Bura oko govora hrvatskog predsjednika Ive Josipovića u Parlamentu BiH, kao i njegovog posjeta Ahmićima ni dalje se ne stišava. Dok bošnjački političari i mediji ovu  gestu Ive Josipovića pozdravljaju, ogromna većina hrvatske javnosti u BiH, poglavito one u središnjoj Bosni, uopće ne skriva svoju ogorčenost  i razočaranost istupom i većinom odaslanih poruka. Da među hrvatskom javnošću ima i drugačijih tonova svojim su porukama, odaslanim iz Zagreba, pokazali nekadašnji zapovjednik ZP Središnja Bosna Tihomir Blaškić  i njegov Haški odvjetnik Anto Nobilo, što je sasvim dovoljan razlog za postavljanje pitanja: - Zbog kojih to razloga njih dvojica imaju različite stavove od većine svojih sunarodnjaka koji žive u BiH ?

 

„Brendiranje“ ahmićkih a zaborav  trusinskih žrtava

 Sarajevski mediji već više od petnaestak godina šire mit o Ahmićima kao nebranjenom mjestu, pri čemu je broj žrtava, za sve ovo  vrijeme koliko traje proces „brendiranja“ ahmićkih zločina, skoro udvostručen. U tome im umnogome pomažu britanski izvori, kako medijski, tako i obavještajni, ali i oni inkorporirani u strukture Haškog suda. Na žalost, u proces „brendiranje“ ahmićkih i zaborav trusinskih zločina uključen je i dobar dio „hrvatskih“ političara i medija,  koji su to samo po jeziku izražavanja, ali ne i po vlasničkoj strukturi i porukama koje odašilju, što samo po sebi daje odgovore na mnoga težišna pitanja.

Ti tzv. „hrvatski“ mediji tako, zapravo, postaju  običan servis sarajevskih „šibicara“, koji istovremeno rade na „brendiranju“ ahmićkih žrtava i izgradnji mita o Armiji BiH, što umnogome pridonosi prikrivanju činjenica i svakojakim  manipulacijama.

Netočna je i bogohulna teza da su Ahmići 16. travnja 1993. bili nebranjeno mjesto, kako i ovih dana pišu neki od tih tzv. „hrvatskih medija“. Ta početna teza bošnjačkih političara i AID-a  srušena je pred porotom haškog suda, i to zahvaljujući dokumentaciji koju je  Armiji BiH izuzeo njemački kontingent SFOR-a. Sama ta činjenica, koja je umnogome bacila sasvim novo svjetlo na kontekst  događanja  u Ahmićima,  sastavnim je dijelom  nekih haških presuda i to bi, svakako,  morali znati oni koji pokušavaju o Ahmićima pisati.

Ipak, činjenica je da se zločin u Ahmićima, tog kobnog 16. travnja, stvarno  dogodio. To sporiti ne treba. Međutim, okolnosti u kojima se taj zločin dogodio,  licitiranje ahmićkim žrtvama, kao i  očito krivotvorenje i skrivanje nekih ključnih dokumenata,  pojave su koje treba pažljivo razmotriti i raščlaniti.

U prilog tezi o neujednačenom pristupu zločinima, pa tako i počiniteljima ovih nedjela, ide i činjenica da zbog zločina u selu Trusini, u kome su pripadnici  Armije BiH, tog istog 16. travnja, počinili zločin nad šestoricom  pripadnika  HVO-a  i šesnaest civila, nikada nitko nije odgovarao.  Na istom je tragu i skrivanje činjenica o otmici zapovjednika zeničke brigade HVO-a Živka Totića, te brutalne likvidacije  trojice ljudi iz njegove pratnje, koji se dogodio samo dan prije zločina u Ahmićima i Trusini.

Oni koji se žele pobliže baviti uzročnicima  sukobima HVO-a i Armije BiH, pa čak i njegovim uzrocima i povodima,  morali bi uzeti u obzir  i   postojanje zapovjedi Armije BiH o „napadu na sve  objekte pod nadzorom HVO-a u Mostaru“ koju je, tog istog 16. travnja 1993., tadašnjem zapovjedniku Samostalnog mostarskog bataljuna Armije BiH  Midhadu Hujduru-Hujketu uputio njegov tadašnji nadređeni Arif Pašalić, zapovjednik 4. korpusa Armije BiH.

