U slučaju osude Josipa Perkovića i Zdravka Mustača ne će samo SDP biti prokazan kao pravni sljednik zločinačkih organizacija SKH i KPJ/KPH, već će i cijela udbaška mreža, koja se nastavljala plesti i djelovati protiv hrvatskih interesa nakon osamostaljenja, biti raskrinkana te USKOK i DORH, koliko god ideološki i politički pristrani bili, ne će moći zaustaviti pravnu i pravosudnu lavinu koja će uslijediti nakon što UDB-a bude obezglavljena.

Upravo u tom kontekstu treba shvatiti i posljednju Milanovićevu izjavu u kojoj je napao Plenkovića zbog razgovora s diplomatima savezničkih zemalja, a sebe je proglasio suverenistom koji navodno ne mari puno za diktate iz Bruxellesa.

„Kao da smo zemlja pod monitoringom. Ja s veleposlanicima razgovaram vrlo selektivno. Prije 13 godina prestao sam biti diplomat i postao sam političar i državnik, a ćato možete biti uvijek. Poštujem tu struku, ali da bih okupljao strane veleposlanike u Zagrebu u SDP-u, došli bi ovdje u Zadar da ih pozovem. To ne radite, poštujete svoju državu, ponašate se kao lider, a ne činovnik“, maglovito je poručio ovih dana Milanović.

Kad bi ovo, još jedno u nizu od mnogih Milanovićevih lupetanja bilo istinito, u svakom je slučaju bolje biti briselski no udbaški „ćato“. Ipak, ova je Milanovićeva izjava opasna, jer u slučaju da Partija dobije na izborima, to znači da će se ponoviti poniženje i sramota Hrvatske iz lipnja 2013. godine kad se Perkovića pokušalo spasiti izmjenom zakona i ustava. Hrvati zaboravljaju da je 01. srpnja 2013. godine Hrvatska ušla u EU, a da je zbog „lex Perkovića“ Angela Merkel odbila doći na svečanu proslavu u Zagreb.

Iako ovoga puta Milanović više ne može štititi svoje mentore i uzore, preuzme li vlast, ipak može pružiti zaštitu razgranatoj i debeloj Perkovićevoj udbaškoj mreži u Hrvatskoj, koja, budući smo mogli svih ovih godina osvjedočiti, seže od HRT-a i najvećih dnevnih listova, preko većine političkih stranaka, obrazovnih institucija i tajkuna, do najviših pravosudnih i policijskih tijela. Te strukture koje su privremeno „promijenile dres“ devedesetih godina, oslanjajući se na Tuđmanov koncept „pomirbe“, ponovno su se aktivirale nakon njegove smrti i 2000. godine, dovodeći na vlast Mesića i Račana, nastavljaju tamo gdje je Marković stao '89. u smislu pljačke državne imovine neviđenih razmjera, za što se medijskim višedesetljetnim ispiranjem mozgova okrivilo HDZ.

Sjetimo se samo, primjerice, Mladena Pejnovića, bivšeg predstojnika DUUDI-a, za čijeg je ravnanja državna imovina oštećena za 16,6 milijardi (!) kuna. Također, sve bivše strukture su ostale netaknute; zadržali su položaje, a i dobrano su financijski potkovani te predstavljaju najveću zaprjeku lustraciji kojom bi ostali bez svega. K tomu treba dodati da ta mreža nije ograničena samo na teritorij hrvatske države, već je usko povezana s Beogradom, Ljubljanom, Skopjem i Sarajevom te njihovim mafijaško-udbaškim strukturama. Zato se ne treba čuditi što su Slovenija i Hrvatska jedine zemlje koje su u „tranziciji“ već preko 26 godina.

Nadalje, ne samo što će se nakon presude udbašima u Bavarskoj otkriti tko je sve sudjelovao u smaknućima i ubojstvima hrvatske emigracije, nego i sav novac koji je Jugoslavija, uz asistiranje Partije, UDBA-e i Kosa, otela Hrvatskoj, a tu se radi o iznosima koji dosežu stotinu milijardi američkih dolara. Budući da je Hrvatska, uz ostale bivše socijalističke republike i Srbiju, pravni sljednik te propale i zločinačke državne tvorevine, ukoliko se dokaže (a hoće) da su jugoslavenska državna i savezna tijela izvlačile novac iz Hrvatske, moći će se potegnuti i pitanje povratka stečenog bez osnove, odnosno ukradenog. U tom će slučaju „bratstvo i jedinstvo“ opet biti gadno narušeno jer se glavnina otete imovine, ne samo one koja je otuđena u Domovinskom ratu, nalazi u Srbiji, a jednako kao što su hrvatske strukture naslijedile bivše savezne strukture, jednako je sa srpskima.

Posljednji pokušaj odugovlačenja sudskog postupka je pokušan tobožnjim Perkovićevim narušenim zdravljem. Iako je odmah pregledan i utvrđeno da mu nije ništa, treba uzeti u obzir da je Perković svega ovdje iznesenog svjestan pa možda i nije glumio narušeno zdravlje. Ipak, čudno kako Nobilo misli da bi sud i tužiteljstvo trebali imati razumijevanja radi zdravlja njegove stranke, a ipak nije isto smatrao dok je bio tužitelj u pravnoj sprdnji od postupka protiv Andrije Artukovića, koji je bio toliko bolestan i neuračunljiv da nije bio sposoban biti strankom u postupku.

Iako sve ide u dobrom smjeru, žalosno je što su Nijemci morali početi lustraciju u Hrvatskoj i da su Hrvati opet pokazali da uopće ne zaslužuju državu, pogotovo što omogućuju likovima poput Milanovića, Pusić, Pupovca, Mesića i Josipovića boravak na političkoj sceni i obnašanje najviših državnih dužnosti. No, prebrodili smo nekoliko Jugoslavija, dobili obrambeni rat, pa ćemo se valjda jednoga dana riješiti i ovih udbaških likova i njihovih potrčka.

 

Josip Gajski