoč pravedničkoj ogorčenosti Zorana Šprajca i ostalih šprajcova (podupirača) jugoslavenske rekonkviste nije to ni omražena im Katolička crkva ni njezini vjernici koje nazivaju ''katotalibanima''. Politizirane prosvjednike to svejedno nije spriječilo da poruče: ''Došli smo da javno opsujemo jednu društvenu kaljužu u koju smo uronjeni svakodnevno na svim poljima. Ovaj slučaj nije izolirani incident, nego odraz društvenog stanja izopačenih vrijednosti koje proizlaze iz bizarno hibridne situacije konzervatinog, ruralnog, patrijarhalnog modela cijepljenog katoličkim znakom i onda takvog bačenog u suvremeni svijet''. U svakom slučaju, ''javni psovači'' opet su došli na svoje.

   Ovakvi štrajkovi i ovakvi prosvjedi, koliko god da imali opravdan povod, uslijed manipulacije određenih interesnih skupina dovode do isforsiranog političkog i ideološkog zaoštravanja što tjera vodu na mlin dvjema najvećim strankama u zemlji. U konačnici rezultat ovakvog razvoja situacije mogao bi biti taj da SDP u svoje krilo povrati one birače koje je Milanovićeva katastrofalna vlada rastjerala, a da se birači koji su otpali od HDZ-a zbog njegova priklanjanja ideologiji globalizacije i zanemarivanja hrvatskih interesa i počeli tražiti alternativu, uvjetno rečeno, desno od HDZ-a vrate HDZ-u kao ''manjem zlu''. Ipak, razočaranje HDZ-om je preveliko tako da on na novim izborima teško može osvojiti vlast, osobito što će nakon ove neprirodne koalicije njegov koalicijski potencijal biti ništavan, no može po tko zna koji put spriječiti formiranje kroatocentrične oporbe ovakvom HDZ-u i, naravno, SDP-u. Ukratko, upravo teče još jedna operacija utjerivanja glasača u stranačke torove.

Zabrinjava i to što to prepucavanje i inaćenje ima i stanovite ekonomske reperkusije, ne samo političke. Želeći pošto-poto sačuvati vlast s jedne strane i nastojeći pokazati da ne popušta pred ultimatumima s druge strane, premijer je umjesto da prihvati povećanje koeficijenta prosvjetarima od 6, 11% obećao povećati osnovicu svim zaposlenim u javnim i državnim službama za 6, 12%. Prvo bi po nekim izračunima koštalo oko 450 milijuna kuna, a drugo 1,9 milijardi kuna. Dakle, nije u pitanju toliko novac koliko kapric. I to vrlo skup kapric jer sada sindikati javnih službi, osokoljeni popuštanjem, traže povećanja osnovice za 18, 3%, što iziskuje dodatne milijarde… Gdje je tomu kraj? Nema kraja, jer ucjene će se nastaviti. Kao i popuštanje, bojim se jer je svim zainteresiranim postalo jasno da nema te cijene koju aktualna garnitura na vlasti ne bi platila samo budu na čelu Hrvatske dok Hrvatska bude predsjedala Europskom unijom.  

  

   Damir Pešorda