Pobrojane materijalne činjenice svakako idu u prilog tezi da se tog 16. travnja 1993., osim zločina u Ahmićima, dogodilo još puno toga. Međutim, kreatori i ključni sudionici u procesu detuđmanizacije, služeći se metodologijom selektivnog  pristupa činjenicama, pokušavaju pomno skriti  neke od ovih događaja, uz istovremeno dodatno fokusiranje ovih drugih.

Čitava ova političko-obavještajna „igranka“ osmišljena je s ciljem unutar-političkih razračunavanja, te  skrivanja  britanske uloge u ovim događajima. U prvom redu uloge lorda Dawida Owena i britanske obavještajne službe, koji su primjenom različitih metoda iz obavještajnog i protuobavještajnog spektra, na sve načine pokušavali oslabiti hrvatski otpor  velikosrpskom ratnom projektu.

Upravo zbog ovih razloga, hrvatska je strana, od strane tužiteljstva Haškog suda, bila  optužena za napad na Ahmiće kao nebranjeno mjesto. U ovom procesu tužitelj je, uz asistiranje britanskih i bošnjačkih svjedoka, pokušavao dokazati kako su svi stradali Ahmićani bili civilne osobe. Međutim, tijekom samog procesa  u sudski su spis uvršteni i mnogi dokazi koji pobijaju ovu polaznu tezu. Tijekom suđenja u sudnici je, čak, prikazana i snimka na kojoj se jasno vidi kako britanski vojnici, pod zapovjedništvom pukovnika Boba Stewarta naoružavaju pripadnike Armije BiH u Ahmićima.

U svom selektivnom pristupu konkretnim  događajima prešućuje se i činjenica da se zločin u Ahmićima zbio samo nekoliko dana  prije najavljene posjete tadašnje  britanske premijerke Margareth Thacher Zagrebu. Međutim, nakon događaja u Ahmićima susret Franje Tuđmana i Margareth Thacher bio je naprasno otkazan. Nije mi poznato da je bilo koji analitičar, ili novinski istraživač, u posljednjih sedamnaest godina doveo u vezi Ahmiće i otkazivanje ovog, tada već najavljenog,  posjeta britanske premijerke Zagrebu, niti to smatram slučajnim propustom struke.

Naravno, iz ovih pozicija možemo samo nagađati da li su Ahmići  bili sredstvo  putem koga je  onemogućen  dolazak britanske premijerke u Zagreb, ili je otkazivanje ovog posjeta samo posljedica onoga čiji je uzrok u  zločinima počinjenim u Ahmićima ?

I unatoč tome što sam skloniji vjerovanju u prvu mogućnost, odgovor na to pitanje skriven je duboko u britanskim državnim arhivima. Poučeni sličnim  iskustvom vezanim za događaje sa Bleiburga, odgovor na ovo pitanje doznat će se tek u narednom stoljeću.

Zapovijed za oružani  napad na Ahmiće dao je genaral Blaškić!

Paško Ljubičić, ratni zapovjednik 4. bojne VP iz Viteza je prije nekoliko godina, od strane hrvatskih i bošnjačkih  medija, bio  pompozno otpraćen u Haag. Međutim, nakon određenog vremena Ljubičić je naprasno prepušten pravosuđu BiH. Sarajevski proces Paški  Ljubičiću pokazao je stvarne razloge ovog iznenadnog  nedostatka interesa  Carle del Ponte i njenih mentora  za ovaj slučaj. Naime, zahvaljujući  sarajevskom procesu Ljubičiću, u javnost su isplivali  dokazi koji su na zločin u Ahmićima bacili  jedno sasvim drugo svjetlo, potpuno suprotno od onoga naznačenog  u većini dosadašnjih presuda.

Analizirajući sudske predmete, medijske natpise, kao  i dostupnu dokumentaciju vidljivo je kojim bi smjerom u budućnosti išle dalje aktivnosti  Haškog suda da, kojim slučajem, Ljubičićev predmet nije zatvoren i prepušten Sarajevu. U tom slučaju, potpuno je izvjesno, došlo bi do obnove nekoliko sudskih procesa. Među tim predmetima, koji bi bili vraćeni u ponovni postupak, svakako su najzanimljiviji  procesima Tihomiru Blaškiću i Dariju Kordiću.

