Ovih se dana u Hrvatskom novinarskom društvu digla se bura zbog dodjele godišnje nagrade za televizijsko izvještavanje Ivani Petrović. Potaknuti potpredsjednicima HND-a, Slavicom Lukić i Denisom Romcom, jedanaest dosadašnjih dobitnika nagrade HND-a vratilo je svoje nagrade HND-u. Zbog cijele je situacije i predsjednik HND-a, Saša Leković, podnio ostavku.

Miroslav Krleža je predratne 1940. objavio svoje znamenito djelo „Dijalektički antibarbarus“. Bio je to Krležin odgovor na totalitarno mrtvilo, bezidejnost, politički angažiranu književnost i novinarstvo. Ukratko, kako kaže i sam Krleža, „jalovo prolijevaju svoju slabokrvnu tintu“. Kultura se, a pogotovo književnost, u tom razdoblju pretvorila u niz pamfleta. „Ni jedne jedine misli, ni jedne emocije, ni jednog retka“- oštro je tada opleo Krleža. Iako Krleža svoj „Antibarbarus“piše kao polemiku s ljevicom, slobodno možemo kazati kako je ista ili čak gora situacija bila i na političkoj desnici. Zakopani u svojim rovovima, bez ideja, u niskom startu čekali su na obračun s protivnikom. Pritom su kulturu pretvorili u bojno polje, a po potrebi obračunima se pribjegavalo i u vlastitim političkim i svjetonazorskim redovima.

Je li se išta promijenilo u gotovo 80 godina od izlaska Krležina „Antibarbarusa“? Ako društvenu scenu sudimo prema Hrvatskom novinarskom društvu – ništa. Možda je čak situacija danas i gora, jer u ono vrijeme je na ljevici barem postojao jedan veleumnik poput Krleže koji je znao obraniti kulturni život od nasrtaja totalitarističkih pamfleta. Današnja Hrvatska neusporedivo je intelektualno siromašnije mjesto koje vapi za novim „Dijalektičkim antibarbarusom“, ali ovaj put za „Antibarbarusom“ koji će se obračunati sa isključivostima na svim stranama. Utopija? Ne, jedina nada za uspjeh, razvoj i napredak društva.

Ovih se dana u Hrvatskom novinarskom društvu digla se bura zbog dodjele godišnje nagrade za televizijsko izvještavanje Ivani Petrović. Potaknuti potpredsjednicima HND-a, Slavicom Lukić i Denisom Romcom, jedanaest dosadašnjih dobitnika nagrade HND-a vratilo je svoje nagrade HND-u. Zbog cijele je situacije i predsjednik HND-a, Saša Leković, podnio ostavku. Prema prosvjednicima -Ivana Petrović je izvještavajući o haaškoj presudi Slobodanu Praljku - izvještaj pretvorila u komentiranje i huškanje protiv susjednih naroda.

Treba svakako napomenuti kako je Ivana Petrović, uz Višnju Starešinu, jedna od rijetkih novinara u Hrvatskoj koja je proces protiv „hercegbosanske šestorke“ pratila od prvog do zadnjeg dana do u detalje. Godinama je upozoravala na skandalozne propuste Republike Hrvatske da se uključi u proces i pomogne, ne samo obranu optuženih već i svoju vlastitu obranu. Izvještavala je o tendencioznosti optužbe, o neprihvatljivim konstrukcijama tužiteljstva i svim mogućim obavještajnim i paraobavještajnim operacijama vezanim uz proces. Nakon što je svjedočila svim lakrdijama vezanim uz proces jasno je bilo kako su i emocije morale proraditi u izvještaju o presudi. Pogotovo kada znamo kako je ta presuda rezultirala po generala Praljka.

Oduzimati pravo na emociju novinaru prilikom izvještavanja, oduzimati mu pravo na stav, pokušaj je uvođenja svih onih totalitarnih metoda protiv kojih je 1940. ustao Krleža pišući svoj vapaj za književnost. Uspoređujući rad Ivane Petrović i novinara koji su ustali protiv nje (Boris Pavelić, Vojislav Mazzocco, Drago Pilsel, Ivan Kralj, Zrinka Bardić, Ljubica Letinić, Ernest Marinković, Ana Benačić, Jerko Bakotin i Hrvoje Šimičević), onda se već na prvi pogled vidi kao novinari koji napadaju gospođu Petrović zbog tobožnje neobjektivnosti u svojim radovima, itekako otpuste kočnice i sa subjektivnih stajališta komentiraju društveno–političku situaciju. Međutim, ono što je za Petrovićku krimen (sloboda pristupa temi) za društvo iz HND-a je, za njihov način rada, osnova kojom brane svoje radove. Dakle, nisu novinarske slobode svakome dopuštene, zavisi koji svjetonazor zastupate!

U društvu u kojem je svaki segment društvenog života ukalupljen svjetonazorskim okvirima - teško je razmišljati o vizijama budućnosti, teško je stremiti jedinstvenom cilju napretka i razvoja. U takvim okvirima čudno zvuči činjenica da je više demokracije na društvenoj ljevici bilo 1940. nego danas. Izgleda kako je mentalni sklop tzv. ljevice doživio obrnute evolucijske procese i hitno mu je potreban neki novi Krleža i neki novi „Antibarbarus“. Samo tko će se reinkarnirati u Krležu? Možda Pusić, Markovina, Rada Borić, Drago Pilsel ili Vojislav Mazzocco?

Morate priznati da s ove vremenske distance kulturni i društveni život 1940.-ih više uopće ne izgleda tako loše…

 

Željko Primorac