Otkad je Partija izgubila izbore, “poustašivanje” Hrvata nikako ne jenjava. I kad se smijenilo primatelja štafete Radmana, i dok predstoji smjena “gizele” Rakić, posegnulo se za (ne)kulturom raznih “kulturnjaka” i jednim otužnim intendantom, koji se u svrhu dokazivanja navodnog ustaštva kao biti hrvatstva ne ustručavaju provaljivati u vlastite stanove i stanove svojih bivših.

Možda vrhunac takvog bezočnog laganja i blaćenja predstavlja bilten SNV-a u režiji Pupovca i Stanimirovića koji očito osjećaju istu ugroženost svojih sunarodnjaka iz ’89. i ’90. godine, kad se Srbija bojala državotvorne i neovisne Republike Hrvatske.

Čini se, Hrvati imaju pamćenje poput ribe, stoga se treba podsjetiti da blaćenje i podmetanje počinje otkako je Tomislav Karamarko preuzeo stranku, a kulminira postavljanjem Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture i od tad traje. Treba se voditi jednim jedinim pravilom: što je pljuvanje i galama veća od strane Partije i njezinih satelita, to znači da su pravi ljudi na čelu HDZ-a, ali i na čelu države. To je pravilo protokom vremena zadobilo aksiomsku snagu.

Ne treba kriviti tu malenu skupinu za sva zla Hrvatskoj učinjena, već same Hrvate koji “padaju” i “puše” te varke već skoro dvjesto godina. Treba se prisjetiti da je ilirski preporod u biti težnja za zajedničkom državom južnih Slavena, a ne hrvatski državotvorni pokret kako to danas određeni krugovi vole romantično tumačiti. Treba se prisjetiti da su prepirci oko hrvatskoga jezika koja je trajala cijelo 19. stoljeće pobijedu odnijeli t. zv. hrvatski vukovci (!) temeljeći svoje djelovanje na izmišljotinama Vuka Karadžića.

Ne smije se zaboraviti da je politička vrhuška Države SHS, nakon završetka Prvog svjetskog rata, odbila vojsku i mornaricu koju joj je ponudio Svetozar Borojević, etnički Srbin kojemu je domovina bila Hrvatska, te nekon mjesec dana pohrlila u zagrljaj Kraljevini Srbiji i Crnoj Gori. Ne smije se zaboraviti da su njagorljiviji orjunaši i četnici bili Splićani, dakle naši Dalmatinci, povijesna tradicija i korijenje danas prisutno, jer je danas gradonačelnik Splita Ivo Baldasar. Ne treba zaboraviti da je hrvatski narod dva puta birao Stjepana Mesića za predsjednika Republike, a ne se pravdati duhovima biračima. Ovaj bi se tužan niz hrvatskog izdajništva vlastite nacionalne države mogao proširiti.

Dakle, za sve svoje nedaće i nesreće su krivi isključivo Hrvatice i Hrvati, koji očito pate od neke vrste masivnog stockholmskog sindroma te se uporno vraćaju u zagrljaj svojih zlostavljača i zločinitelja.

No, tu je važnu ulogu odigrala i srpska slatkorječivost i učtivost, koja je uvijek znala (i danas zna) iskoristiti naivnost i glupost Hrvata. Mnogi će, koliko god to nama teško uprispodobiti, Hrvati povjerovati da je zaista Predsjednica kriva za provalu u Frljićev stan, a nesumnjivo će još više njih smatrati bilten SNV-a mjerodavnim i istinitim dokumentom.

Važno je ipak dati do znanja trećima, kojima domaći izdajnici često idu plakati zbog hrvatskog “ustaštva” i “fašizma”, koji nisu dostatno upućeni u hrvatske suvremene i povijesne prilike. Naime, jedan događaj iz Drugog svjetskog rata savršeno prikazuje i ocrtava srpsku, odnosno slavosrpsku narav i mentalitet. Nakon što su nacisti okupirali Beograd, Gestapo je izdao proglas kojim se molilo Beograđane da prestanu prijavljivati Židove. Zašto bi zloglasni i zločinački Gestapo učinio tako nešto? U Beogradu je tada (1941.) živjelo oko 6 000 Židova, a “vrli” su i “dobronamjerni” Beograđani i Beograđanke, prijavili 20 000 (!) Židova. Ako su nacisti nakon mjeseca dana prozreli i shvatili srpski “modus operandi”, zašto Hrvati to ne umiju ni nakon dva stoljeća?

 

Josip Gajski

Share
0