Međutim, i unatoč činjenici što je Carla Del Ponte ovo pitanje bila pokrenula ono je, od strane Sudskog vijeća, bilo odbačeno. Za analitičare je samo  dvojbeno  koliko je u ovakvoj jednoj odluci Sudskog vijeća sudjelovao službeni London, a kolika odgovornost za to leži na tadašnjem hrvatskom čelništvu na čelu sa Stjepanom Mesićem, kao i njemu bliskim  središtima moći u Republici Hrvatskoj i BiH.

Analizirajući  dokumente vezane za Ahmiće odmah se zapaža da je zapovijed o napadu na prostor Ahmića potpisao general Blaškić. Uz kazano, pozornost svakako plijeni i spoznaja da je spornu zapovijed o napadu na Ahmiće generala Blaškić, u prvim trenucima, bio podređenima izdao  usmenim putem. Međutim, tek nakon  zahtjeva zapovjednika podređenih mu  postrojbi i intervencije predsjednika  HVO-a u Vitezu, general Blaškić je bio prinuđen  ovu zapovijed pretočiti u dokument.

Iz dokumentacije kojom raspolažemo također je vidljivo kako su civilne vlasti u Vitezu bile primorane i pismeno upozoriti  Blaškića  na ''katastrofalne posljedice koje će izazvati zapovijed koju je izdao''. Uz kazano, spomenuta dokumentacija svjedoči kako su mu glavni nositelji civilne vlasti u Vitezu  otvoreno  „predlagale poduzimanje  drugih  metoda i oblika borbe  (blokade, diverzije, ultimatume, aktiviranje međunarodnih institucija i drugo).“ Međutim, slijed događanja pokazuje da  Blaškić nije prihvatio niti jedan od  navedenih prijedloga ni sugestija.

Zbog čega je general Blaškić uporno i tvrdoglavo ostajao kod vlastitih stavova o bezuvjetnom oružanom napadu na Ahmiće svim raspoloživim sredstvima, teško je utvrditi, sa  potpunom točnošću.  Sumnje da su i u ovakvu odluku  bili upleteni „prsti“ onih krugova koji su Blaškića kasnije izvlačili, na koncu i izvukli, iz zatvora, svakim danom dobivaju sve više pobornika.

U prilog ovoj  tezi ide i postojanje radio  snimke razgovora dvojice oficira Armije BiH, iz koje se očito dade naslutiti da napad Hvo-a na Ahmiće i napad Armije BiH na Trusinu imaju dodirnih točaka. U toj snimci, naime, zapovjednik Armije BiH u Trusini biva, od strane svog nadređenog, usporavan sve do trenutka „dok ne krene napad na Ahmiće“.

U nekoliko navrata general Blaškić je, istina neuvjerljivo, demantirao međusobnu povezanost, odnosno postojanje bilo kakvog dogovora vezanog za napad na Ahmiće i Trusinu. Međutim, najnoviji slijed događanja  podgrijava sumnju u iskrenost tih demantija.

PRILOG: INTERVIEW TIHOMIRA BLAŠKIĆA U KOJEM TVRDI DA NEMA POVEZANOSTI IZMEĐU AHMIĆA I TRUSIN

Dario Kordić kolateralna žrtva zavjere

Raščlanjujući ukupnu situaciju i dokumentaciju vezanu za ovaj iznimno složeni slučaj,  sama se po sebi nameće mogućnost  kako je drakonska kazna i stigmatiziranje u slučaju Ahmići  palo na sasvim nedužnu osobu.

Raščlanjujući sudski spis Darija Kordića, nekadašnjeg predsjednika HDZ-a BiH,  vidljivo je kako u njemu ne postoji niti jedan materijalni dokaz, niti svjedočenje, o bilo kakvoj Kordićevoj upletenosti u zapovijedanje postrojbama, niti o sudjelovanju ili zapovijedanju  zločina.

