Prije nekoliko dana cijelu je Hrvatsku potresla vijest o tragičnom događaju u Malom Lošinju. Mediji su javili da je muškarac (41) ubio šesnestogodišnjakinju, vjerojatno u trenutku psihičkog rastrojstva. Dosta je pisano o ubojici i o tomu kako je djevojčicu napao slučajno jer nije ni na koji način bio povezan s njom, nagađalo se da je zapravo htio napasti svoju bivšu partnericu, da je upao u krivu kuću i slično.

Međutim, nijedan medij, osim portala Narod.hr, nije objavio da je ubojica bio pripadnik ekstremne ljevičarske Građanske akcije, koja je prije nekoliko godina bila iznimno aktivna, osobito u akcijama protiv Karamarkova HDZ-a.

   Također, ubojica je bio aktivan i kao izrazito ljevičarski nastrojen novinar. Njegov uradak te vrste može se, recimo, još uvijek naći na portalu Volim Lošinj pod naslovom Ako ikako može mi bi bile za fašizam. U tom se tekstu nesuđena zvijezda lijevog hrvatskog novinarstva obrušava na Mariju Bebić i još šest građanki Malog Lošinja koje su u općinu išle prosvjedovati zbog toga što je jedna druga grupa Malološinjanki, predvođena iskusnom hrvatskom antifašistkinjom Bojanom Genov, išla u Srb na proslavu godišnjice četničko-partizanskog ustanka noseći transparent ''Mali Lošinj protiv fašizma''. Time što se protive da se ime Malog Lošinja bespotrebno uvlači u taj opskurni kontekst, za tog su nesuđenog novinara Marija Bebić i sugrađanke automatski fašistkinje. Znači: ako ti se pečenje katoličkog svećenika na ražnju ne čini baš dobrim povodom za slavlje, onda si fašist. Tako to otprilike i ide u hrvatskom mainstream novinarstvu, te je pred nesuđenim novinarom, zapravo, bila izgledna novinarska karijera da nije postao ubojica.

   Da je lošinjski ubojica bio član neke od pravaških strančica ili da se na Facebooku isticao slikama u crnom i pozdravom ZDS, sigurno bi uz vijest u ubojstvu bila upakiran i njegova evidentna sklonost ''fašizmu''. Ovako, ni riječi, osim što je Narod.hr upozorio na povezanost ubojice s Građanskom akcijom. Kada je prije koju godinu jedan član Keleminčeve ekshibicionističke strančice ubio svekra Marije Pejčinović Burić, u svim vijestima se isticala ta njegova pripadnost iako je ubojica, po vlastitom, priznanju ubio ministričina svekra zato što njegovu sinu nije našao posao kako je, navodno, bio obećao. Godinu dana kasnije kada je Burić Pejčinović postala ministrica, Index.hr je objavio vijest pod naslovom ''Tragedija u obitelji nove ministrice Burić: Pravaš joj lani ubio svekra zbog bizarnog razloga''. Zamislite da je netko objavio naslov – Ljevičarski aktivist ubio djevojčicu u Malom Lošinju.

Možda sam i previše pozornosti posvetio lošinjskom slučaju, ali on dobro ilustrira mehanizam djelovanja naših medija koji kroz ideološke naočale sagledavaju čak i vijesti iz crne kronike. Ono što se istakne ili ono što se prešuti u takvim vijestima do srži je prožeto političkom i ideološkom pristranošću. Kolika li je tek pristranost kada su u pitanju primarne političke vijesti!? Može se s punim pravom reći da je na djelu svojevrsni lijevi teror. Medijski, a nerijetko i stvarni. Dovoljno je sjetiti se eksplozivne naprave u Boćarskom domu u Pazinu koju je postavio Vili Bon. Eksplozija se dogodila nekoliko dana prije rasprodanog Thompsonova koncerta, pa su mediji u početku probali Bona proglasiti Thompsonovim obožavateljem koji je bombu podmetnuo jer je bio ''revoltiran najavom da bi koncert mogao biti odgođen''. Kad se više nije moglo sakriti da je Bon ljevičar, što god to u hrvatskim prilikama značilo, i ljuti Thompsonov protivnik, mediji su naglo izgubili interes za taj slučaj.

   Za fizičkim terorom ljevičarske skupine posegnule se i kadu su ometale udrugu U ime obitelji u skupljanje potpisa za referendum o unošenju definicije braka kao zajednice muškarca i žene u Ustav, ali i kada su skupljani popis za referendum o pravednijem izbornom sustavu. Tako je, primjerice, zapaljen jedan štand udruge U ime obitelji na Cvjetnom trgu, na Autobusnom kolodvoru jedan je muškarac potrgao knjigu s potpisima, na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva muškarac je napao studentice koje su ondje volontirale, vrijeđao ih te trgao plakate itd. Svojedobno je sedamdesetosmogodišnjoj Ružici Ćavar Neven Kovačević, aktivist Pokreta za sekularnu Hrvatsku i član laburista, brutalno slomio ruku zbog političkog neslaganja i za to dobio samo uvjetnu, dakle nikakvu kaznu.

   No, najizraženije i najopasnije je permanentno mentalno nasilje koje se provodi u našemu društvu. To je onaj pravednički bijes koji sijeva iz očiju dviju antifašistkinja u emisiji Peti dan kada oponiraju Mitrikeskom ili Raspudiću; to je ona, još iz komunističke Jugoslavije dobro poznata, hedlovsko-beškerovska nesnošljivost prema Crkvi; to je ono isključivost koja se u našem društvu prakticira na svim područjima društvenog života prema svemu što miriše na domoljublje i pokušaj zaštite tradicionalnih vrijednosti; to su oni neduhoviti vicevi o zatucanim i lopovskim Hercegovcima; to je onaj hajkački progon ljudi i nakon što ih se izbacilo iz igre, onaj buldoški boljševički zagriz koji ne pušta i ne popušta…

   Kažu da je jednom davno Krleža snubio Ladana da uđe u Partiju: Hej, Bosanac, zašto se ti ne bi učlanio u Partiju; pametan si, talentiran, vrijedan, ako bi se učlanio, preda tobom je velika karijera… Ne mogu ja u Partiju, brani se Ladan, ja sam vjernik. Ma nema veze, odgovori mu Krleža, ta gotovo svi su komunistički funkcionari potajno krstili djecu. Ali ja sam, kako da kažem, nećka se Ladan, ja sam… peder! I to aktivni ako razumijete što hoću reći. Krleža odmahne rukom – Ma, nema ti to veze, evo, vidiš, Saša Vereš, on ti je isto muškoljub, svake godine putuje u zemlje Magreba u potrazi za mladim Arapima… Nisam ja takav peder, veli Krleži na to Ladan, ja sam od onih koji jebu u glavu, kao aktivni ne bih dopustio niti bih mogao podnijeti da mene jebu u glavu, a u Partiji to upravo tako funkcionira. Ma, bježi i čuvaj tu svoju bosansku glavu, ljutnu se Krleža jedva skrivajući smiješak.

   Nema odavno ni Krleže ni Ladana, navodno ni Partije, a nas koji se još držimo dojučerašnje normalnosti, kojoj je kako kažu istekao rok uporabe, sve bezobzirnije, da prostite, u glavu… I neće prestati ako nastavimo uzmicati. Naprotiv, zatrovat će i duše naše djece ako im se ne suprotstavimo. Budući da svoje djece uglavnom nemaju.

Damir Pešorda