U spomenutom spisu nalazi se obilje političkih i obavještajnih konstrukcija kojima se  na različite načine pokušavaju poduprijeti sulude  teze  o dvojnoj liniji zapovijedanja, kao i nekoliko tzv. svjedočenja „po čuvenju“. Međutim, niti jedno od tih svjedočenja nije svjedočenje iz „prve ruke“. Niti jedan od tih svjedoka nije izravno čuo kako  je  Darijo Kordić, davao bilo kakve vojne zapovjedi.

Međutim, ta svjedočenja tipa „rekla-kazala“ očito su tužiteljstvu i sudu bila potrebna za dokazivanje „klimave“ teze o tzv. dvostrukoj liniji zapovijedanja, putem koje se jedino mogla dati kakva-takva potpora prvotno postavljenoj tezi o navodnoj  umiješanosti Republike Hrvatske u bošnjačko-hrvatski sukob, odnosno u ahmićki slučaj kao njegov „brendirani“ segment.

Zanimljivu potporu ovakvom zaključku  pronašao sam i u razgovorima sa Kordićevim poznanicima, pa i nekim članovima njegovog odvjetničkog tima. Sudeći prema njihovim riječima, Kordiću je, od strane tužiteljstva, bila upućena  ponuda o nagodbi. Uvjeti te nagodbe bili su Kordićevo „priznavanje“ kako  je zapovjedi za svoje djelovanje primao izravno od Tuđmana i Šuška.

U slučaju ovakve vrste „priznanja“ tužiteljstvo je bilo spremno odustati od dijela optužnice, čime bi Dario Kordić  na slobodi bio neposredno nakon suđenja. Međutim, Kordić nije prihvatio nikakvu suradnju s tužiteljstvom, pogotovo nije želio dati lažni iskaz koji će ugroziti međunarodno-pravni položaj Republike Hrvatske, pa se kao što je poznato i danas nalazi u pritvoru. Bez valjanog sudskog dokaza stigmatiziran je on osobno, a preko njega  stigmatizirana je čitava njegova obitelj, stranka kojoj je pripadao, hrvatski narod u BiH, ali  i Republika Hrvatska.

Labava teza o dvostrukoj liniji zapovijedanja kao političko oruđe za destabiliziranje Republike Hrvatske

Raščlanjujući čitav ovaj slučaj svakako moramo spomenuti i vrlo dvojbenu ulogu Gorana Granića i Ive Josipovića u određenim kontaktima sa haškim sudom, koji su se dogodili u vrijeme Račanove vlade. U posljednje vrijeme na površinu izlazi sve  više činjenica koje idu u prilog tezi da je Ivo Josipović, zajedno s Antom Nobilom, zapravo glavni pravni kreativac teze o dvostrukoj liniji zapovijedanja.

Ta teza prvotno je osmišljena za potrebe unutarhrvatskih političkih razračunavanja kroz proces tzv. detuđmanizacije. Međutim, kroz obnovljeni proces generalu Blaškiću, a kasnije i kroz ostale procese optuženim Hrvatima, ova je teza dobila  i širi međunarodni značaj.

Na taj način ova je suluda teza postala iznimno kvalitetno oružje u rukama onih krugova moći koji pod svaku cijenu nastoje skriti  stvarne uzroke i povod bošnjačko-hrvatskog sukoba, ali i britanskoj infiltriranosti u taj, kao i u mnoge druge procese iz novije hrvatske povijesti.

Neka su događanja u posljednje vrijeme sve više poljuljala vjerodostojnost ovih teza, pa upravo u tome treba tražiti razloge  zbog kojih je Ivo Josipović bio prinuđen dati novi pečat njihovoj  vjerodostojnosti. Upravo u tome leže i razlozi zbog kojih su mu među prvima glasno zapljeskali Anto Nobilo i Tihomir Blaškić, kao i dio međunarodne javnosti, što je sam ponosno  naglasio.

Nevoljko pojašnjavanje kako su njegove riječi, zapravo, krivo protumačene nevješt su pokušaj doktora pravnih znanosti da sebi prišije osobinu kako se ne zna nedvosmisleno izraziti.

Međutim, rijetki su ovo progutali. Većini je nedvojbeno kako se u ovom slučaju radi  o nečemu što je puno “VIŠE OD IGRE“ i krivog izražavanja predsjednika jedne države i doktora pravnih znanosti!

 

  Ilija Zovko

 

Dokument 1

Dokument 2